Piše: Sead Fadilpašić
„Udari mene, a ne žene“, naslov je nedavne kampanje kojom se, po ko zna koji put, pokušala skrenuti pažnja na problem nasilja u porodici.
A gadan je to problem, koji ima bezbroj uzroka.
Ne možeš naći posao? Ako ti žena prigovori da je dijete gladno, makar je možeš odalamit’ jednom, kvalitetno, iz kuka. Kad već ne možeš na stol staviti komad hljeba.
Pao na kladionici? Koji udarac ženskom glavom o komodu dobro anulira stres. Prokleti Juventus, prokleti korneri. Da je barem bio još jedan.
Ili, pak, imaš posao? Stresan? Šef te maltretira? Dođeš kući nervozan? Zašto trošiti platu na vreću za boks, svakako imaš tri kredita. Može jedan desni kroše u tu čudnu spodobu koja te gleda s nerazumijevanjem.
Ali ispod svega toga, svi ti problemi i frustracije imaju zajedničkog imenitelja, a to je prosto manjak kontrole nad vlastitim životom, odnosno potpuna nemogućnost ostvarivanja vlastitih želja i ciljeva.
Nemoć. U svom najprostijem obliku.
Najobičnija nemoć, kao kada vas odbiju na dvadesetom intervjuu za posao. Kao kada gledate svoju bebu, a jednostavno nemate novca za pelene.
Onu nemoć, dok gledate novi vozni park ispred zgrade, sa zatamnjenim staklima, a u džepu stišćete kovanicu od dvije KM.
Tada su vam krivi svi.
Tada je kriv onaj policajac što radi svoj posao.
Tada je kriv kancelarijski namještaj u zgradi Vlade Kantona Sarajevo. Krive su zavjese na prozorima Vlade u Tuzli. Tada je kriva ona žardinjera koja ukrašava park iza Predsjedništva.
Danas su na protestima gorjele zgrade. Gorio je kancelarijski namještaj.
Zapaljene su kućice portira ispred Predsjedništva, nekoliko automobila…
Danas sam na protestima vidio momka koji metalnom palicom udara semafor. Ma, sigurno je bio neki korumpirani semafor. Uvališ mu „cvaju“, pa samo pokazuje crveno.
Prokleti semafori.
Bosna i Hercegovina, zaista, podsjeća na disfunkcionalnu porodicu u kojoj nastradaju oni koji su to najmanje zaslužili.
Kao i u disfunkcionalnoj porodici, razloga za frustracije je mnogo. Ali trafika na raskrsnici sigurno nije kriva za 50 posto nezaposlenih ljudi u zemlji.
Onaj radni stol iz zgrade Vlade, bez obzira na to koliko zlokobno izgledao, nije kriv za stanje u Polihemu, Konjuhu, Diti i drugim nekadašnjim privrednim gigantima.
Niti je semafor na ulici kod Predsjedništva zaslužio da ga se udara metalnom šipkom.
Izvor: Al Jazeera