Nakon što sam jubilarni, valjda 56. put danas oprao ruke, uhvatio sam sebe kako razmišljam o tome kako li se osjećaju oni koji imaju opsesivno-kompulzivni poremećaj i cjelodnevno peru ruke do iznemoglosti. Izbezumljuje li ih činjenica da je novi nepoznati virus svuda oko nas i širi se polako, ali sigurno ili ih njihova opsesija čistoćom u ovoj situaciji stavlja u poziciju “eksperta” u području života u svijetu punom mikroba, bakterija, virusa i ostalih nevidljivih oblika života koji nas okružuju i jedva čekaju da nas napadnu?
Strah od bolesti tjera ljude da čine nezamislive stvari. I pritom apsolutno nije nužno da bilo ko od nas ima neki poremećaj da bi njegovo ponašanje bilo na granici iracionalnog, neodgovornog, sebičnog, pa čak i zlog.
Pred našim očima pandemija svakodnevno, poput kakvog uragana, ruši sve pred sobom, donosi patnju, bol i suze stotinama hiljada ljudi u svijetu i izbacuje na površinu ono najbolje i ono najgore iz čovjeka: hrabrost, humanizam, solidarnost, zajedništvo na jednoj i cinizam, okrutnost, samoživost, primitivizam na drugoj strani.
Virtualna lomača
Nije nas trebao napasti virus da bismo znali da smo društvo prepuno vrijednih, pametnih, požrtvovanih, specijalnih ljudi koji će učiniti sve, pa čak i rizikovati vlastiti život da bi sačuvali stotine drugih. Uviđamo to svakog dana kad čitamo i slušamo o tome šta rade i u kakvim uvjetima rade naši ljekari i medicinske sestre, preduzetnici i inovatori, policajci i pekari, prodavači u trgovinama i vatrogasci…
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Nije nam trebao virus otvoriti oči da bismo znali da smo, isto tako, društvo u kojem nije teško prepoznati silne primitivne, nesavjesne i, suštinski, zatucane jedinke koji će svoj život staviti ispred svega drugog i biti spremni pogaziti i uništiti druge i ugroziti stotine svojih sugrađana, komšija, prijatelja…
Društvo smo koje je spremno na virtualnoj lomači spaliti osobu koja se vratila u svoju državu iz inozemstva i došla u rodni grad i onda otkrila da je pozitivna na virus. Profesionalni mrzitelji drugog i drugačijeg, one sitne duše kojima je zafalilo objekata za iživljavanje, jer virus briše sve karakteristike po kojima se ljudi dijele i razlikuju jedva su dočekale da svoj idiotizam ispolje u stigmatizaciji osobe koja je zaražena. Svoj strah od bolesti projektiraju vrijeđajući i prijeteći osobi koja je, ni kriva ni dužna, nosilac virusa, a pritom je, u konkretnom slučaju, odgovorno otišla u samoizolaciju i učinila sve da zaštiti sebe i sve oko sebe. Jer to je jedino bitno: da zbog njenog savjesnog ponašanja nije došlo do širenja epidemije. Tačka.
Društvo smo koje je, u znatnoj mjeri, opterećeno osjećajem srama zbog bolesti. Bolest je nešto što se krije, gura pod porodični tepih i o čemu se priča ispod glasa, šapatom. Paradoksalno, ali i vrlo istinito zvuči: umjesto straha često je sram taj koji rukovodi ponašanjem u situacijama koje postaju životno važne. I kao rezultat imamo to da ljudi u situacijama davanja bitnih iskaza o svom ponašanju i kretanju u vrijeme pandemije kriju istinu, izmišljaju, lažu. Surovi ili sirovi, nesvjesni ili samoživi, njima je, izgleda, jedino stalo do toga da se u njihovom selu, mahali, firmi ili susjedstvu ne čuje da su rizični ili, ne daj Bože, pozitivni. A njihove laži onda postaju novi brojevi zaraženih. Njihovo neoprezno i nonšalantno ponašanje ili sram nekoga šalje u neizvjesnost bolesti, nekoga na respirator, a nekoga, nažalost, pod zemlju.
Rizično i nesavjesno ponašanje
Dosta je slova ispisano i žuči proliveno u vezi s “rizičnim” ponašanjem ljudi u vrijeme početaka epidemije. Stigmatizirani su i oni koji su se samo zatekli na nekom mjestu koje će postati žarište širenja virusa. Unaprijed osuđivani i oni koji se ne pridržavaju mjera ograničenja kretanja. I nekad je takvo ponašanje bilo i oprostivo jer je informacija bilo nedovoljno ili nisu dovoljno agresivno komunicirane od državnih i stručnih autoriteta. Međutim, gotovo jedino o čemu pričamo i pišemo sada je virus, kako se zaštititi od njega, pripremiti se za njegovo suzbijanje i kako riješiti ekonomske, socijalne i psihološke probleme koje je prouzročio. Neznanje kao izgovor jednostavno – ne postoji.
Rumunska vlada uvela je drakonske mjere u borbi protiv virusa i najavila zatvorsku kaznu za sve koji ne poštuju izrečene mjere. Onome ko svojim ponašanjem uzrokuje da neko drugi bude zaražen virusom prijeti kazna i do pet godina zatvora, a u slučaju smrti jedne osobe zatvorska kazna može biti i do 15 godina.
Je li to proporcionalan odgovor? To je svakako kontroverzno pitanje i tema za razmišljanje za pravnike, ali i za psihologe i sociologe. Ako u “mirnodopskim” uvjetima svjesno ugrožavanje tuđih života kao epilog ima višegodišnju zatvorsku kaznu, treba li se u uvjetima vanrednog stanja rizično ponašanje koje dovodi do širenja epidemije kažnjavati istom mjerom? Pouzdano se zna da je, ne samo u našem društvu, kazna jedino što sprečava ljude da se ne ponašaju onako kako oni misle da bi trebalo, a ne kako zakon nalaže. No, isto tako, prijetnja tako drastičnim kaznama u vanrednim okolnostima otvara vrata i nepravdi i zloupotrebama.
Bilo kako bilo, vrijeme je da se svi otrijezne i shvate da ovo nije nečija tuđa borba, borba profesionalno izloženih pojedinaca u kojoj smo mi ostali posmatrači čije ponašanje ne utječe ni na čiji život. Sad smo svi važni i, ako ne budemo odgovorni, naša agonija trajat će dugo i čeka nas neizvjesna budućnost s mnogim ugroženim životima. Odnosno, ako shvatimo da su svačiji potez, pa čak i (ne)izgovorena riječ važni, da je društveno odgovorno i altruistično ponašanje svakog pojedinca bitno za cijelu zajednicu, onda imamo šanse da se ova borba za goli život završi našom pobjedom s minimalnim posljedicama. I pritom čak imamo priliku postati bolje društvo. I bolji ljudi.
Izvor: Al Jazeera