Piše: Mirnes Kovač
“S posebnim poštovanjem i zahvalnošću želim spomenuti dva čovjeka, koji su ispred našeg naroda u teškim vremenima stajali odvažno i hrabro gledali u budućnost: rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića i reisul-ulemu Mustafu Cerića. Danas se ispunio i njihov san da se ovoj najstarijoj biblioteci u našoj zemlji osigura mjesto dostojno njenog imena”, poručio je na svečanosti otvorenja nove zgrade Gazi Husrev-begove biblioteke reisul-ulema Husein ef. Kavazović.
Mislio sam dugo da li da zapišem ovo svjedočenje. Sjećam se dobro ceremonije u dvorištu Gazi Husrev-begove medrese. Bilo je to 9. maja 1997. godine. Također, dobro mi je u memoriji ostala ploča od poliglasa, čini mi se, postavljena ispred okupljenih zvanica na drvenom držaču. Na njoj su bili ispisani stavak iz Kur'ana: “Uči, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara…” i tekst izreke Poslanika Muhammeda: “Na Sudnjem danu mjerit će se tinta učenih i krv mučenika”.
Odlomak iz vakufname
Uz to je stajao i odlomak iz vakufname velikog dobrotvora Gazi Husrev-bega. Kada je dovršio izgradnju Medrese 1537. godine, Gazi Husrev-beg je u svojoj vakufnami dao napisati sljedeće:
“Što preteče od troškova za gradnju, neka se za to kupi valjanih knjiga, koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi, da se njima koristi ko ih bude čitao i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom.”
Uz želje i potrebe to je bilo sve: Ideja i proklamacija za kamen temeljac da se na vakufskom zemljištu u ambijentu kod stare Kuršumlije izgradi Gazi Husrev-begova biblioteka.
Svečanosti je prisustvovao i sam predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović.
Kasnije sam čuo kako je Izetbegović na ceremoniju došao s uvjerenjem da Islamska zajednica negdje u “pričuvi” ima nekih milion maraka kojim bi se mogao početi tako velik i ambiciozan projekat.
Nakon što je saznao da za projekat nema nikakvih sredstava, osim čiste namjere i entuzijazma da se konačno riješi problem smještaja tako značajne insitucije, koja, usput kazano, nikada nije imala vlastitu namjensku zgradu, naljutio se, pa pošteno i prijateljski izružio reisul-ulemu Mustafu Cerića.
“Izgradnja Gazi Husrev-begove biblioteke u ovom vremenu i na ovom mjestu naše je pravo i naša obaveza, jer kada se podigne u njoj će svako moći naći lijeka za svoju dušu, u njoj će naša djeca čitati knjige koje bude zahtijevalo vrijeme i mjesto. Zato pozivam sve muslimane Bošnjake da se upišu na listu vakifa i tako potvrde svoju viševjekovnu duhovnu i kulturnu ukorijenjenost na svojoj zemlji. Braćo i sestre, uvjeren sam da izražavam i vašu radost što će, na ovaj današnji mubarek dan 1. muharrema 1418. god. u povodu četiristošezdesete obljetnice Gazi Husrev-begove medrese i biblioteke, početak realizacije projekta izgradnje Biblioteke obznaniti predsjednik Alija Izetbegović”, kazao je tada na svečanosti Cerić.
Na najvišem nivou
Helem, od tada je prošlo skoro šest godina do juna 2003. godine, kada je zvanično položen temeljac, a kada je obznanjeno da je donator izgradnje ovog zdanja Nj. E. Hamed bin Khalifa al-Thani, tadašnji emir države Katar.
“Ovo je naš projekat,” bile su riječi emirul-valida šejha Hameda. U njegovo ime kamen temeljac je postavio tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Katara Nj. E. Sejf Mukaddam al-Buajnejn.
“I kada su neki pomislili da poslije Gazi Husrev-bega nema nikoga ko bi u Sarajevu iznova udario temelje nauke, mudrosti i pamćenja o toleranciji Sarajeva i otporu rušiteljima, Allah Uzvišeni nas je obradovao dobrotom Njegove Plemenitosti Hameda bin Kalife al-Thanija, emira države Katar, koji je pružio ruku svoje darežljivosti i pokazao nam put naše bolje budućnosti. Zato Sarajevo ima razlog da bude veselo u ovoj 2003. godini, kao što je bilo 1537. godine, jer mu njegov novi dobrotvor, Njegova Plemenitost Hamed bin Khalifa al-Thani, danas poklanja vrijeme očekivane budućnosti, kao što mu je Gazi Husrev-beg darovao vrijeme dočekane prošlosti”, poručio je tada reisul-ulema Cerić.
