Olimpijske igre se vraćaju kući

Izet Rađo sa entuzijazmom govori o novom bh. olimpijskom poduhvatu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Vedat Spahović

Imao sam privilegiju da svjedočim i izvještavam sa nedavne Olimpijskih igara u Londonu.

Mnogo mi je značajnije što sam imao život u čijem su epicentru stajale Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu.

Davna Olimpijada u mom gradu. Pozornica zimske čarolije, gledana očima svijeta. Kasnije će mi, tih tegobnih poslijeratnih devedesetih godina, na ovom Ostrvu, najkorisnija legitimacija, sto je otvarala mnoga vrata, biti to što sam pisao o britanskim plesačima od samih “desetki”, Torvill i Dean, na ledu olimpijske Zetre.

Sve se promijenilo. Ni led Zetre ne može nikad više biti isti. Ali ni potopne ratne destrukcije, kakve je i ta Zetra osjetila, ne okreću tu rijeku života da teče uzbrdo.

U rukama Sarajeva i Istočnog Sarajeva je opet olimpijski plamen. “Mala” zimska Olimpijada, velikih pretenzija i apetita i obima, je izborena godinama takmičarskog duha, naročito u državnom Olimpijskom komitetu, da se vrati svojoj kući u Sarajevo. Jednom se ispriječio Bresov u Rumuniji, drugi put Austrija i Lihtenštajn, ali nije se odustajalo.

Taj zimski evropski olimpijski festival mladih se zove EYOWF – i što je najzvučnije za ovu priču, kažu da će EYOWF 2017. biti veći od ZOI ‘84.

Koštaće, prema nekim procjenama, 12 miliona eura, ali će svakako značajan dio troškova biti finansiran putem evropskih fondova, različitih projekata, te marketingom i medijskim pokroviteljstvom.

OK ima poštovanja vrijedan tim, na čelu sa generalnim sekretarom Saidom Fazlagićem, da prati, osmišljava i realizuje ovaj poduhvat.

Budućnost sporta

Organiziranjem EYOWF-a najviše bi profitirao zimski turizam u BiH. Sportska infrastruktura u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, te na olimpijskim planinama Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, morala bi biti obnovljena, što bi otvorilo mogućnosti za buduće kandidature ovih gradova za veće sportske manifestacije.

Bio sam svjedok pred londonski avgustovski spektakl negativnih vibracija sročenih među narodom Ujedinjenog Kraljevstva, našim vokabularom rečeno : “što nam je ovo trebalo”.

Pokajali su se mnogi zbog te nevjerice. Junaci dana postali su vizionari Ljetne olimpijade na čelu sa Sebastianom Coeom, predsjednikom OK-a. Ali jednom kad je odluka donesena da bude vrhunski događaj, nije više bilo partija i politika. Postojala je samo jedna linija. Da svijet vidi šta UK umije i zna.

Takođe sam, nekako na daljinu, uspio dokučiti da je BiH olimpijski tim jedva uskočio među ovu elitu.

Očekivanja čuda od malog tima sportista su se pokazala, nažalost, neopravdnim.

A onda sam, bio dnevno privučen vizijom, mudrosti i pozitivnom energijom predsjednika BiH Komiteta Izeta Rađe.

Govorio mi je dnevno – sa jednim potpuno za mene još nedoživljenim od našeg čovjeka – mirnim uvjeravanjem, o nekakvom DNK-u Sarajeva, BiH i regiona, koji je naglavačke preobraćen sa ZOI ‘84.

A još više je Rađo svijetlio entuzijazmom kada je govorio o novom sarajevskom olimpijskom poduhvatu, da sam na momente pomislio jesam li i ja, kao prvo, bio dio onog davnog olimpijskog sna i drugo, još važnije, hoću li biti dio sarajevske zime 2017.

Izet Rađo ni u jednom momentu nije zaboravio predanost gradonačelnika Alije Behmena i Vinka Radovanovića na ovom zadatku, te svih njegovih saradnika u timu, a naročito Siniše Kisića i Marijana Kvesića.

Ponavljao je da će 2017. gradovima Sarajevo i Istočno Sarajevo biti otvorena vrata za organiziranje drugih velikih sportskih manifestacija, ne isključujući Olimpijske igre 2022.

Ovo je zajednički poduhvat i regije, jer su Rađo i svi ostali dobili zdušno stisnutu ruku Srbije sa Divcem, Hrvatske sa Matošićem i Slovenije sa Kocijančičem i mnogih, mnogih drugih.

Finale je da su gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo u Rimu bili jedini kandidati za organizaciju EYOWF-a 2017., nakon što je jedini protukandidat, turski grad Kayseri, odustao od kandidature. Rađo bi rekao, posrnuli su Turci pred sarajevskim sarmom i sloganom “Olimpijadi je vrijeme kući.”

Ophrvani svakodnevnicom, prijatelji bh. sporta neće samo organizacijske titule. Ljudima trebaju sportski heroji.

Ono što je analitički već obrađeno je da proračun Hrvatskog olimpijskog odbora za 2012 iznosi 18,7 miliona eura, dok je u susjednoj Srbiji taj isti proračun 30 miliona eura. Kaže jedna dnevna novina, “Bh. sportaši su bez ikakve potpore, poreze plaćaju i na doniranu sportsku opremu”.

I ono najbitnije, ne postoji integrirani sportski sustav kao što postoji u regiji.

Britanci su u svoje osvojene londonske olimpijske medalje potrošili 500 miliona eura. 

Da idem dalje, priča bi izgubila kvalitet pozitivne vijesti za običnog zaljubljenika sporta u  BiH, za sve one zaljubljene u divne olimpijske prošlosti Sarajeva, svijetle olimpijske budućnosti sa bakljom kakvog-takvog prosperiteta.

Izvor: Al Jazeera