Piše: Zoran Čutura
Povod za nastanak ovog tekstića je jedna izjava – u osnovi benigna i banalna izjava – koju je Dario Šarić dao za neku od informativnih emisija neke od televizija u RH. Rekao je da “očekuje medalju na idućem Eurobasketu“, a meni su se nakostriješile sve dlake na tijelu i u glavi su mi se upalile zavijajuće rotirke.
“Nije valjda??!! Ne opet??!!”. Mislim, potpuno ste u pravu… Čemu tako burna reakcija na tako stereotipnu izjavu jednog sportaša… Pa neće valjda kazati da na predstojećem Eurobasketu ne očekuje ništa posebno, i da će biti zadovoljan prolaskom prvog kruga, i da mu je bitno jedino… ne znam… da se ne ozlijedi.
Problem vjerojatno nije u Dariju, nego u meni. Previše sam puta čuo takve izjave – a da se nisam slagao s njima – da bih olako prešao preko njih. Mislim, kapa dolje Dariju na tom prilikom iskazanom optimizmu i hrabrosti, ali zdrav razum i logika najčešće ne prate optimizam i hrabrost. Baš i ne idu ruku pod ruku.
Ne treba ići daleko u prošlost da bih to argumentirao – hrvatska košarkaška reprezentacija na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku prošlog ljeta otputovala je ispraćena nadom javnosti u medalju. Ma što nadom – uvjerenjem.
Sad više nije važno jesu li reprezentativci prštali nerealnim optimizmom, pa su u to uvjerili i medije, ili su mediji tradicionalno napuhali snagu reprezentacije, pa su igrači povjerovali u ono što o njima u novinama piše, linijom manjeg otpora vjerujući da njihovu moć drugi procjenjuju bolje od njih samih.
Važno je to da su u Španjolskoj bili onoliko blizu medalji koliko sam ja blizu dobitku na eurojackpotu i uzročno-posljedičnoj kupovini vile u Miamiju, Bentleya, zaposlenju u Udruzi čekača na sazrijevanje kokosovih oraha i mijenjaju starijeg modela supruge za dva mlađa. Bez intervencija kirurga na organizmima, sve prirodno, au naturel, sve dlake ispod nosa pomno depilirane.
Pametno dijete
Dario je, koliko sam osobno s njim kontaktirao, pametno dijete. Zreliji je od vršnjaka, a iz vorteksa debilnih ugovora u koje je bio upao kao tinejdžer, pa su mu čak ugrožavali i karijeru – izvukao se bez problema i oštećenja. Na čemu mu valja čestitati…
Pa mu ni tu izjavu ne treba uzeti za zlo; recimo da se tom prilikom, za potrebe pumpanja pozitivnog ozračja uoči Eurobasketa, spustio na razinu vršnjaka kojima su s 21 godinom glavne brige kako završiti drugu godinu faksa uz što manje učenja, kako smoći dovoljno novaca da se kakva curka izvede u noćni izlazak, gdje se s tom curkom skrasiti ako je u pubertetu njen glas promijenjen iz ‘ne’ u ‘da’, i kako se u sitne sate ušuljati u roditeljski dom, a da ga nitko ne čuje.
Ali, to neće promijeniti moj stav o nerealnim očekivanjima i javnom plasmanu istih – nekoliko dana prije vidio sam u istoj ulozi nešto starijeg i iskusnijeg Bogdanovića koji je “spuštao loptu očekivanja na zemlju”. I u sebi sam mu tom prilikom čestitao na izboru riječi.
Realno – na idućem Eurobasketu Hrvatska nema prevelikih šansi za osvajanje medalje, iako se prva faza natjecanja igra u Zagrebu, a ždrijeb ih je pomazio do te mjere da im osnovna briga treba biti samo kako u prvoj nokaut-utakmici izbjeći Litvu.
Kasnije, u četvrtfinalu, već se susreću s nekom “babarogom”, Srbijom, Turskom, Španjolskom, Francuskom, Rusijom…, i tad kreće prava drama.
