Jedan od prvih prizora koji su mi se urezali u sjećanje u djetinjstvu bila je slika šampionskog sastava Želje iz 1972. godine, i to ne ona najpoznatija, s doktorom Arslanagićem i trenerom Ribarom u dva ćoška, nego ona druga, kad igrači stoje malo ukoso, pa se svakom sljedećem ne vidi rame od onoga prethodnog. Nije ni čudo što mi je to jedno od prvih sjećanja – moj otac Mehmed bio je neizlječivi Željin bolesnik, Grbavica mu je bila k'o rođena kuća, duboko je preživljavao sve pobjede, a još više poraze, i to sve do posljednjih dana svog života. Tako sam i ja, porodičnom lozom, tradicijom, ko zna čime, zaglavio na jugu Grbavice u tako ranoj fazi svog života da se i ne sjećam kad sam „debitovao“ u toj ulozi – bio sam previše mali da bih to upamtio.
Šta je to bilo najupečatljivije i najčudnije na toj slici iz mog djetinjstva na kojoj Janjuš viri iza Bukala, Sprečo iza Janjuša, Janković iza Spreče, pa onda dalje Bećirspahić, Kojović, Katalinski i sve tako do Derakovića, Jelušića, Hadžiabdića i Bratića? Svi su bili mladi momci, ali su zarasli u tako grozne frizure da su izgledali kao da imaju najmanje po pedeset godina. Kosa im se spuštala i padala preko ušiju i bila je tako gusta da su se uši vidjele samo trojici – zato što su bili prilično klempavi. I oni su, međutim, imali one solufe (prema Bratoljubu Klaiću zuluf) koji su izgledali kao rum-pločice ili tačnije, kao ono što je onomad nosio austrougarski car Franjo i što su ondašnji hroničari i pisci nazivali bakenbardima. S tim čudom na glavi ovi nezaboravni Željini mladići, koji su pucali od snage i mladosti, izgledali su kao ljudi u poodmaklom dobu. Nikad mi nije bilo jasno zašto su nosili takve frizure, koje su ih činile bar duplo starijim, kad su mogli izgledati kako i dolikuje ljudima tih godina – uredno, sređeno i mladoliko.
Prepade me lik u ogledalu
… Ušao sam u eru pandemije svježe ošišan i izbrijan. Helem, tih prvih dana vanrednih mjera nisam se ni sjetio da pomislim kako bi mi se sljedeći odlazak frizeru mogao dogoditi u dalekoj budućnosti. U razmišljanju o raznim besmislicama – hoće li čovjek umaći virusu, hoće li ostati bez posla, bismo li svi zajedno mogli zakoračiti u nestašicu, pa i glad (sjetite se samo onih nesretnika sa vrećama brašna na grbači i cekerima ulja u rukama u samim počecima krize) – promakle su nam mnoge sudbinske, neuporedivo važnije stvari.
… Probudio sam se jednog jutra duboko sažalijevajući sam sebe, ne toliko zato što ću u jutarnjem dnevniku „ohrabriti“ slušaoce novim vijestima o korona virusu, koliko što sam morao ustati u četiri ujutro, dok je napolju još mrkli mrak i dok ostatak nacije „u izolaciji“ spava najtvrđim snom. Čim zakoračih u kupatilo i upalih svjetlo, ispade pred mene nekakva raščupana spodoba, tako strašna da umalo ne vrisnuh… Trebalo mi je, tako pospanom i rashaviješćenom, dobrih minut – dva da shvatim kako sam to ja u ogledalu. Virnuh ponovo – pljunuti raščupani marksistički gerilac iz Nikaragve. Prepadoh se sopstvenog sebe – ni Liam Neeson nije izgledao strašnije i grozomornije u onom filmu „Osumnjičeni“ u kojem je glumio gluhonijemog beskućnika optuženog za ubistvo, pa ga na sudu branila Cher. I konačno spoznah pogubne razmjere onih tvrdnji kako poslije korona virusa više ništa neće biti isto. Pogotovo frizure.
Neki dobro obaviješteni izvori zaklinju se da se odlično znam igrati riječima, pogotovo kad težim nekom uzvišenom cilju, ali ni to mi nije pomoglo da nekako išarmiram svoju frizerku Mirelu da me ošiša „na crno“, „u ilegali“, ili kako god se to nazivalo. Do koljena me obeshrabri njena poruka, ni dva dana kasnije nisam se uspio do kraja oporaviti: „Zbog ovog virusa do daljnjeg moramo izgledati ovako kako već izgledamo, iskreno se nadam da će se ovo brzo završiti. Niste jedini, strpite se još malo.“
A, šta ću sa sijedim?
Više me pokosi njena fatalistička ravnodušnost, nego sam sadržaj poruke. Iz nje začas iščitah da od šišanja u doglednoj budućnosti nema ništa i duboko se zamislih: šta dalje?
Šta ću, potražih na internetu onu sliku šampionske ekipe Želje i počeh birati metodom eliminacije: u prvom krugu ispadoše Sprečo, Janković, Bećirspahić, Katalinski i Deraković. U drugom eliminisah Bratića, Jelušića, Kojovića i Hadžiabdića. Na kraju ispade i Bukal, pa se odlučih da će mi Janjuševa frizura odsad pa nadalje i ubuduće biti cilj kojem težim. Samo, šta ću sa ovolikih sijedih?
Vijest da bi u Njemačkoj frizerski saloni trebalo da budu otvoreni od 4. maja zazvučala mi je kao nešto nestvarno – kao fantazija iz daleke budućnosti. Pade mi na um izraz lica Bate Živojinovića iz posljednje scene filma „Stići pre svitanja“, pa u sebi malo preradih njegovu misao o slobodi i prilagodih je sadašnjim okolnostima: E moj druže, daleko je do frizera… A i ako nekad dođe to vrijeme, čekaćemo na red k'o za magnetnu rezonancu.
Izvor: Al Jazeera