U inventaru svega što je privremeno nestalo od početka pandemije korona virusa, tek negdje na kraju spiska bili su migranti – ljudi koji su se na svom putu prema evropskim zemljama, ni krivi ni dužni, našli u Bosni i Hercegovini.
U vrijeme pandemije, s prvim mjerama koje su vlasti donijele u strahu od širenja virusa, nestali su sa ulica i trgova, policija ih je preko noći smjestila u migracione centre, a građani su u strahu od korone, isto tako preko noći gotovo zaboravili na te ljude, koji su na svom mučnom putu ostali zatočeni “jugoistočno od raja” – s pogrešne strane evropske granice. Gotovo dva mjeseca niko ih nije vidio, bili su daleko od praznih ulica, od raskrsnica na kojima su mjesecima ranije “vodili” svoje male poslove prodajući papirne maramice, ponekad i druge sitnice.
Baš kako su s prvim mjerama nestali, tako su s prvim odlukama o ublažavanju tih mjera ponovo preplavili ulice brojnih gradova, uglavnom u Federaciji. Možemo ih opet vidjeti pred trgovinama, posebno pred velikim marketima gdje strpljivo čekaju na darežljive ljude, hodaju u malim grupicama i polako ponovo osvajaju raskrsnice. Kad ih gledamo kako nam prodaju maramice na semaforima, neupadljivo mole za koju marku savijeni u nekom ćošku pred prodavnicama ili kad spavaju na klupi u parku, malo kome razmišljanja i dileme sežu dalje od onih uobičajenih mučnih pitanja – gdje prespavaju, šta jedu, imaju li gdje bar da se umiju…
Samo rijetke među nama, po prirodi posla, put je vodio dugom mučnom stazom od krajnjeg jugoistoka evropskog kontinenta do zapadnoevropskih gradova, koji su njihov životni san. Tek scene s čitave dužine te migrantske rute mogu dočarati pravu dubinu migrantske tragedije. Svaki dan slušamo rasprave političara o tome jesu li oni humanitarni ili sigurnosni problem, ali rijetko ko i razmišlja o jednoj drugoj dimenziji – šta je te nesretne ljude pokrenulo na put krajnje neizvjesnosti, iz čega bježe i čemu se nadaju?
Uvijek isti pogled
…Nekako početkom marta, pred samu eskalaciju pandemije korona virusa, kad je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u svom političkom nadmudrivanju sa Evropom odlučio da otvori migrantske kampove i pusti hiljade tih ljudi na put prema evropskim granicama, vraćao sam se autobusom iz Istanbula. Bilo je to ono vrijeme kad su se kamere svjetskih televizija polako okretale prema žarištima pandemije i izvještajima o desetinama, stotinama mrtvih, ostavljajući migrante uz granične žice, zatočene između prepreka i obeshrabrene povremenim intervencijama policije. Tako zbijene između žice i pendreka lakše ih je pretvoriti u puke statističke brojeve, koji se, mnogo jednostavnije nego živi ljudi, mogu servirati svjetskoj javnosti u izvještajima institucija, raznih komiteta svjetske organizacije i nevladinih udruženja.
Svakome ko je navikao na duga putovanja po evroazijskim autostradama bilo je prosto nevjerovatno vidjeti velike grupe ljudi, žena i djece kako doslovno autoputem, zaustavnom trakom, rizikujući živote, koračaju anadolskim prostranstvima. Tu i tamo su skupine tih nesretnih ljudi, tik iza žice autoputa i u svojevrsnom okruženju turske policije, sjedile u visokoj travi. Snažan i leden vjetar šibao je iscrpljene žene i djecu koju su, umotanu u izošene pokrivače, pokušavale zakloniti u zavjetrinu sopstvenih tijela. U razgovoru sa nimalo srdačnim turskim policajcima nekako ipak saznadosmo da te ljude nasred autoputa ostavljaju oni koji su ih za novac obećali dovesti do granice. Strahujući od turske policije na punktovima, koji su tih dana bili postavljeni na nekoliko mjesta od Istanbula do Kapikule i granice s Bugarskom, ti trgovci ljudskom nesrećom jednostavno su ih izbacivali na autoput i ne hajući za to šta će biti s njima. Ostavljeni tako ni na nebu ni na zemlji, ti ljudi su se borili sa martovskim vjetrom, a još više s neizvjesnošću, zagledani prema sjeverozapadu, gdje ih je čekala bugarska ili grčka granica, samo jedna u nizu prirodnih i političkih prepreka na njihovom putu prema zapadnoevropskim zemljama.
Svejedno da li ih čovjek sreo na grčkoj ili bugarskoj granici ili negdje u Bosni i Hercegovini, njihov pogled je uvijek isti – govori kako niko od njih i ne razmišlja o povratku i kako za njih postoji samo jedan smjer. Za taj svoj životni cilj spremni su podnijeti svaku muku i teškoću…
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Polovinom decembra prošle godine, novinarski zadatak odveo me u Vučjak, migrantski kamp podno negostoljubive planine Plješevice na granici sa Hrvatskom. Bilo je to vrijeme pred samo zatvaranje tog nadaleko poznatog mjesta, koje je postalo sinonim za strašne uslove s kojima se migranti suočavaju. Mnogi su već bili izmješteni, a pod šatorima su ostali samo rijetki, u nadi da će bar još jednom imati priliku zavarati trag policiji Hrvatske i pokušati ući u Hrvatsku preko bespuća Plješevice.
