Piše: Vladimir Bobetić
Stojim u radnji brze hrane kod mene u kraju. Četvorica studenata sa obližnjeg sarajevskog stomatološkog fakulteta, sve onako u belim mantilima, zezaju klinca. Plav je, govorljiv, nesumnjivo inteligentan i sladak. Pita ga jedan od studenata:
– Je li mali, a odakle tebi ‘cvaja’ [dvadeset konvertibilnih maraka]?
– Dala mi nana. Ona meni uvijek da tako. Za mene, za seku i za nju.
U to će prodavačica:
– Dečko, šta ćeš u ova tri pileća sendviča?
– Sos, kupus i piletinu!
Kurs engleskog
Drugi studentski pametnjaković pita klinca:
– A gdje ti radi babo?
– U Američkoj ambasadi.
– Pa je l’ govori američki?
– Ne, govori engleski. Išao je na kurs engleskog, osvojio 100 bodova.
– Ma Allaha ti, svih sto?
– Svih sto.
– A ti, ideš li ti na neki kurs?
– Meni ne treba, ja govorim dva jezika.
– Koje?
– Njemački i engleski.
– Daj da čujem nešto na engleskom?
U to mališan progovori sa takvim engleskim naglaskom da smo svi zanemeli.
– Aj’ sad nešto na njemačkom?
Bez po muke izdeklamova dečko pet rečenica na nemačkom. Pametnom čoveku bilo bi dosta, ali studentima izgleda da nije.
Pitanja ne prestaju
– A je l’ ti neko stomatolog ili ljekar?
– Nije. A što pitaš? Je ‘l mora da bude?
U to ulazi starija gospođa, vidno zabrinuta.
– Kemo, Kemo, pa ti opet zabavljaš raju.
– Nano, ne zabavljam, nego ova četvorica misle da su mnogo pametni i da sve znaju, a ne znaju ništa.
– Dobro, samo požuri i da mi vratiš kusur.
– Hoću, nano, sutra.
Kemo bi, kad poraste, trebao da bude bar predsednik države. Samo plašim se da će Kemo otići, a da će ova četvorica ostati. Da se slade svojoj gluposti.
Da je više Kema.
Izvor: Al Jazeera