Oglasi

Srebrenica: Genocid treba nazvati pravim imenom

Razmjere zločina i podrška genocidu ne ukazuju tek na pokornost i banalnu 'nesposobnost' da se misli, već na zabrinjavajuće količine patološkog materijala kod velikog broja običnih ljudi.
SrebrenicaSAD je optužio RS za negiranje historijskih činjenicaReuters - Arhiva

Genocid u Srebrenici nije nikakvo vanzemaljsko, apstraktno zlo. Genocid u Srebrenici je pravna i društvena činjenica.

Tamo je u julu 1995. godine protjerano više od 40.000 žena, djece i starijih, a ubijeno više od 8.000 ljudi. Ljudi su ubijani danima. Ubijani su odrasli muškarci, starci, tinejdžeri, djeca...

Trebalo je u sve to uložiti mnogo napora. I mnogo volje. U Pismu srpskom prijatelju, najstrašnijem pismu od svih pisama koje sam u životu pročitao, Emir Suljagić to ovako opisuje:

"Evo: trebalo je prvo sakupiti kamione i autobuse za prevoz zarobljenika; trebalo je pronaći gorivo za toliki broj kamiona, koje je u to vrijeme, zbog naftnog embarga, bilo takoreći dragocjeno; pronaći mjesta, uglavnom zgrade, i osigurati ih, za čuvanje zarobljenika do smaknuća; pronaći dovoljno velik broj poveza za oči i ruke; organizirati streljačke vodove za ubistvo nekih osam do deset hiljada ljudi, a zatim tešku mašineriju potrebnu za iskopavanje grobnica; pokopati ih jednom, pa kasnije i drugi put... Sve to na prostoru između Zvornika i Bratunca, za samo šest dana..."

Obični ljudi u službi zločinačkog režima

Koliko je u genocidu učestvovalo ljudi, kako se oni zovu, kakve su kombinezone ili uniforme nosili, šta su konkretno radili, odakle su, kakvo su oružje nosili u rukama ili koje su kamione vozili može se provjeriti u sudskim spisima.

Mnogi su se prosječni, obični ljudi, stavili u službu zločinačkog režima i velikog plana i strategije istrebljenja Bošnjaka iz Podrinja. Ratni zločinac Miroslav Deronjić spomenuo je, osim vojnika i policajaca, i "naoružane dobrovoljce".

Teško je u sudskim ili bilo kojim drugim spisima pronaći ime i prezime bilo koga ko se suprotstavljao zločinima. Pretežak je to teret kojeg nam valja nositi na plećima.

Kako je to, za ime Boga, uopće moguće?

Ipak je, sa suđenja Srećku Aćimoviću, nekadašnjem komandantu Drugog bataljona Zvorničke brigade, izronilo jedno ime. Radenko Zarić, bivši pripadnik Vojne policije Bratunačke brigade i svjedok Državnog tužilaštva, potvrdio je na suđenju da je pobjegao iz sela Roćevići (opština Zvornik), jer nije želio učestvovati u strijeljanju ljudi.

Toliko.

Jedan čovjek je odbio sudjelovati u zločinima. Niko nije dokazao suprotno.

Neki su se suprotstavili

Sam Srećko Aćimović također navodi da je dva puta odbio izvršiti naredbu o strijeljanju. U njegovim iskazima ima, međutim, mnogo nelogičnosti, s obzirom da su ga svjedoci viđali s mitraljezom ispred škole. Tužilaštvo je iznijelo brojne dokaze koji potvrđuju da Aćimović nije toliko čist koliko se predstavljao u razgovorima s novinarima i da je sam direktno učestvovao u organiziranju strijeljanja zarobljenih Bošnjaka.

Bilo je, u danima istrebljenja Bošnjaka, i vozača koji su vojnicima RS-a zabranili ulazak u autobuse kojima su prevozili žene i djecu iz Potočara za Kladanj. Policajci i vojnici RS-a su, naime, provjeravali ima li u autobusima odraslih muškaraca ili tinejdžera. Ukoliko bi ih pronašli, izvodili bi ih i vraćali u grupe određene za ubijanja.

Ali, u neke autobuse nisu mogli ući. Pojedini vozači su se vojnicima suprotstavili.

Jedna poznanica iz Srebrenice, tada djevojčica, lično je svjedočila slučaju. Nije nikada saznala ime vozača autobusa.

U većinu autobusa su ušli. Ti vozači autobusa, koji su spriječili odvođenje muškaraca, ili vojnik koji je odbio učestvovati u zločinu, izazivaju čuđenje. Tim više što se radi o brojčano malom procentu. Oni su mogli odlučivati drugačije.

'I ti ćeš reći da nisi znao'

Mogli su, poput stotina drugih, "slušati" i raditi svoj "posao". Mogli su pri tome pravdati svoje postupke "bunom protiv dahija", kako je činio Ratko Mladić, "naređenjima",kako su to na suđenjima činili Franc Kos, Dražen Erdemović i drugi srpski vojnici i oficiri koji su učestvovali u strijeljanjima, ili "zločinima na svim stranama", kako je tada, i kako danas, nastupa zvanična politika Beograda.

Nisu. Pred sobom su imali jasnu sliku stvarnosti, uprkos sistemu, "svetostima" i "zakonima" koji su nalagali dehumaniziranje i istrebljenje Bošnjaka. Uprkos usamljenosti.

Okolnosti u kojima su djelovali nisu ih sprečavale da znaju kako je to što mogu i što je poželjno činiti pogrešno. Tako su, zapravo, raskrinkali zločin i zločince, ali i sve one koji su se pravili da se ništa ne događa, dokazavši da je zločin i podrška genocidu u Srebrenici manifestacija volje.

Razmjere zločina i podrška genocidu ne ukazuju tek na pokornost i banalnu "nesposobnost" da se misli, već na monstruoznost, sadizam i zabrinjavajuće količine patološkog materijala kod velikog broja običnih ljudi.

Žrtva genocida u spomenutom pismu od "srpskog prijatelja" očekuje izvinjenje. S pravom.

"I ti ćeš reći da nisi znao. Ništa od toga ne bi bilo moguće ili, ako hoćeš, šteta bi bila mnogo manja da svi vi, zajedno, niste zdušno, s takvim entuzijazmom, prionuli na posao."

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.