Roditelji bošnjačke djece jednosatnim bojkotom nastave izrazili su zabrinutost, između ostalog, zbog posljednjih događanja u Osnovnoj školi u Srebrenici, gdje su slavljeni četnici, tu gdje je bio genocid. Isti ti roditelji već godinama upozoravaju na sistemsku diskriminaciju njihove djece u školi u Srebrenici. Prošle godine u ova doba gotovo isti zahtjevi upućeni su prema školskoj upravi i svim institucijama u Bosni i Hercegovini i entitetu Republika Srpska. Uzalud.
Roditelji traže sigunost za svoju djecu jer su s razlogom zabrinuti. U školi se počelo s veličanjem istog onog nacionalizma zbog kojeg je genocid počinjen. Strah i zabrinutost roditelja pokazali su se na protestu, na koji su došli gotovo svi roditelji iz centralne i područnih škola. Oni koji su bili spriječeni doći poslali su poruke da su i oni uz njih šta god većina odluči.
Roditelji traže nesmetano funkcioniranje Savjeta roditelja, na kojem je prije više od godinu izabran Mirnes Zahirović kao predsjednik, a da otad uprava škole nije sazvala nijedan sastanak Savjeta.
Slike Karadžića i Njegoša
Roditelji traže da se poštuje Zakon o zastavama Bosne i Hercegovine, da pored entitetske stoji i državna. Traže, također, da se poštuje odluka o nacionalnoj grupi predmeta jer te predmete sada predaju nastavnici koji nemaju odgovarajuću stručnu spremu. Godinama se traži od uprave škole da se svoj djeci nude isti uvjeti, da se svako dijete osjeća lijepo u školi. Činjenica je da se bošnjačka djeca ne osjećaju lijepo u svojoj školi, gdje ih na hodniku dočekaju ogromne slike Karadžića i Njegoša.
No, na zahtjeve roditelja regiralo se sramno s druge strane. Protest koji su održali svi roditelji ispolitiziran je, kažu. Roditeljima je više svega dosta, neki žele i odvajanje djece i pregrađivanje škole, ali većina bošnjačkih roditelja ne želi odvajanje jer segregacija i rastavljanje nisu dobri za budućnost ni jedne ni druge djece.
Mnogi bošnjački roditelji povlače paralelu, pa kažu: ako je ijedno srpsko dijete u Federaciji BiH i djelom diskriminisano kao njihova djeca ovdje, neka mu se daju njegova prava. Nikad nisu željeli da se bilo čije dijete ne osjeća lijepo u svojoj školi, a njihova djeca i oni sami jesu ti koji najviše trpe.
Pitaju se roditelji kako to da godinama od tolikog broja njihove djece nijedno nije bilo učenik generacije. Je li to baš zaista moguće? Kako to da Školski odbor ne predstavlja nacionalnu zastupljenost učenika, jer na to imaju pravo po zakonu?
Himna svetog Save
Kako to da djeca gotovo uvijek idu na izlete i ekskurzije tamo gdje upravi škole odgovara, a bošnjačkim roditeljima ne odgovara, pa zbog toga i ne šalju svoju djecu na njih?
Mnogo nagomilanih problema, a direktor i uprava reći će da nema problema, da je sve krasno i bajno. Djeca nisu diskriminisana ni po jednom osnovu i oni rade na tome da sigurnost djece bude iznad svega. Rade oni na sigurnosti svoje djece, a za tuđu baš i ne mare.
Gotovo svi bošnjački roditelji bunili su se zašto njihova djeca slušaju himne svetog Save. Zašto ga moraju crtati? Zašto se prijeti djeci ako ne dođu na Svetosavsku akademiju da će imati neopravdane časove, a u javnosti govore da je to nenastavni dan?
No, sve su to roditelji trpjeli, nisu imali razumijevanja niti je direktora i upravu zanimalo šta roditelji bošnjačke djece misle. Trpjeli bi roditelji, neka dijete završi tih devet godina, samo neka ide dalje od ove škole, a ne znaju da ih isto čeka i u srednjoj.
Kap koja je prelila čašu
No, kap koja je prelila sve čaše, boce, kace i buradi, kako reče jedan roditelj, jest veličanje četnika u školi i istog onog nacionalizma zbog kojeg je počinjen genocid. Roditelji to više nisu mogli trpjeti i izrazili su strah i zabrinutost s kime to šalju djecu u školu.
Nažalost, s druge strane, neki roditelji djece koji veličaju četništvo pokazali su da se ne stide toga i da se ponose svojom djecom. Isti ti roditelji spinuju javnost da su bošnjački roditelji nagrnuli i napali školu te, k'o biva, oni se uplašili. Nevjerovatno, ali istinito kako se izvrću činjenice.
Bošnjački roditelji ispratili su svoju djecu do vrata, što se na snimku i vidi, te se vratili svojim poslovnim obavezama, nadajući se da im još i poslodavci neće praviti problem što se bore za prava svoje djece.
Najgore od svega u nizu ovih događanja jest opravdanje i ohrabrivanje takvog ponašanja djece. Isti ti srpski predstavnici, a i sam naš načelnik, u intervjuu i saopćenju uče nas Bošnjake ko su to četnici. Opet ne mogu vjerovati svojim očima šta pokušavaju.
Kao da ja, kao preživjela žrtva genocida, nisam naučio ko su zaista četnici.
Granata na Golije
Bilo je to ljeto 1992. Sunce je peklo. Kosili smo naše Golije, livadu iznad sela. Četnici su poslali dvije granate na moju majku i sestru, koje su meni i ocu nosile ručak. Sreća što taj neki četnik, početnik, s Jezera iznad Skelana nije znao dobro odrediti daljinu livade preko koje su majka i sestra išle, pa je nekoliko metara prebacio granatu. Znam da im je tada babo psovao četničku majku jer mu ubiše kćer i suprugu. Svi smo mislili da su mrtve, a one su čudom preživjele. Tada sam naučio ko su ti četnici. Ja kao dječak od šest godina mislio sam da to uopće nisu ljudi nego neke prikaze, utvare, vanzemaljci. Nisam shvatio da čovjek čovjeka tako može mrziti da ga gađa granatama i još da to vježba i time se zabavlja.
Naučio sam ko su četnici i kad sam se prvi put susreo s njima prije Bratunca dok smo bili na UNPROFOR-ovim kamionima 1993. Jedan od njih popeo se na stranicu kamiona, čupav, sa šajkačom i kokardom na glavi, s redenicima metaka oko pasa i preko ramena, s mitraljezom u ruci. Tražio je od nas djece i naših majki zlato i novac.
Tada sam upoznao jednog od njih, uplašeno se krijući pod majčine dimije. Molio sam je da dadne onaj jedan prsten što ga je sakrila u sestrinu podrezanu crvenu čizmu.
Tako sam ja naučio šta su četnici.
A prije toga sam naučio ko su Srbi. Naučio sam da se Srbima komšijama izađe u susret kad im zatreba. Moj ubijeni đedo Bećir, otac moje majke, iz sela Dedići kod Poznanovića, ostavljao bi svoje poslove, a uprezao snažne volove da ide komšiji Srbinu u Dučiće uzorati njivu kad bi došao da ga zove. Tako se komšijama pomagalo, ja sam tako naučen, nikako drugačije. Moj drugi ubijeni đed Ismet imao je kuma u susjedom selu Crkvine. Zvao se Sreten. Znam da je često dolazio kod nas, a i đedo je išao kod kuma. Sjedili bi dugo, ispijali kahve. Znam da se i odnekud kumu koja rakijica naspe. Tada sam naučio ko je Srbin. Komšija s kojim dijeliš i dobro i zlo. Poslije su kružile neke priče kako je đeda lično u Potočarima odvojio kum Sreten. Ali lično u te priče ne želim vjerovati.
Želim vjerovati u čovjeka, da se dijelimo samo na dobre i loše. Bogom se velikim kunem, a znam da i dosta roditelja bošnjačke djece tako misli: da su malim dijelom djeca naših komšija diskriminisana kao naša, prvi bih došao na sličan protest. Da svako dijete ima svoje pravo. I ako ima negdje da su srpska ili hrvatska djeca u sličnoj situaciji, prvi dižem glas protiv toga i molim svoje predstavnike u vlasti da reaguju. No, u vrhu naše vlasti u Sarajevu povodom našeg stanja niko nije čak ni zabrinut. Možda je bolje i da nije, da znamo na čemu smo.
Zašto bi neko imao nešto protiv svog komšije i njegove nošnje? Neka se nosi kako ko hoće. Zaista, ne mogu vjerovati kako se spinuje javnost i okreće priča, kao, mi Bošnjaci ne poštujemo i ne prihvatamo komšiju. A ono što napisah u prethodnim redovima sigurno nije izmišljeno.
Bošnjački roditelji, izgleda, krivi su za sve. Uvijek se bune. Nešto traže, pišu, mole. Volio bih znati pita li se iko od tih srpskih predstavnika šta zaista mi kao roditelji želimo.
‘Evo ih’
Da smo htjeli dvije škole pod jednim krovom, davno bismo to napravili. Da smo htjeli svoju djecu u druge neke škole poslati, i to bismo isto uradili, ali smatramo da je Osnovna škola isto toliko naša koliko i njihova. Isto toliko njihova koliko i naša.
Neka u školi budu na slikama ljudi koji nemaju mržnju prema drugom i drugačijem. Neka budu Tesla, Newton, Einstein ili Edison ako se ne možemo dogovoriti o svojim zemljacima.
No, uprava škole i ostali predstavnici srpskog naroda samo po svom. Krivicu stavljaju na nas što se, kao, mi bunimo kad je sve idealno i, ako nam se ne sviđa, da moramo shvatiti da je to tako, da je to RS. Strašne poruke od našeg načelnika i drugih.
Razdvajanje djece čak i jedan čas nije dobro jer danas su u školi neki nastavnici i većina srpske djece svoje drugove Bošnjake gledali drugim očima, nisu ni komunicirali s njima. Nažalost, to je poraz svih nas.
Razveselila me činjenica da se učenik jednog od nižih razreda obradovao, prema riječima moje kćerke, kada su bošnjačka djeca ušla na drugi čas, veselo uzviknuvši: “Evo ih!” Bilo mu je drago što su mu drugovi došli u školu. Njegova reakcija je prirodna i niko to nije mogao spriječiti i da je htio. Djeca vole svoje vršnjake. Ne trujmo ih mržnjom i ne veličajmo zlo koje četnici počiniše, pogotovo ovdje u Srebrenici, jer samo tako nećemo dovoditi svoju budućnost u pitanje.
Neka nas ne uče ko su četnici jer mi to vrlo dobro znamo. Neka nas ne smatraju neprijateljima jer mi to zaista nismo. Neka nam pokažu da su Srbi za suživot i toleranciju, jer vjerujemo da jesu. Neka pokažu da im je do komšije stalo i ti roditelji neka se javno izvine kao što su i neka od njihove djece. Neka samo poslušaju naše zahtjeve i barem malo razmisle o njima, pa će vidjeti da su realni i ljudski. Budite uvijek na strani čovjeka ko god taj čovjek bio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera