Piše: Nataša Gaon-Grujić
Bile su to, koliko se sjećam rane devedesete, kada su moji roditelji shvatili da imaju dovoljno povjerenja, a i da ja imam dovoljno godina, da mogu bez njih, a sa mojom rajom otići na more.
Uvijek je to bila ista destinacija –Makarska.
I tako jedno jutro dok smo pili prvu jutarnju kafu na rivi i smijali se Vinku, koji je kao želio da pomogne čovjeku koji je sav zajapuren od vrućine stajao uz automobil čiji je motor prokuhao, objašnjavajući da vitar puše i gasi mu svičice, a Čeh ili Slovak, ne znam, zbunjeno gledo u njega; Šeki je glasno otpio srk kafe, u znak zadovoljstva protegao ruke iznad glave i rekao: „Ovo je ljudi penzija“.
Tako je Šeki doživljavao penziju, uživaš u slobodnom vremenu i lijepo ti je, mnogo ti je lijepo.
Ako je neko od vas pohađao Prvu gimnaziju, naročito ako je izabrao Prosvjetno-pedagoški smijer, tada se sigurno sjećate profesorice koja je predavala fiziku, a koju smo generacijama zvali Savka.
Školski dani
Savka je bila jedna od profesorica zbog koje zavoliš predmet i sadržaj koji predaje, samo zbog nje. Prva asocijacija na profesoricu Savku je njena uvijek uredna frizura, uredno smotana pundža, sivi kompletić sa suknjom koja je uvijek dužinom, blago, prekrivala njena koljena. Bila je profesorica koja je dok nam je dijelila pregledan kontrolni rad pjevušila: „ 1, 2, 1, 2 to je naša ocjena.“ Bila je profesorica koja je naše, pubertetom uzburkane misli, znala usmjeriti ka fizici. Bila je profesorica koju smo voljeli.
Danas se, manja grupa, uglavnom sada već žena iz mog razreda, još druži. Popijemo dužu, po vremenskom trajanju, kafu. Smijemo se našim školskim danima i često, ali zaista često spomenemo Savku. Čini mi se da mi je neko rekao da Savka živi u Zagrebu, ali ja znam da Savku, otkada je posljednjim zvonom proglašen kraj školovanja moje generacije, nikada više nisam vidjela.
U kupovinu volim da idem sama i to ujutro, kada još prodavnice nisu ispunjene ljudima, a blagajne su prazne. Imam, tada, dovoljno vremena za sve, pa čak i za iščuđavanje brojem raznih artikala sa, čak, dijamantnim prahom ili korijenom nekih biljaka za čije postojanja prvi put čujem. Ali, svi mi povremeno, „padnemo“ na neku od tih fora.
Završila sam sa kupovinom i dolazim ispred kase. Na kasi je samo jedna žena koja iz ručne korpe vadi svoje proizvode na traku. Pogledala sam u njene ruke, radilo se o starijoj ženi, a onda sam primijetila urednu frizuru i pažljivo uređenu kosu u pundžu. Na sebi je imala kopletić sa suknjom koja je pokrivala koljena.
Odmah sam pomislila- Savka? Nisam je prestala gledati, pratila sam svaki njen pokret. Polako je stvaljala kupljene proizvode u ceker. Po količini, zaključila sam da živi sama. Ipak, to nije bila, moja profesorica, ali sam je i dalje gledala, sada mogu reći da sam, sigurno, bila nepristojna.
Posljednji zvuk koji prati registrovanje cijene na kasi i kasirka koja je izgovorila: „Dvanest maraka i petnaest pfeninga“, prekinulo je moje zurenje u gospođu. Počela sam stavljati svoje proizvode na traku, a onda sam primijetila stari mali novčanik u njenim rukama, znate onaj sa kopčom na vrhu koja podsjeća na leptira.
‘Davno je bila penzija’
Vadila je sitne novčanice jednu po jednu i poluglasno brojala.
„Evo ga djevojko“, obratila se kasirki „sve je tu“. Njen novčanik je bio prazan, zatim se okrenula prema meni: „Davno je bila penzija, a ja prvo platim račune“. Bilo mi je neprijatno, sigurno je i ona primijetila kako je gledam, pa mi se na kraju obratila, kao da se pravdala što nema više novca u novčaniku. Ja sam samo odgovorila, onako, tupavo: „Znam, gospođo.“ Ona je otišla, ja sam ostala, a kasirka je rekla:“ Meni je, baš, žao ovih penzionera.“
U tim starim rukama, u njenoj želji da zadrži otmjenost i ponos, u njenom praznom novčaniku, u plaćenim računima, u penziji koja, skoro pa uvijek, kasni, u činjenici da nakon što PIO objavi da je penzija uplaćana banke podešavaju svoje govorne sekretarice sa tekstom: „Poštovani penzioneri, još uvijek PIO nije uplatio sredstva na račun banke, odmah nakon uplate startat ćemo sa isplatama vaših penzija“, shvatila sam da penzija, penzionerima u BiH, nije ono što je Šeki , zanesen mladošću, definisao kao penziju.
Ostaje mi nada da Savka, ipak, negdje uživa u penziji.
Ko zna kožda je gospođa koju sam srela u prodavnici bila nečija profesorica, koju su đaci mnogo voljeli..možda…?
Izvor: Al Jazeera