Igre za specijalce, sportašima sporedna uloga

Glavna uloga je sve više prepuštena policajcima, redarima, zaštitarima, vojnicima i specijalcima (EPA)

Piše: Božo Sušec

Mogu li kavkaske “crne udovice” ugroziti održavanje Zimskih olimpijskih igara u Sočiju? Naravno da hipotetski mogu, ali vjerojatnost da će to moćne ruske sigurnosne službe dopustiti nije realna.

Najnovija volgogradska smrtonosna upozorenja udvostručit će represiju i široko područje oko Sočija postat će zatvorena tvrđava nepremostivo visokih zidova za sve terorističke pokušaje. Jednako kao što se neće moći olako ući u Krasnodarski Krai, gdje je i Soči, tako se neće ni moći izaći iz opasne relativno susjedne čečensko-inguške regije, pa i cijelog Dagestana.

Prve ozbiljne individualne pokušaje popularizacije svog političkog uvjerenja izveli su Amerikanci Tommie Smith i John Carlos.

To što će u uvjetima izvanrednog stanja živjeti milijuni ljudi, koji s terorizmom nikakve veze nemaju, cijena je sigurnosti tisuća i tisuća isto tako nevinih sudionika Igara.

Ništa novo. To je sudbina modernih Olimpijskih igara u zadnjih 50-ak godina, samo što će ovog puta vladavina “organa reda” biti provedena u najdrastičnijem i najradikalnijem obliku dosad.

Zaštitnik igara

Antičke Olimpijske igre bile su festival sporta i radosti i u vrijeme Igara prekidani su svi ratovi. Sudionike Igara štitio je i sam Zeus.

Kad je francuski barun Pierre de Coubertin pokrenuo nove Olimpijske igre, stvari su se preokrenule i, baš obratno, ratovi su sprečavali održavanje Igara (1916. godine u Berlinu su Igre otkazane zbog Prvog svjetskog rata, te 1940. godine Tokio/Helsinki i 1944. London, zbog Drugog svjetskog rata).

Prva ozbiljna zloupotreba olimpijske platforme za promicanje političke ideologije bio je Hitlerov pokušaj predstavljanja Njemačke kao superiorne arijevske rase na Igrama 1936. godine u Berlinu. Potpuno promašena i neuspješna akcija, ponajviše zbog četiri zlatne medalje Jessea Owensa.

Prvi bojkot Igara objavile su Nizozemska, Španjolska i Švicarska zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj. Odnosilo se to na Igre 1956. u Melbourneu, na kojima nije bilo niti Egipta, Kambodže, Iraka i Libanona, zbog Suecke krize, te Kine, zbog nastupa Tajvana.

Popularizacija politike

Prve ozbiljne individualne pokušaje popularizacije svog političkog uvjerenja izveli su Amerikanci Tommie Smith i John Carlos, prvi i treći na 200 metara na Igrama u Meksiku 1968. godine. Visoko podignute stisnute pesnice bile su prepoznatljivi pozdrav “Black Powera”. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Avery Brundage isključio ih je sa Igara.

Olimpijski duh, izranjavan terorističkim i političkim atacima, pokazuje se golem i moćan, nepoderiv i valjda vječan, snažniji od svih ideologija i dnevno pragmatičnih interesa raznoraznih skupina.

Na istim Igrama čehoslovačka gimnastičarka Vera Časlavska na pobjedničkom postolju okrenula je i spustila glavu u vrijeme sviranja sovjetske himne i, po povratku u zemlju, kažnjena je isključenjem sa svih natjecanja. Bila je to godina sovjetske intervencije u njenoj domovini.

Da je Zeus potpuno digao ruke od Igara pokazao je krvavi teroristički napad u Minhenu 1972. godine (11 ubijenih izraelskih sportaša), što je bio i ulazak u korištenje najvećeg svjetskog sportskog skupa u terorističke svrhe, dakle ne samo ubijanje suštine olimpijskog duha, već i ubijanje nevinih sportaša.

Bojkot

I taj Minhen 1972. i Montreal 1976. godine bojkotirale su mnoge afričke zemlje, zahtijevajući od IOC-a da isključi Južnu Afriku i Rodeziju zbog rasne segregacije. U Montrealu je to bilo i zbog nastupa Novog Zelanda (igrali ragbi sa “zabranjenom” Južnom Afrikom) i tu je broj odsutnih dostigao već 23 zemlje – 20 afričkih država te Irak, Gvajana i Tajvan iz sasvim drugih razloga.

Najveći udar olimpizmu nanijeli su Amerikanci i njihovi poslušnici bojkotom Igara u Moskvi 1980. godine. Tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter prisilio je 65 država na nesudjelovanje u olimpijskim svečanostima, izabravši potpuno krivo mjesto za kažnjavanje Sovjeta zbog intervencije u Afganistanu. To je dovelo do nastupa sportaša iz samo 81 države, što je bio najmanji broj od 1956. godine.

Troškovi osiguranja za Soči mnogostruko nadmašuju količinu novca koja će biti potrošena za putovanja, smještaj, prehranu i nagrade svih olimpijaca.

Sovjetski odgovor uslijedio je 1984. godine u Los Angelesu, gdje su okrnjili Igre zabranom nastupa svojim sportašima, ali i sportašima njihovih 15 zemalja saveznika. Službeno objašnjenje stvarno je bilo “jako”: “Porast antisovjetske histerije u Sjedinjenim Državama.”

Nije manjkalo ni akcija i poziva za nesudjelovanje na Igrama u Pekingu 2008. godine, zbog “kršenja ljudskih prava” u Kini, no, srećom i razumom, nitko se nije odazvao takvim apelima.

Zadnju akciju izvela je Gruzija 2008. godine, tražeći bojkot Sočija 2014. zbog ruskog sudjelovanja u ratu u Južnoj Osetiji.

Moćan duh

No, i takav olimpijski duh, izranjavan terorističkim i političkim atacima, pokazuje se golem i moćan, nepoderiv i valjda vječan, snažniji od svih ideologija i dnevno pragmatičnih interesa raznoraznih skupina.

Kako je modernizirani olimpijski pokret odustao od nerealnih i ispraznih floskula o amaterizmu i potpunoj neovisnosti od politike, sad se mora suočiti s nekoliko još ozbiljnijih prijetnji.

Igre sigurnosti i osiguranja od terorizma definitivno guraju s glavne pozornice sportska natjecanja i zauzimaju sve veći medijski prostor.

Olimpijske igre prvenstveno su opterećene svojom golemošću, ogromnošću, mastodontizmom, koji ih čini nepodnošljivo skupim. Ruski su organizatori krenuli u pripreme za Soči s budžetom od 12 milijardi dolara, koji je odavno premašen, a koliko je para iscurilo kroz tu vreću bez dna vjerojatno nikada nećemo doznati.

Najgore je što dio objekata nema neku trajniju sportsku ili komercijalnu vrijednost, poput skupog primjera bob staze (što je s onom u Sarajevu?).

Određivanje domaćina

U određivanju domaćina Igara već dugo nemaju nikakvu ulogu sportski kriteriji, pa se tako moglo i izabrati Soči za snježno-ledene igre, mondeno ljetovalište na obali Crnog mora, gdje su prosječne temperature u veljači oko 10 stupnjeva iznad nule i gdje će dio skijaških staza biti pokriven uvoznim snijegom (govori se čak i o izraelskom).

Dostupna vremenska prognoza za 27. siječanj 2014. godine predviđa tog dana u Sočiju 14 stupnjeva Celsijusa, a rekordna zabilježena je 24 stupnja. Na lanjskom finalu Evropskog kupa od četiri otkazane su “samo” tri discipline: spust, veleslalom i super veleslalom.

Da je Zeus potpuno digao ruke od Igara pokazao je krvavi teroristički napad u Munchenu 1972. godine (11 ubijenih izraelskih sportaša).

Kao TV komentator koji je neposredno na licu mjesta svjedočio i komentirao događaje sa 16 izdanja Olimpijskih igara, mogu upozoriti na trend koji je, po meni, razarajuća rak-rana olimpijskih događanja.

Sportska nadmetanja na OI sve više bivaju potisnuta u drugi plan, nestaje radosti, veselja i IGRE, Homo ludens, kao nositelj ideje olimpizma sve više prepušta glavnu ulogu policajcima, redarima, zaštitarima, vojnicima i specijalcima. Igre sigurnosti i osiguranja od terorizma definitivno guraju s glavne pozornice sportska natjecanja i zauzimaju sve veći medijski prostor.

Sportaši, treneri, suci, sportski djelatnici, novinari, pa i svi gledatelji bivaju izloženi tretmanu najbližih suradnika Osame Bin Ladena i dolazak na sportska borilišta (radna mjesta) postaje podvig.

Redoslijed vrijednosti

Beskonačni redovi na kontrolnim točkama, opetovani ponižavajući pretresi najprivatnijih dijelova robe i garderobe, zabadanje debelih policijskih prstiju u male kutijice kreme za ruke, oduzimanje mini škarica potrebnih za rezanje papira, izlijevanje originalnih pakiranja bočica s vodom ili drugih osvježavajućih napitaka, često mijenjanje ruta kretanja (kad ste na 30 metara do ulaza na komentatorsko mjesto revni tvrdi dužnosnik pošalje vas na trikilometarski obilazak sportskog kompleksa) – sve to stvara obeshrabrujuću Orwelovsku atmosferu, koja poništava prirodu igre, uništava poeziju sporta i sve nas pretvara u masu podređenu vrhovnom cilju – lažnoj sigurnosti. Da lažnoj, jer veliki dio tih mjera samo je pokazivanje mišića osrednjih sigurnosnih birokrata koji su dočekali svojih pet minuta.

Gigantizam, komercijalizacija i Orwelizacija tri su moćna kraka hobotnice koja sve više pridavljuju olimpijski pokret.

Na jednu od najvećih i najosiguravanijih sportskih priredbi, uz pomoć par sitnih trikova, unijeli smo XXL sportsku torbu s četiri teniska reketa, dvije tube loptica i kompletnom opremom a da je nitko od “anđela čuvara” nije ni dirnuo.

Uostalom, što ćete boljeg dokaza o redoslijedu vrijednosti kad troškovi osiguranja za Soči mnogostruko nadmašuju količinu novca koja će biti potrošena za putovanja, smještaj, prehranu i nagrade svih olimpijaca.

Gigantizam, komercijalizacija i Orwelizacija tri su moćna kraka hobotnice koja sve više pridavljuju olimpijski pokret.

Izvor: Al Jazeera