Dodikova ‘mjera’ ratnih zločina

Milorada Dodika nije briga za istinom i podacima zvaničnih institucija entiteta na čijem je čelu, piše autor (Arhiva)

Svi građani Bosne i Hercegovine, ali i cijelog regiona, znaju da nije istina da se za ratne zločine pred Sudom Bosne i Hercegovine sudi samo pripadnicima srpskog naroda, kako to zna kazati predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik. Eto, prošlog mjeseca, kada je ratni komandant Armije Bosne i Hercegovine u Srebrenici Naser Orić oslobođen prvostepenom presudom, Dodik je uzviknuo: “Sud Bosne i Hercegovine, i Tužilaštvo, sude samo pripadnicima srpske nacionalnosti!”

Bez obzira što ga Sud Bosne i Hercegovine gotovo svakog mjeseca demantira i što jedan funkcioner ne bi smio lagati, Dodik ne odustaje od čerečenja istine. Evo, u petak je Sud Bosne i Hercegovine prvostepenim presudama osudio Edhema Žilića na devet, a Ivana Medića na 14 godina zatvora. Prema presudi, Žilić je, kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine i upravnik logora u sportskoj dvorani Musala u Konjicu, činio, naređivao, omogućavao i nije sprečavao nečovječna postupanja prema zatvorenim civilima srpske i hrvatske nacionalnosti.

Medić je, kao pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, proglašen krivim da je 1992. godine učestvovao u nezakonitom zatvaranju, nečovječnom postupanju i pljačkanju imovine te prisiljavanju na seksualni odnos civila srpske nacionalnosti u logoru Dretelj. Kako je 2015. godine osuđen na sedam godina zatvora u predmetu “Ivan Zelenika i drugi” (četiri pripadnika HOS-a osuđena su za ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti), tako mu je Sud Bosne i Hercegovine “odrezao” jedinstvenu kaznu od 14 godina.

Duga lista presusa državnog Suda

Trećeg novembra Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom osudio Matu Baotića na 13 godina zatvora. Proglašen je krivim da je od maja 1992. do septembra 1993. godine, u svojstvu zapovjednika II voda Vojne policije 106. Brigade Hrvatskog vijeća obrane, na području općine Orašje nečovječno postupao s civilima srpske nacionalnosti.

Samo nekoliko dana ranije, 30. oktobra, Saša Savinović je pred Sudom Bosne i Hercegovine prvostepenom presudom osuđen na osam godina zatvora. On je, kako kaže presuda, od maja do kraja 1993. godine, kao pripadnik antiterorističke grupe Kažnjenička bojna – “Benko Penavić” HVO-a, učestvovao u ubistvima i prisilnom preseljenju osoba bošnjačke nacionalnosti na području Mostara.

Petnaestak dana ranije Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom osudio trojicu pripadnika Armije Bosne i Hercegovine: Enes Ćurić je osuđen na pet, a Ibrahim Demirović na 10 godina zatvora zbog učešća u protivzakonitom zatvaranju, nečovječnom postupanju i prisiljavanju na rad civila hrvatske nacionalnosti u Bijelom Polju kod Mostara, dok je Habib Šopelj osuđen na dvije godine.

Početkom jula Sud Bosne i Hercegovine je pravosnažnom presudom osudio Almaza Nezirovića na šest godina zatvora. U presudi piše da je, od kraja aprila do kraja juna 1992. godine, kao pripadnik Vojne policije 103. derventske brigade HVO-a, mučio i nečovječno postupao s civilima srpske nacionalnosti u derventskim logorima Rabić i Silos Polje, te u logoru Tulek, na području opštine Bosanski Brod. Tukao je palicama, rukama i nogama i kundakom puške; Stanimira Pijetlovića mlatio je palicom i nožem po prstima, Slobodana Jovića tjerao da pase travu, a sve zarobljenike da pjevaju ustaške pjesme, piše u presudi.

Kako je Puhalo ‘raskrinkao’ predsjednika

Pred Sudom Bosne i Hercegovine u toku su suđenja bivšim pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine Sakibu Haliloviću i Elfeti Veseli za ubistvo 12-ogodišnjeg dječaka 1992. godine na području opštine Zvornik; za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti u logoru Silos, kasarni Krupa i Osnovnoj školi “9. maj” u Hadžićima sudi se Mustafi Đeliloviću, Fadilu Čoviću, Mirsadu Šabiću, Neziru Kaziću, Bećiru Hujiću, Halidu Čoviću, Nerminu Kalemberu i Šerifu Mešanoviću; Samira Šabića, Jadranka Šarana i Zijada Kadića se tereti da su 1995. godine u Jasenici kod Bosanske Krupe nečovječno postupali, namjerno nanosili tjelesne i duševne boli, ali i ubijali civile i zarobljenike srpske nacionalnosti…

Ali, ne manipulira samo Dodik, i ne samo činjenicama oko Suda Bosne i Hercegovine. Evo kako je Dodika i njegove čerečitelje istine raskrinkao Srđan Puhalo, sociolog iz Banje Luke. Na portalu Frontal.ba Puhalo prenosi pisanje dnevnog lista Glas Srpske od 12. jula 2011. godine:

“U nama nema mržnje i osvete, ali je pravo vrijeme za procesuiranje monstruoznih zločina počinjenih nad Srbima. Ne možemo prihvatiti selektivnu pravdu, kako je bilo do sada, da je jedna – srpska strana, za sve kriva, a da za ovolike srpske žrtve niko ne odgovara. Rekao je ovo juče predsjednik RS-a Milorad Dodik, obraćajući se okupljenima na Vojničkom groblju u Bratuncu, na kojem je održan pomen i služen parastos za 3.267 srpskih civilnih žrtava koje su tokom ratnih sukoba 1992. godine ubile oružane snage Armije Bosne i Hercegovine pod komandom Nasera Orića.”

Put nepovjerenja, mržnje i vječitog straha

Broju od 3.276 ubijenih civila Puhalo suprotstavlja podatke Odjeljenja za istraživanje rata i obradu dokumentacije, dakle zvanične institucije RS-a. Evo šta kažu ti podaci: od početka do kraja rata u Bosni i Hercegovini (1992-95) na teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, s opštinom Milići, Kalesija, s opštinama Osmaci i Šekovići, poginulo je 2.385 Srba (žrtve su selektirane prema mjestu stradanja). Od toga 1.974 su vojnici, 387 civili, a 24 je svrstano u kategoriju “nepoznat status”.

Evo još nekih zanimljivosti iz zvaničnih podataka koje iznosi Puhalo: 1992. godine poginulo je 1.489 Srba (273 civila, 1.201 vojnik, a 15 ih se vodi pod “nepoznat status”). Od trenutka kada je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom” Ujedinjenih naroda (april 1993. do juli 1995. godine) desili su se napadi na tri srpska naselja: Osmače, Srebrenica i Tamburića Kosa, u kojima je stradalo troje ili više ljudi.

Ali, Dodika nije briga za istinom i podacima zvaničnih institucija entiteta na čijem je čelu. Njega zanimaju mračni prostori manipulacije, izvrtanja činjenica, podvaljivanja i laži, jer to su, izgleda, jedina prostranstva u kojima on umije plivati. U njima će, krećući se unatrag, poput hobotnice, umotavati stvarnost crnim oblacima tinte sve dok ima onih koji mu slijepo vjeruju i koji slijede njegov put razdora, nepovjerenja, mržnje i vječitog straha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera