Nije do kitova, do nas je

Ruski mediji povezuju samoubistva maloljetnika u Rusiji sa fenomenom 'smrtonosne' online igre (Reuters)

Ploveći ovih dana po uzburkanim okeanima interneta naići ćete na Plavog kita. Odnosno na priču o „ozloglašenoj online ruskoj igrici ‘Plavi kit’ koja navodi tinejdžere da se seku žiletom, ubadaju iglom i na kraju se ubiju…“, kako to živopisno pojašnjava jedan srbijanski portal, na kojem veći dio sadržaja čine minijaturni tekstovi i ogromne grudi tamošnjih starleta. Za one koje još uvijek nije zapljusnuo val panike koju šire senzacionalistički kvazimediji, a djelomično i oni nešto profesionalniji, „Plavi kit“ je morbidna „igra“ u kojoj anonimni administrator igraču-tinejdžeru putem online komunikacije zadaje 50 zadataka raspoređenih na 50 dana, a posljednji podrazumjeva  – izvršavanje samoubistva.

Priča o „Plavom kitu“ stara je više od godinu dana i originalno potiče iz članka ruskog lista Novaya Gazeta, baziranog na špekulacijama da je velika većina od oko 130 samoubistava maloljetnika u Rusiji između novembra 2015. i aprila 2016. godine povezana s fenomenom ove „smrtonosne“ online igre. Dohvativši se „Plavog kita“, regionalni portali su proteklih mjesec dana raspomamljeno najavljivali njegov dolazak, kao da je riječ o uraganu, zaraznoj bolesti ili kakvoj goroj pošasti.

U skladu sa projektovanom slikom konzumenta ovih informacija kao ispodprosječno inteligentnog gutača svakojakog otpada, fenomen „Plavog kita“ je u ovakvim web portalima tretiran kao što je, npr. prije dvije godine najavljivan talas izbjeglica iz Sirije ili prije tri godine epidemija ebole. Sa samo jednim ciljem: da se sa što manje korektnih i konkretnih informacija, bez ulaženja u suštinu ili pozadinu priče, skupi što veći broj klikova, uz bjesomučnu upotrebu ekstremnih epiteta u naslovima.

Ali daleko od toga da je „Plavi kit“ problem medijske interpretacije ili da je priča fabrikovana na web portalima. Ono što su ruski mediji široko eksploatirali su činjenice o postojanju opskurnih online grupa koje populariziraju suicid kao način rješavanja psiholoških poteškoća ranjivih kategorija te sklonost osnivača tih grupa da manipuliranju tinejdžerima kao emocionalno najnestabilnijim i posebno podložnim sugestibilnim tehnikama kontrole „na daljinu“.

Stotinu opasnih pitanja

Ruske vlasti su čak i uhapsile izvjesnog Filippa Budeikina pod sumnjom da je organizator takve grupe i autor “Plavog kita“, povezavši ga, kao saučesnika, sa 15 samoubistava. U nekoliko država bivšeg SSSR-a vlasti su izuzetno ozbiljno shvatile ovu priču te su poduzele široke informativne kampanje te provjere korištenja internet aplikacija kod djece školskog uzrasta. S druge strane, odmah je porasla zabrinutost da će priča o „Plavom kitu“ biti zloupotrebljena za pooštravanje mjera kontrole i ograničenja na internetu. „Plavi kit“ je uplovio i u političke vode, sa optužbama ruskih vlasti da su igre i opskurne grupe kreirane od strane ukrajinske, pa čak i zapadnih obavještajnih službi, a sa ciljem da se izazove talas samoubistava ruske omladine!?

Ali kad se razmakne koprena komercijalnog, kvazimedijskog napuhavanja poluistinitih informacija (jer čak ni ženske grudi, ma kako malo pokrivene bile, ne mogu baš sve prodati), kad se zanemare površne i lažno zabrinute akcije demokratskih i manje demokratskih režima (poput onog apela policijskog načelnika u Prijedoru „da se saznanja podijele sa policijom“) i kad gurnemo ustranu političke teorije zavjere, ostaje razumno pitanje: šta zaista tjera tinejdžere u Rusiji, Srbiji ili BiH da se samopovređuju ili čak da razmišljaju o samoubistvu? A iza ovog jednog, otvara se stotinu drugih, neprijatnih, neugodnih, po malograđanski komoditet opasnih pitanja.

O otuđenosti u modernom svijetu, o socijalnoj izoliranosti djece koja su umrežena desetinama online aplikacija, a nemaju priliku da svoje probleme i bolove podijele ni sa kim uživo, bez mreže. O razorenoj porodici koja posrće pod izazovom borbe za svaku rublju, dinar ili marku, u okruženju brutalne vladavine surovih zakona posttranziciskog divljeg kapitalizma. O činjenici da smo svi kolektivno izgubljeni u bespućima virtualne realnosti, gdje se davimo u informacijskom đubretu, bježeći od razmišljanja o groznoj prošlosti, turobnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti.  Prenapregnuti do pucanja, prezaposleni ili nezaposleni, sa hroničnim manjkom vremena za sebe i osjećajem bespomoćnosti dok gledamo naše tinejdžere kako hipnotisano bulje u ekrane svojih mobitela sa kojima imaju intimniju relaciju nego sa nama.

Borba sa zamišljenim protivnikom

Ali kao što nije do portala, tako nije ni do tehnologije, niti do poruka koje se šalju danas putem interneta, jučer putem TV-a, prekjuče kroz muziku sa gramofona… Nije ni do škole nije ni do policije nije ni do kakvog represivnog aparata koji je, kao, dužan da kontroliše i eliminiše uticaj svih mogućih predatora, sadista, psihopata, i inih neliječenih psihičkih bolesnika koji tragaju za svojim žrtavama online i offline, kako bi iskoristili njihovu zbunjenost i ranjivost i uživali u njihovim patnjama. A definitivno nije  ni do nauke koja ni 120 godina nakon što je francuski sociolog Emile Durkheim objavio monumentalnu studiju, najznačajnije sociološko djelo o samoubistvu, nije nimalo približila čovječanstvo odgovoru na, kako kaže Albert Camus, „jedini pravi filozofski problem“.

Do nas je i naših odnosa sa našom djecom. Do dragocjenih je trenutaka koje gubimo ne provodeći u razgovoru sa njima, ne nudeći im našu podršku i sigurnost, ne slušajući poruke koje nam šalju riječima i gestama. Svaki dan. Jer sva naša djeca, svi naši tinejdžeri su fragilne duše koje drmaju unutrašnje „borbe sa zamišljenim protivnikom“ i koje opterećuje život u svijetu punom iskušenja. I onih svevremenskih, ali još više onih ovovremenskih.

P.S. Chris Cornell, pjevač i gitarista legendarnih grunge rock bendova Soundgarden i Audioslave, počinio je samoubistvo vješanjem u srijedu naveče. Posljednja pjesma koju je izveo uživo na sceni je obrada kompozicije znakovitog naziva „In My Time of Dying“, Led Zeppelina. U svojim pjesmama spominjao je samoubistvo. Godinama se borio sa depresijom…  Nije bilo do „Plavog kita“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera