Upravo je 14.24 sati, po srednjeevropskom vremenu, a za ovu priču i ovaj postizborni dan jako bitno.
Pred novoizgrađenim hotelom, sa znamenitih pet zvjezdica u Tuzli, stoji, smrzava se i kisne dvadesetak članova izbornih štabova i komisija, koji su na dužnost došli u 6.00 sati ujutro, prethodnog dana, dakle, već prolazi 37-mi (slovima: tridesetsedmi) sat kako hrabro i uporno obavljaju povjerenu dužnost.
Glasački listići su u 6.00 sati ujutro, novog dana, dakle danas, 8. oktobar raznim vozilima, među kojima je bilo najviše taksi automobila, sa glasačkih mjesta dovezeni na zborno mjesto, pred hotelom Mellain, što je praktično centar grada Tuzla.
Prebrojavanje glasova sa juče održanih izbora trajalo je cijelu noć, kao što to uvijek i biva. No, iz njima znanih razloga Centralna izborna komisija (CIK) ni do ovog trenutka, nije poslala vozilo za glasačke listiće.
Zašto do ovog trenutka CIK nije uputio vozilo da vreće sa glasačkim listićima preveze u Sarajevo, to nikome nije poznato ali je scena zaista nevjerovatna i potvrđuje davno izrečenu Staljinovu rečenicu da “nije bitno ko glasa, nego ko glasove broji”, kao i sve druge sumnjičave stavove koje od juče slušamo.
I policija se snebiva
Gledam ljude koji su aktivni 37 sati, kako stoje, svaki okružen sa pet-šest plastičnih vreća i kutija. Stoje potpuno izmrcvareni, neki sjede na kutijama, neki na trotoaru i čuvaju te izraze naše volje, sada već vlažne od kiše koja uporno pada.
I gledam bosanskog čovjeka kako je izdržljiv, kako je trpećiv. Stoji iznuren, neispavan, gladan, kisne i čuva plastičnu vreću, u koju su prethodno, sa 47,1 posto izlaznosti, građani Tuzle iskazali svoju volju i iskoristili svoje pravo da izaberu vlast.
Vreća je previše, bez nikakvog nadzora, policija ode i dođe, vidim i oni se snebivaju. Razmišljam šta bi se desilo da priđem i uzmem jednu vreću? Da je šutnem u našu rječicu Jalu, koja je tu, odmah iz ugla, da li bi iko primijetio? Da li bi ikome bilo važno? I da li je to neko već učinio?
Niko ne bi znao reći pravu istinu. Čak ni Jala. I šta ako bude naloženo ponovno brojanje glasova iz Tuzle? Na osnovu čega će se potvrditi regularnost tih brojanja? Da li ove jadne i promrzle ljude nešto obavezuje da stoje ovdje, padajući od umora i da li njih neko može proglastiti odgovornima, ako nešto bude nedostajalo? I zašto niko od njih prosto ne ode?
Kad se počne dešavati Bosna
Gledam kako se na licu mjesta počinje dešavati Bosna, ona po kojoj smo poznati, ona koja bi mi nedostajala da nisam ovdje. Naime, građani počinju da se okupljaju, donose ćebad, vruće kafe i čajeve, sendviče.
Prilazi očajna žena, preskače preko vreća punih glasačkih listića i govori nekom ko pokušava da je zaustavi: “Pusti me, ono je moj sin, već 35 sati radi!”
Prilazi svom sinu, mladom i stasitom momku, koji je potpuno blijed od umora, koji stoji mehanički, kao stub i majka ga grli, vadi drugu toplu jaknu i umotava ga.
A prisutni građani komentarišu: “Ama vodi dijete kući, nek’ dođu Dodik i Džaferović da čuvaju, ako im treba”.
No sin kaže: “Ama neka, valjda će uskoro kamion”.
A niko ne zna ni da li je kamion krenuo iz Sarajeva, jer stiglo je stotinu kontradiktorinih informacija, a svaki izborni štab imao je svoju varijantu.
Zašto ne odu kući?
Sada plato ispred i okolo hotela Mellain najviše liči na buvljak. Cijelo jutro prolazim tim putem i gledam u nevjerici.
Moja instruktorica meditacije bi na moje negodovanje o tome kako neko nije došao na trening, a trebao je, govorila uvijek: “Došao je baš onaj ko je trebao”. Ili: “Ovi koji su tu su baš oni koji trebaju da budu”.
Ne znam da li je moguće primijeniti ove rečenice na jučerašnji izborni dan. Da li su glasali upravo oni koji su trebali? Ne znam, al’ biće da jeste tako. Ali ovo ne može biti primijenjeno na CIK-ov kamion. On je morao biti tu, još u 6.00 sati ili najdalje 7.00 sati. Al’ sad je pola tri.
I zašto ovi ljudi, ova pospana straža, ljudi koji nisu bili pripremljeni na to da je moguće da će se desiti ovo što se dešava, zašto prosto sve ne ostave i ne odu kući u svoje tople krevete?
Odgovornost, glupost ili strah
Da li je to odgovornost? Glupost?
Mislim da je to ipak strah. Strah koji se uvukao u ljude da vjeruju da sve zavisi upravo od njega, od njegove upornosti da tu stoji i čuva nešto što je unaprijed izgubljeno. Da čuva nešto što država nije organizovano sačuvala? U straha je zmijska glava i njenog opasnog oka se boje ovi promrzli ljudi. Strah je taj koji ovim ljudima isisava energiju i uništava kreativnost, dovodi ih do nevjestice od nespavanja, pothranjenosti i hladnoće. U ove ljude se uvukla vlaga, kao i u ove vreće i kutije koje čuvaju.
U nedjelju je na jedno gradsko glasačko mjesto, pred brojnim svjedocima došao čovjek i donio posmrtnicu i izvod iz matične knjige umrlih od svog brata, koji je preminuo prije 11 godina. Tražio je da se izbriše njegovo ime sa glasačkog spiska i rekao je da već godinama piše dopise izbornoj komisiji, no ime njegovog brata je uvijek prisutno. Naravno, ovom čovjeku je samo omogućeno da glasa, a za sve drugo mu je rečeno da zaduženi na glasačkom mjestu, nemaju ovlaštenje da bilo koga brišu sa spiska.
I pitam se da li je i glasački listić tog pokojnika u ovim vrećama koje čuva pospana straža. Koji motiv inspiriše ove ljude da uporno ovdje stoje, dok ih stanari obližnjih zgrada počinju hraniti i ušuškavati, davati im kišobrane i kabanice? I do kad će čuvati ono čega se broj valjda odavno znao?
Izvor: Al Jazeera