Vraća se Vojni Rok! Otišao nakon europske tranzicije u tuđinu, trbuhom za kruhom. Nije ga bilo godinama, nije ni pisao, niti se javljao. Težak je život daleko od domovine. Nije ni nama lagano koji smo ostali, ali nekako smo mogli bez Roka. Možda ga je smetalo što smo mogli bez njega, možda je to upravo razlog zašto se vraća.
Ja nikad nisam dobro upoznao Roka. Sreo sam ga jednom u vojnom uredu. Pitao me kako zdravlje, malo smo popričali o ljubavi prema domovini, psihološkom odnosu prema majci i malim životinjama. Na kraju smo se dogovorili kako ćemo uloviti neku pivu nakon faksa. Kad sam se vratio, on je već otišao.
I iskreno, bilo mi je drago. Nije mi se svidio. Kao osoba. Nije niti većini mojih prijatelja. Oni su radije odlazili na civilni rok. I to je posve imalo smisla. Nacija koja je proživjela rat imala je potpuno razumijevanje zašto svaku kunu treba uložiti u profesionalnu vojsku, a građane pripremiti za civilno doba.
No, evo hrvatska predsjednica i premijer kažu kako se vojni rok vraća. Zašto? Koji su argumenti? Možda smo ugroženi? Rusi i Srbi pripremaju okupaciju? Mađari potiču međimurske pobunjenike? Je lʼ nas netko ugrožava?
Besmisleni argumenti
Analitičari povezuju Trumpovu pobjedu kao upozorenje ostalim članicama NATO-a, kako je vrijeme da se počnu brinuti o vlastitoj sigurnosti. Postoji šansa da Trump ne odluči pomoći svojim saveznicima.
Je li o tome riječ? Da ako padne NATO, sigurno odlazimo u rat? Zar je to jedini razlog zašto je mir na ovim prostorima? Što to govori o Americi? Što to govori o nama? Je lʼ potrebna samo natruha novih odnosa između Amerike i Rusije da cijeli Balkan ponovno postane stratište? Zar smo mi samo psi rata, koje se drži na lancima?
Ako i jest riječ o tome, nitko to od političara nije potvrdio. Argumenti za vojni rok, puno su… puno … besmisleniji.
To će od dječaka napraviti muškarce! To će mladiće naučiti spremiti krevet! To će ih naučiti disciplini! Kako biti dobri muževi i očevi! Kako zašiti gumb i ulaštiti cipele! To će ih naučiti dobrom druženju! Premijer je čak izjavio da će ih to podsjetiti na Oluju, na koju su zaboravili!
Iste argumente ponavljaju političari, iste građani željni vraćanja vojnog roka. Meni samo jedna stvar nije jasna. Gdje vam je ono „VOJNI“?
Razumijem ja kako vam smetaju mladi koji ne pospremaju krevete, ne prišivaju vlastite gumbe i ne znaju se brinuti o sebi, ali kakve to veze ima s vojskom? Možda jednom davno, kad nije postojala izmjenična struja ili internet, a svaki drugi građanin je bio nepismen, vojska je bila mjesto gdje se morao naučiti minimum civiliziranog i samostalnog ponašanja.
No njezina glava uloga uvijek je bila pripremanje mladih za rat. Za ubijanje. Za najgore strahote koje mogu pogoditi društvo. Kakvo smo mi to društvo da je vojska jedina institucija koja može naše sinove naučiti kuhati jaja?
Koliko bi vas pristalo poslati dijete na kulinarski tečaj gdje se ujedno bacaju ručne granate?
Višak željeza u krvi
Sve to kuhanje, spremanje i samobriga nisu vojska, nego domaćinstvo. Predmet koji se uči odmalena, a ne vrijednosti koje se u 18. godini života planira usaditi fizičkim iscrpljivanjem i psihičkim zlostavljanjem u seksualno frustrirane tinejdžere.
Seksualno frustirani tinejdžeri nakon fizičkog iscrpljivanja i psihičkog zlostavljanja mogu biti odani i ubojiti vojnici, ali sigurno postoji bolji način kako naučiti mlade zavrnuti žarulju ili zabiti čavao.
Ovo da će biti dobri muževi je zaista zatrašujuće. Koji točno dio vojske uči muškarce da budu dobri muževi? Kad primaju naredbe? Kad izdaju naredbe? Hoće li manje brakova propadati? Ako je jedna osoba naoružana i obučena, hoće li biti manje razvoda? Smiju li dvojica homoseksualaca koja završe vojni rok napokon biti vjenčani? Je lʼ im to falilo?
Vojska se ne bavi stvaranjem muževa, nego udovica. Agresor, osvajač, neprijatelj ili kako god hoćete uvijek je bio sastavljen od nekih muževa koji dolaze ubijati vaše muževe.
Ja ne želim da moja vojska uči muškarce kako biti dobri muževi. Ja hoću da moja vojska, ako već mora postojati, stvara loše muževe. Grozne muževe oženjene za domovinu. Scipion, Hanibal, Napoleon, Aleksandar, Patton. Ne znaš koji je bio gori muž.
Sam premijer Plenković nije odslužio vojni rok. On je anemičan. Manjak željeza u krvi. Zato nije išao u vojsku. Mnogi koji su išli, završili su s viškom željeza u krvi. Sad Plenković želi neke nove generacije pripremati za moguće sukobe. On se boji kako su mladi zaboravili na Oluju.
Zaboravili na Oluju?! Kako djeca koja tek trebaju imati osamnaest godina su zaboravila na Oluju? To su djeca. Ona se tad nisu ni rodila. Je li problem što nisu učili u školi? Je li problem na satu povijesti? Kako su maturu prošli? Možemo napraviti popis svih loših učenika iz hrvatske povijesti i odmah ih poslati na vojni rok. Čemu čekati punoljetnost, kad se unutarnji neprijatelji stvaraju već u prvom osnovne?
Svi ovi argumenti su besmisleni jer svi zaboravljaju jednu osnovnu stvar. Vojska, vojni rok i odgoj mladića bazirani su na disciplini i odgovornosti. A one su bazirane na poštovanju prema autoritetu i vlastitoj državi.
Nakon svih koljačkih ratova, kriminalnih privatizacija, pokradenih penzija, uništenih tvornica, mafijaških premijera, nepismenih direktora, gojaznih političara, uništenog zdravstva, uništenog školstva, uništene znanosti, kulture i sporta, zar vi stvarno mislite da nove generacije dovoljno poštuju autoritete i države? Vaše autoritete? Vaše države? Da su spremni ginuti za vaše autonomne oblasti, enklave, pridjevne republike i stoljetne kraljevine?
Ne. Nove generacije odlaze u irski rok. Njemački rok. Kanadski rok. I on ne traje samo mjesec dana. On je doživotan.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera