Kako se poseljačila gospodska Cibona

Niti jednu utakmicu Cibone u Draženovoj dvorani nisam gledao uživo ove sezone, piše autor

Nisam dijete Cibone. Želim reći da nisam organiziranu košarku počeo igrati u tom klubu. Počeo sam u tadašnjoj Industromontaži, današnjem Zrinjevcu, koji je (bio) lociran nekoliko tramvajskih stanica dalje prema zapadu Zagreba. A kako sam ja stanovao na okretištu tramvaja na Borongaju, što je istočni dio Grada, uprtio bih ujutro veliku torbu – u kojoj su bile i sportske stvari i potrepštine za školu i sendvič – na rame, pa bih tramvajem otišao na trening, pa s treninga u školu, pa potom na drugi trening.

Moglo se tada tako, Zagreb nije imao tako gust promet, nije bio prenapučen kao danas, moglo se manje-više točno izračunati vrijeme potrebno tramvaju da dođe od točke A do točke B – pa makar se radilo i o krajnjim stanicama linije broj devet. U toj sam Industromontaži postao nekakav igračić, gurnuli su me u prvu momčad sa 16 godina, povremeno sam imao i minutažu, pa sam iskusio što to znači igrati u Višegradu ili Čačku, igrala se ona Prva B liga, jedinstvena državna liga, koja je kvalitetom bila – rekao bih – negdje na razini današnje regionalne lige. Ako iz klubova eliminiramo strance. Jako dobra košarkaška i životna škola.

U Industromontaži sam postao i nacionalni igrač, osvojio sam neke medalje s kadetskim i juniorskim selekcijama bivše države, a i s klubom sam se naosvajao medalja. I onu pravu školu sam uredno završio – i to se moglo, na taj su način roditelji svoju djecu usmjeravali u socijalizmu, “treba imati kruh u rukama”. U kapitalizmu smo saznali da je to notorna glupost, taj kruh u rukama, ali je to neka druga priča.

Iz Abidjana u stečaj Cibone

Elem, neki dan sjedim s poznanikom iz tih davnih dana Industromontaže Mićkom Nikolićem na kavi u kvartu – nakon dugih godina razdvojenosti, bez kontakata, našli smo se prije dvije godine u Milanu, na utakmici momčadi Jasmina Repeše, i razmijenili telefone – i pletemo priče. Mićko je davnih dana bio otišao u Švicarsku, bio je tamo igrač, pa trener, posljednji posao imao je u Abidjanu, Obala Slonovače, pa mi je prepričavao iskustva.

Baš zanimljivo, u Africi imaju neki ekvivalent Eurolige, bivši NBA igrači – a imaju ih – investirali su u taj projekt, pune dvorane, igra se, navija se, medijski pokriveno, baš dobra priča. “Ćao, ćao, čujemo se…”, rastanak, zvoni mi telefon, taman je bila počela rominjati kišica: “Ovdje Sanja s televizije, biste li došli u emisiju tu-i-tu da razgovaramo o stečaju Cibone?” “Ne bih, ali evo vam brojevi telefona ljudi koji bi mogli kazati nešto relevantnije od mene na tu temu…”

Naravno da pojma nisam imao o (n)ovom stečaju Cibone, pa sam malo išao guglati i vidio da je to Aleksandar – Aco Petrović, bivši igrač i trener i predsjednik i izvršni dopredsjednik kluba, dao izjavu koju su prenijeli svi mogući i nemogući portali, a svako slijedeće prenošenje izjave imalo je sve bombastičniji naslov, kako to već u današnjem novinarstvu ide. Iz Abidjana u stečaj Cibone… Sve u pola minute…

Sutradan nakon Acine izjave Cibona je izdala priopćenje da nema govora o stečaju, a prekosutra nakon izjave ušli su u finale doigravanja domaćom pobjedom protiv Šibenika. Rekao bih da se radi o nekom Acinom driblingu, nekom “lažnjaku” u šesnaestercu, zašto bi on – koji je svojevoljno otišao iz Cibone – sad našao za shodno da javnost upozorava na stečaj koji prijeti klubu?!

Ozbiljna opcija desetak godina

Ne kontam… Makar su priopćenja uvijek opasna – čim se izda priopćenje s jednom tezom, u stvarnosti se događa nešto potpuno suprotno. Složit ćete se, recimo, s time da je onaj trener iza kojeg je kompletan klub, zajedno s čistačicama i portirima i zaštitarima stao priopćenjem – za tjedan dana sigurno na cesti bez posla.

No, da, ide li ta Cibona u stečaj, ili ne ide? Znate što, nekako mi je – svejedno. Taj se stečaj vrti kao ozbiljna opcija – vjerovali ili ne – već desetak godina. Oguglah, brate, više na te stečajeve. Ne da mi se čak ni pisati neku novu kronologiju propasti Cibone, ta je tema passe, koga više briga za filozofiju bivšeg direktora Bože Miličevića, za političkog namjesnika Ivu Jelušića, za nerealiziranu fuziju s Cedevitom, za nesretnika Andru Knegu, koji je sam sjedio u direktorskoj sobici ostavljen od svih, za političke bitke vođene preko dvostrukog klupskog prvaka Europe, za isključivanje struje u dvorani, za otimanje lokala u passageu kod dvorane, za gradski upad u klub u revolveraškom stilu Tombstonea, za legalizirani kriminal u vidu predstečajnih nagodbi, za bjegove talentiranih igrača poput Ivice Zubca, Ante Žižića ili Nika Slavice?

Voda ispod mosta, nitko ni za što odgovarao nije, niti će odgovarati. Krajnje je vrijeme da se uvede neki “zakon o linču”, kad je i sve ostalo ovdje na razini “divljeg Zapada”. Na ime tradicije i nostalgije u ovoj je državi potrošeno puno, puno, previše novaca. Po čemu je to, uostalom, Cibona drugačija i vrednija od mnogih drugih velikih firmi koje su propale ili su prodane?

Krive su podzemne vode

Niti jednu utakmicu Cibone u Draženovoj dvorani nisam gledao uživo ove sezone… Dosta dugo se – kad bolje razmislim – prilično nelagodno osjećam u toj dvorani. Igrao sam tamo, kao novinar sam stalno visio u dvorani i šuljao se hodnicima, kao gledatelj sam selektivno gledao ono što me zanimalo, ali cijelo to vrijeme … nisam se osjećao dobrodošlim. Možda je do mene i mog šugavog karaktera, vjerojatno jest, ali sigurno nije samo do mene. Nekada gospodski klub Cibona – stojim iza tog termina “gospodski” u potpunosti – srozala se, poseljačila se s vremenom. E, u tom sam se periodu poseljačivanja prestao osjećati dobrodošlim u dvoranu, ne bih znao točno detektirati trenutak.

Možda je cijeli proces krenuo davnih dana – često se sjetim jedne sekvence iz igračkog doba. Nekako smo taman bili prešli iz Doma sportova u ovu dvoranu, još je Dražen Petrović bio živ, pa još nije nosila njegovo ime. Izgubismo neku utakmicu na svom terenu, i sjedili smo onako popišani u tišini svlačionice, kad je tišinu prekinuo glas Franje Arapovića: “Nikad ovdje neće biti sreće, ovdje ima nekih podzemnih voda…” Kakav prorok! Možda su, eto, baš podzemne vode krive za sve.

Negdje na početku ove sezone bili su me zainteresirali dobri rezultati Cibone – možda ćete se sjetiti da su iznenađujuće dobro ušli u sezonu, pa sam pomislio: “Ma daj da vidim što taj Damir Mulaomerović radi, daj da vidim kako igraju taj Žižić i taj Slavica kad god poželim”, pa sam iskoristio jedan susret s Acom – nažalost, susret se zbio na sprovodu nekadašnjeg klupskog liječnika Ive Vidovića – da ga upitam za sezonsku kartu. “Ovako, plati 100 kuna [13 eura], učlani se u klub, a s članskom iskaznicom…”, tu sam ga prekinuo: “Više nisam zainteresiran…”

Ne dam 100 kuna!

Ma nema problema, sve je samo pitanje perspektive. Aco, koji je tada bio utjelovljenje kluba, imao je svoj način, ja sam očekivao drugačiji način. No hard feelings, bez ikakvih repova… Tako nisam otišao niti na jednu tekmu, i vidio sam kako se to u praksi tjeraju i otuđuju bivši igrači. A s Acom sam bio i ostao OK, čuli smo se nakon te sekvence stotinu puta. Ali, ne dam tih 100 kuna! Samo, mala pauza, možda nađem jednu knjigu, prekopat ću na brzinu po ormarima…

Nisam je našao, žao mi je. Možda sam čak i poklonio knjigu Vukovi s Tuškanca nekome. Tja, nemam točne brojke pred sobom, ali neću puno pogriješiti ako sam zapišem – igrao sam  u Ciboni 11 godina i u trenutku izdavanja knjige bio sam sveukupno treći po broju postignutih poena u povijesti kluba. Neka sam bio i drugi, neka sam bio i četvrti ili peti, ništa bitno se ne mijenja… Uz više od 100 nastupa za seniorsku reprezentaciju, gdje sam predstavljao igrača Cibone.

E, sad, trebam li ja doista platiti tih 100 kuna, ili bi mi uoči svake sezone na kućnu adresu trebala doći sezonska ulaznica, s popratnim pisamcem, koje kaže otprilike: “Poštovani gospodine Čutura, bilo bi nam osobito zadovoljstvo ako biste nam ukazali čast dolascima na utakmice Cibone u idućoj sezoni…”, uz pečat kluba i vlastoručni potpis predsjednika? Jasno, ako klub ode u stečaj takvo pisamce nikad neću dobiti. Ako klub ne ode u stečaj, imam neki blagi osjećaj ga opet neću dobiti. I – što se iz moje perspektive onda, zapravo, mijenja stečajem Cibone?

Izvor: Al Jazeera