Ko god je bio u ratu, zna da ništa ne zaudara tako snažno i neizdrživo kao ustajala ljudska krv. Taj zadah dopire do posljednjeg djelića tijela izazivajući užas i nepodnošljivu mučninu. E, u Vučjaku je bilo gore!
Između već polurasturenih šatora i ostataka metalnih kreveta, ti nesretni ljudi su, zaklanjajući se od ledenog vjetra, na improvizovanim pećima pekli tanke hljebove po tradiciji svog zavičaja. Svuda okolo širio se neopisiv smrad, ali oni se nisu osvrtali na to.
“Neću da se vraćam u kamp u Sarajevo, šta da radim tamo?”, pričao nam je 17-godišnjak iz Sirije (ili nam je bar tako tvrdio). “Trebalo mi je šest mjeseci da od Turske dođem do ovog kampa. Zašto da se vraćam, ja ne želim ostati u Bosni i Hercegovini. Ovdje na Vučjaku je dobro, odavde mogu pokušati preći granicu svake noći, jednom ću uspjeti. Pet puta sam pokušavao, svaki put me vratila hrvatska policija. Dvaput su me tukli, evo ovdje”, pokazuje potamnjelo nagnječenje na mršavim rebrima.
Čemu se mogu nadati?
Odakle i od čega ovi ljudi bježe, pa su spremni podnositi i ovaj neopisivi užas Vučjaka, pitali smo se zaprepašteni spoznajom šta su sve u stanju podnijeti da bi se dočepali tla neke od zemalja Evropske unije. U tom užasno prljavom okruženju su spavali, jeli, podnosili glad i razne infekcije i kožne bolesti samo sa jednim ciljem – da pređu Plješevicu i krenu dalje prema svom životnom snu. Samo, šta je taj san i čemu li se nadaju razapeti između onoga od čega bježe i onoga zbog čega su spremni proći takvu užasavajuću golgotu?
Doista, čemu se ovi ljudi mogu nadati, čak i ako uspiju doći do svojih krajnjih odredišta, zapadnoevropskih gradova?
U ljeto 2019. godine proputovah francuskom i dijelom španske mediteranske obale i bar površno upoznah poznata ljetovališta, od Nice i Marseja do Barselone. Duž cijelog tog puta susretao sam slična lica – mlade migrante, koji svakodnevno vode istu borbu, bolje reći nadmudrivanje s policijom. Prodavali su sitnice i suvenire na ulicama i trgovina noseći svoje male “biznise” u šatorskom krilu, čija su četiri ćoška specijalnim načinom povezana tankim konopcem da se u jednoj sekundi mogu povući i zatvoriti, kako bi “vlasnik” mogao pobjeći ispred policijske racije. Tako prodajući privjeske, magnete i druge sitne proizvode od po jedan euro, svakih desetak minuta mijenjali su lokaciju bježeći ispred policije, da bi nastavili “trgovinu” na nekom drugom mjestu. Od jutra do mraka žive u grozničavom nadigravanju s policijom trudeći se da zarade za život.
“Ovo mi je svakodnevni posao, jedini sam u porodici koji radi”, svjedoči nam mladi Marokanac osvrćući se preko oba ramena kako bi na vrijeme spazio policajce. “Ne mogu se zaposliti u državnoj službi, u trgovini, čak ni u gradskoj čistoći, moram ovako, hvala Bogu da i ovo imam”, govori dok od njega, više iz saosjećanja nego iz potrebe, kupujemo suvenire Barselone u hladovini parka na samoj morskoj obali. “Neki rade i teže poslove, a neki ne rade ništa, ja se mogu smatrati sretnijim od njih. A policija – pa šta će ljudi, moraju i oni raditi svoj posao, kao i ja svoj”, odmahuje rukom, čak se i ne ljuteći na uniformisane ljude od kojih se povazdan skriva i sa kojima se nadmudruje u svakodnevnoj mučnoj igri od koje mu, bez ikakvog pretjerivanja, zavisi egzistencija.
Neki od ovih ljudi vjerovatno su prošli dug i težak put od jugoistoka Evrope, od Grčke i Turske, preko Balkana do Francuske. Možda su prošli i Vučjak i bespuća Plješevice. Neki su možda rizikovali živote prelazeći u malim barkama preko čitavog Sredozemlja, ali svi su došli na svoje krajnje odredište.
Sav užas života tih nesretnih ljudi nije sakupljen samo u nevoljama i zamkama njihove seobe od zavičaja do evropskih metropola i velikih gradova, nego i u onome što nađu kad dođu do cilja i kad se suoče sa teškoćama nove svakodnevnice. U tome je sakupljen cijeli njihov život, njihovi snovi, njihov krajnji cilj i domet, smisao njihovih migracija, njihov prozor u bolji život… I na kraju, kad zaokružimo i sagledamo cijelu njihovu mučnu migrantsku rutu, vraćamo se na sami početak, na pitanje – šta je to moralo biti tako jezivo, grozno i neljudsko, od čega su ovi ljudi morali pobjeći da im je ovo što danas imaju na kraju svog puta spas i blagostanje?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera