Oglasi

Naše škole su generatori dječijeg stresa

Djeca su i dalje primorana da memorišu fakte i da ih k'o papagaji ponavljaju kako bi izborili dobru ocjenu, uz stalno povećanje broja testova i testiranja.
Nisam ekspert za prosvjetno-pedagoška pitanja, ali jesam roditelj i osjećam se kao potpuni idiot, kada vidim da se pristup i metode rada u školama nisu promijenile u posljednjih 30-40 godina, piše autorReuters - Ilustracija

U kom pravcu će naša djeca, naši osnovnoškolci ići u životu? Čemu ih zapravo uči ova naša sadašnja osnovna škola? Šta je koncept, ima li vizije, ima li talasanja, ima li promjene ili je sve eksperiment nad eksperimentom unutar nečega što bi se moglo nazvati obrazovnom žabokrečinom?

Pitanja naviru, pogotovo kad čovjek iz dva neovisna izvora čuje informaciju da će djeca u osnovnim školama Kantona Sarajevo, osim po završetku devetog razreda, polagati maturu i nakon trećeg odnosno šestog razreda?!

Prevrnuo sam internet uzduž i poprijeko, prerovio stranicu ministarstva obrazovanja i ine portale i nigdje nisam uspio naći potvrdu za ovaj bizarni tretman kroz koji će, navodno, proći naši mali (m)učenici.

Nisam ekspert za prosvjetno-pedagoška pitanja, ali jesam roditelj i osjećam se kao potpuni idiot, čak i u ovako deprimirajućem društvu kakvo je naše, kada vidim da se pristup i metode rada u školama nisu promijenile u posljednjih 30-40 godina. Djeca su i dalje primorana da memorišu fakte i da ih k'o papagaji ponavljaju kako bi izborili dobru ocjenu, uz stalno povećanje broja testova i testiranja i to je, otprilike, ono na šta se svodi bosanskohercegovački obrazovni sistem.

Može on biti entitetsko-kantonalno podijeljen, ali svugdje je jednako loš i zastario.

Čudna riječ koja asocira na amazonske ptice

Ali kopanje po internetskom smetljištu informacija često zna završiti pronalaskom bisera. Takav status definitivno zavrijeđuje priča o provođenju kurikularne reforme u sarajevskom kantonu iz usta voditelja stručnog tima za izradu Smjernica za izradu dokumenata kurikuluma Kantona Sarajevo.

Ta čudna riječ što asocira na ime egzotične ptice koja živi negdje u prašumama Amazonije ušla nam je u uho iz najbližeg susjedstva, onog zapadnog, gdje se već godinama vode rasprave i prave političke borbe oko sadržaja kurikuluma i pripadajuće mu reforme. Kod nas je to još uvijek onako stidljivo, pa i sam voditelj stručnog tima u Sarajevu, Benjamin Hedžić, sa dosta opreza govori o nečemu što je, zapravo, suštinsko, esencijalno pitanje za naš dalji opstanak na ovim prostorima.

Kad kažem "naš" pri tom ne mislim, naravno, ni na jedan od tri etnička kolektiviteta, pa čak ni na sve stanovnike ove zemlje ili njenog glavnog grada. Mislim na one građane, one misleće ljude kojima je u cilju da im se djeca, ako ne danas a ono već sutra, obrazuju po prirodnijem, manje stresnom ili više motivirajućem principu. Da uče od svojih nadahnutih nastavnika, a ne da bubaju napamet sadržaje iz knjiga koje su, u momentu dok ovo čitate, već prahistorijski artefakt u svjetlu brzine i protoka informacija u modernom svijetu. I da stiču neophodne kompetencije za svijet sutrašnjice, a ne da budu hodajuća skladišta informacija sumnjivog kvaliteta i nikakve upotrebne vrijednosti.

Još jedna cigla u zidu, kao što bi rekla pjesma grupe Pink Floyd.

Zatvoreni u svoj mali tor

"Bojim se da trenutno mi obrazujemo i odgajamo djecu za sistem koji više ne postoji, za svijet kojeg više nema", kaže Hedžić, inače direktor jedne od sarajevskih gimnazija, i pogađa srž problema postojećeg koncepta obrazovanja.

Zatvoreni u svoj mali tor, ušuškani u zidove koje smo sami izgradili, kao da ne primjećujemo da svijet putuje svjetlosnom brzinom naprijed i da ga ne zanimaju naše suhoparne, napamet naučene lekcije. Živo, primjenjivo znanje i kooperacija sa nastavnicima u svim fazama procesa učenja bi trebali biti principi tog novog poretka u kantonalnom obrazovanju. I možda najvažnija činjenica: škole moraju prestati biti generatori dječijeg stresa i potencijalni izvor raznoraznih bolesti i patoloških stanja u odrasloj dobi.

S druge strane, valjda je svima koji žele od osnovnih i srednjih škola napraviti vaspitno indiferentne institucije jasno da je to put u provaliju. Priča o nastavnicima koji "samo" podučavaju djecu, a nije ih briga da li se djeca istovremeno pretvaraju u male sadiste i moralne nakaze možda korespondira sa prirodom bh. političkog sistema gdje politićke elite jašu na leđima građana i nije ih briga hoće li ovi skapati od gladi.

A ako nam je stalo do opstanka i života na ovim prostorima, riječ "vaspitna" se mora na velika vrata vratiti u naziv i sadržaj rada obrazovne institucije.

Put u promjenu države

Promjena obrazovnog sistema je put u promjenu države. Ako je loša ili simbolička, onda je ona za našu djecu bukvalni put preko granice. Ako je onakva kakva bi mogla biti uz ostvarenje zamisli Hedžićeve stručne skupine, onda ima nade u unutrašnju promjenu. Jer škola koja obrazuje snalažljive, primjenjivim činjenicama sklone jedinke i vaspitava samostalne i samopouzdane, ali kooperativne individue napraviće društvo onih koji će iznutra razvaliti sve zastarjele sisteme i morbidno nasljeđe prošlosti.

I nije toliko važno da slijepo slijedimo uspješne modele, poput onog iz Finske. Važnije je razumjeti razloge uspjeha finskog modela obrazovanja jer oni vode do činjenice da je Finska jedna od najboljih država za život na planeti.

Ili kao što reče banjolučki profesor Miodrag Živanović, za jedan od progresivnijih bh. portala, u odgovoru na pitanje kako izaći iz društvene krize u kojoj se nalazimo: "Na prvom mjestu je obavezna reforma, iako ne volim tu riječ, odnosno obavezna renesansa obrazovanja. Obrazovanje je jedini resurs razvoja u ovako ekonomski siromašnim društvima kao što smo mi. Na drugom mjestu je reforma ili renesansa svijesti, koja ide uporedo sa reformom obrazovanja".

Jel' moguća renesansa? Ako se školski sistem nastavi kretati u pravcu multipliciranja provjera memorisanih činjenica ili inspekcijskog maltretiranja nastavnog osoblja, onda definitivno nema ni renesanse ni nade. Ali ako pobijedi subverzivno poimanje da stari sistem treba mijenjati iz temelja i da to treba raditi odmah, onda se možemo nadati da će doći i do promjene svijesti.

Ne moramo na kraju tog puta završiti u društvu Finske po parametrima uspješnosti, ali makar da doživimo da nam se djeca sa osmjehom i ushićenjem odlaze i vraćaju iz škole.               

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.