Nema više kolone automobila koji idu prema jugu, kao što je nekada bilo zadnjeg popodneva, zadnjeg dana aprila. Pomislio bi čovjek da se Prvi maj manje slavi nego inače, da se manje putuje nego inače i da će manje stada jagnjadi platiti glavom, nego što su plaćali prije 10, 20, 30 ili 50 godina.
Slavi se isto, samo ipak malo drugačije. Kolone prema jugu su zamijenili kolone prema aerodromu, jer kako kažu iz turističkih agencija, svi prvomajski aranžmani su davno rasprodati. Umjesto šetnje rivom u Makarskoj ili Dubrovniku, dobar dio Bosanaca i Hercegovaca će šetati i pazariti po Osmanbey-u u Istanbulu, Pariškoj ulici u Pragu, Ringstrase u Beču ili nekog dugoj evropskoj ili najčešće dalekoistočnoj destinaciji.
Onaj drugi dio je raspalio punog gepeka prema rančevima, kako se sada popularno zovu predratna ognjišta ili hacijendama kako se sada najčešće zovu nekadašnje roditeljske kuće, negdje u zavičaju.
Naravno, tu su i oni tradicionalisti koji će odvojiti od usta da kupe pola izloga mesare i roštiljaju ili vrte jagnje na nekom od obližnjih izletišta, pa makar to jagnje i u kabanicama okretali i sjedili na termoforu.
Ostaće dosta ljudi i u svojim gradovima, oni koji rade za praznike ili oni čiji kućni budžet je dozvoljava neki veći izdatak od kafe u nekoj bašti kafane. I uporno će ponavljati jednu te istu priču, o tome kako je naš grad ( u mom slučaju Sarajevo ), upravo najljepše za vrijeme praznika kada se svi negdje raziđu i kada grad jedno kratko vrijeme bude miran, uredan, tih i čist.
Političari koji ne misle na radničku klasu
Oni koji ubjedljivo najbolje žive u ovoj državi su političari. Oni su vjerovatno već razgulili u neku od prve dvije destinacije sa početka teksta. Velikoj većini od njih, a daj Bože da me demantuju da nije svima, nije pala na pamet radnička klasa zbog koje se ovaj praznik i slavi. Niti im je pala na pamet radnička klasa koja im je svojim glasovima i podrškom omogućila sasvim lijep, bezbrižan i lagodan život.
Jer da jeste, bar neki od političara bi danas posjetio neko rudarsko okno u BiH ( a hvala Bogu kod nas ih bar ima sasvim dovoljno), pa odvojio od svoje bezobrazno velike plate koju marku, ubišao rudare i počastio ih makar na pauzi onim jagnjetom, roštiljem ili barem sendvičem i sokom. Pitao ih za uslove rada, pitao ih za njihove plate i za muku koju svakodnevno imaju da ispune normu i prehrane i školuju svoju djecu i porodicu.
Jer da jeste, makar neki od političara bi posjetio neke od radnika u trgovačkom sektoru koji već godinama ne znaju da postoje praznici, subote, nedjelje i neradni dan kad ih imaju i svi ostali. Pa bi i onu radnicu na kasi upitao je li im vlasnik plaća rad za praznike, i da li imaju uvećanu dnevnicu kao što ima svaki radnik u nekoj normalnoj državu koji radi za praznik. Pa bi makar obećao da će nešto pokrenuti po tom pitanju ako dobije negativan odgovor. Pa bi i njih počastio makar sokom ili kafom i tako pokazao da nije škrt kao kuga (kao što većina imenovanih i jeste) i bar na kratko pokazao brigu i saosjećanje za one koji nisu u vrijeme praznika sa svojim porodicama.
Jer da jeste, makar bi neko od njih obišao dežurne službe, one koji isto ne znaju ni za praznik ni praznovanje. Vatrogasce, policiju, ljekare i medicinsko osoblje, novinare u redakcijama, hitne službe…Pa i njih počastio makar kafom od svog, vjerovatno u njihovim glavama „krvavo stečenog“ novca.
I sve to mi znamo, ali ništa ne mijenjamo. Koliko god je do njih gospodo i drugovi, isto toliko je i do nas. Kada vas neko prevari i slaže jednom, možemo se pravdati da nismo znali, drugi put možemo to prišiti našem neznanju ili naivnosti. Kada vas neko vara decenijama, onda nije do njih, nego do naše gluposti, podaništva, nezainteresovanosti, malodušja, straha, hinjaluka i ko zna već čega?
Svijet koji demonstrira
I dok stotinjak partija koliko ih ima u BiH, deklarativno sve svoje snage, um i mogućnosti, koristi kao da pomogne i zaštiti radnike, koristi da od BiH napravi evropsku državu sa evropskim standardom, a u stvarnosti brinu samo da čvaknu koju fotelju, dotle oni koji uporno glasaju za njih psuju, pljuju i svoje nezadovoljstvo tabire po društvenim mrežama i žale se i kukaju jedno drugom u krugu porodice i prijatelja. I kao da je kod nas sve savršeno.
Ostatak svijeta u kojem se puno bolje živi nego kod nas, sutra će demonstrirati i tražiti bolje uslove rada, veće plate i bolji život.
A mi ćemo i dalje ispraćati svoju djecu odavde sa željama da uspiju na nekom drugom mjestu i pravdati se kako niko nema da pokrene nešto bolje.
A da li baš nema?
Ili i mi nismo spremni da žrtvujemo barem jedan dan praznika i nesretni roštilj, pa da svojoj djeci bar pokušamo napraviti bolju državu?
Pa hajde kad nismo spremni u vrijeme lijepih prazničnih dana, ali da nismo spremni ni kada je ružno vrijeme i pada kiša?
Da li nam zaista samo preostaje da čekamo neki meteor ili da poludi Visoki predstavnik, pa da osim pisama zabrinutosti, smijeni desetak trovača, naredi sudski postupak protiv lopova i teških nacionalista, i da makar nešto uradi za vrijeme svog izuzetno dobro plaćenog mandata.
Iako su šanse za to uglavnom ravne čekanju meteora.
Izvor: Al Jazeera