Previše se toga negativnog dogodilo od posljednje medalje (Atena 95’) na ovamo, previše poraza u četvrtfinalima, previše načina na koji se već dobijene utakmice mogu izgubiti, previše laktova u lica, promašenih trica, tehničkih grešaka u najgore vrijeme, sudačkih nepravdi i prizivanja “kletve silaska s postolja”, previše jada i čemera da bi išta drugo trebalo najavljivati. Ako uspiju ući u dodatne kvalifikacije za Olimpijske igre u Riju ‘16, osobno bih to smatrao uspjehom. I neću priznati ni jedno drugačije mišljenje.
Stidljivi Eurobasket
Inače, Eurobasket je sad u fazi postojanja u kojoj stidljivo proviruje iza ramena braće Mamić, donedavno stanovnika remetinečkog zatvora. Da, nešto se piše, pojavi se poneko od košarkaša na televiziji, ali – kvragu – zanimljivije je to što se čini da su braća Mamić uhvaćena s prstima u pekmezu, pa se nacija (ili njen veći dio) time naslađuje. Kao svojedobno Al Capone, stradali su zbog poreznih prekršaja.
Ne mogu izdržati, a da sad ne ubacim citat iz filma “Nedodirljivi”, kad hipnotizirajuće ludi Robert de Niro u ulozi Al Capone bjesni zbog svog progonitelja Eliotta Nessa, kojeg glumi Kevin Costner, “…želim ga mrtvog, želim njegovu obitelj mrtvu, želim njegovu kuću spaljenu do temelja, želim tamo ići usred noći i mokriti po njegovom pepelu!”. Kakva scena, kakav luđak, kakav fantastičan glumac! I opet – rez – se prebacujem na domaći teren ludila.
Sve skupa, ipak, sliči na predizborni promidžbeni houdinijevski trik vlasti koja se profilirala kao vlast kojoj je jedina briga kako samu sebe ostaviti na vlasti. Kao i sve vlasti prije nje u ovoj neobičnoj demokraciji, kao i još puno vlasti nakon nje. Jamčim. A da nisam vidovit.
Pa je onda zanimljivije eksploatirati Mamiće nego petljati o Eurobasketu, makar će to biti prvo ozbiljno košarkaško natjecanje u Zagrebu nakon 26 godina. Ima, kao, vremena…
A i nema baš, mjesec i pol dana nije puno. Nisam vidio ni jumbo plakate, ni išta slično namijenjeno potencijalnim gledateljima kojih bi – samo malo, da izračunam – nekih sedamdeset i pet tisuća trebalo proći zagrebačkom Arenom tijekom tih šest dana rujna. No, nije mi na kraj pameti napadati Savez.
Kao prvo, nakon promjene predsjednika su zasigurno u kaotičnom stanju, a kao drugo, nedavno sam saznao da me čekaju počasne ulaznice kao i ostale hrvatske osvajače košarkaških medalja. Tko bi rekao…
Pozitivni šok
Pozitivno iznenađenje, da baš ne kažem šok. Hvala, druzja, što ne moram kukati za akreditacijom pred nekim činovnikom, objašnjavajući sa suzama u očima zašto sam propustio sve dosadašnje rokove, izmišljajući na licu mjesta prozirne laži, ili švrljati internetom u potrazi za dobrim mjestom na tribinama! Pa mi smo, uostalom, uvijek bili u dobrim odnosima, jel'da?
Makar je omiljena zabava našeg puka cipelarenje čovjeka koji je na koljenima – ostajem kod Mamića – ovom prilikom to se radi vrlo oprezno. Mamići, pogotovo Zdravko, su premoćni i preprisutni u svim sferama života da bi se itko isturio i pošteno ih iscipelario. Verbalno, naravno. Svi, pa eto i ja, će to učiniti jako oprezno… Mahom taksativno… Nikad se ne zna…
I, Zdravko, ako ovo jednog dana pročitaš, ili ako netko “drukne” što sam pisao – sjeti se da smo imali dva-tri korektna službena razgovora, sjeti se da sam te na telki (bilo je neizbježno dobiti “krušku pod njušku”) uvijek proglašavao uspješnim sportskim menadžerom, pokušavajući usput objasniti gledateljima kako treba odvojiti lik i djelo. Sad će to i završiti, još par dana, a onda ćemo se kompletno prebaciti na Eurobasket. Nemoj mi kaj zamjeriti, kako se to u Zagrebu kaže.
Izvor: Al Jazeera