Već za dvije godine završena je prva faza izgradnje, a konačno opremanje i preseljenje biblioteke okončano je u periodu 2012-2013. U dogovoru sa predstavnicima Države Katar otvorenje ovog dragulja zakazano je i održano 15. januara ove godine.
Svečanost je bila na najvišem nivou.
Sve je bilo tako uredno i lijepo, samo je jedna ličnost nedostajala na njoj, a to je osoba koja je svojim pregalaštvom najzaslužnija da danas, u vremenu kada se najvažnije institucije kulture u BiH zatvaraju, Islamska zajednica otvara hram knjige na kojemu joj mogu pozavidjeti mnogi evropski gradovi.
Besprijekorno ruho
To je reisul-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić. Zvanična je informacija da se razbolio. Možda su ga zaboljeli srce i duša od sve medijske harange koja se posljednjih mjeseci vodila protiv njega u našim medijima.
Možda mi kao društvo nismo naučili poštovati i čuvati ljude koji su učinili mnogo dobra za sve ljude i generacije. A jedno takvo dobro sigurno je Gazijina biblioteka, koja sada sija u besprijekornom ruhu.
Možda je to i zbog primitivizma i komentara koji su zadnju deceniju i više punili novinske stupce, da je reis Cerić za svog mandata provodio više vremena u avionu, nego na radnom mjestu. Možda mu je avionska buka oštetila sluh, pa više ne može slušati sve te naše primitivzme i potvore!?
A sjećam se, taj mi se detalj nekako pomalja ovih dana, pa ću ga pripomenuti. Bilo je to u septembru 2009. godine. U Tripoliju je Gaddafi obilježavao 40. godišnjicu Al-Fateh revolucije. Dr. Cerić me je pozvao i kazao mi: “Evo da znaš, idem za aerodrom. Biću odsutan nekoliko dana. Da znaš, idem u Tripoli, tamo je neka vojna parada. Nije mi ni do Gaddafija ni do puta i paradiranja. Idem zato što znam da će na toj svečanosti biti prisutan šejh Hamed da mu stisnem ruku i da ga zamolim da nam pusti i posljednju tranšu da završimo Biblioteku.”
Šta god da je bilo, ipak su riječi koje je kao čestitku poslao za otvorenje Gazijine biblioteke dostojanstvene da ih navedem za kraj ovog teksta kao pouku i opomenu.
Dostojno imena
“Al-Hamdulillah! Osjećam se sretno i ponosno. Sretan sam što vidim da se višegodišnji trud oko izgradnje Gazi Husrev-begove biblioteke isplatio. Sretan sam što znam da sad postoji sigurno mjesto gdje je smještena riznica našeg duhovnog, kulturnog i nacionalnog pamćenja, kao uvjet za naš duhovni i nacionalni identitet i kontinuitet.
Ne smije se zaboraviti da je čin paljenja bosanske nacionalne biblioteke u Sarajevu u augustu 1992. godine, što se poklopilo sa petsto godina od paljenja andaluzijske biblioteke u Kordobi 1492. godine, bio čin memocida, odnosno damnatio memoriae, ‘osuda pamćenja’ (‘condemnation of memory’) u smislu zabrane da se o određenoj osobi, u ovom slučaju o jednom narodu i državi, čuva i razvija pamćenje. Paljenjem sarajevskih biblioteka pamćenje o bošnjačkom narodu i bosanskoj državi je bilo osuđeno na nestanak, kao što se najavljivalo da će ‘muslimanski narod u Bosni i Hercegovini nestati’.
Hvala Bogu, bošnjački narod nije nestao, niti je nestala bosanska država, već je Islamska zajednica u Bošnjaka uspjela nakon genocida podići lijepo i veliko zdanje mudrosti i nauke u srcu Sarajeva. To je najbolji dokaz da je bošnjački narod neuništiv, kao i da je neuništiva bosanska država unatoč silnim granatama. Sretan sam što nam je Uzvišeni Allah omogućio da budemo sudionici izgradnje Gazi Husrev-begove biblioteke, koja je nikla iz pepela poput mladog feniksa”, poručio je dr. Mustafa Cerić, reisul-ulema emeritus.
Doista, kako je istakao reisul-ulema Kavazović 15. januara, 2014. se ispunio san i Izetbegovića i Cerića da se našoj najstarijoj biblioteci osigura mjesto dostojno njenog imena.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera