Piše: Miroslav Filipović
„Tata, ja bih gledao Majstore“, govorio bi mi prije pet godina moj tada trogodišnji sin.
„Tata, ja bih gledala Majstore“, kaže mi svako malo moja trogodišnja kći.
Da je u onim vremenima prije devedeova i YouTubea prosječna srednjoklasna obitelj poput moje mogla priuštiti videorekorder (ta će vremena doći par godina kasnije) vjerojatno bih i ja, ranih osamdesetih, doduše s malo više od tri godine na nejakim plećima, žicao roditelje da mi daju gledati Majstore.
Majstori su, nesumnjivo, transgeneracijski fenomen. No, najprije bih trebao objasniti tko su oni.
Majstori-šeprtlje prkose nindža-kornjačama
Pata i Mata, legendarne likove iz čehoslovačkog crtića koji je tek koncem osamdesetih preimenovan u „A je to“, kod nas se u kući uvijek zvalo Majstorima. Tako sam ih onomad zvao ja, a tako ih danas zovu i moja djeca.
U međuvremenu su Pat i Mat preživjeli teške godine iza željezne zavjese, dočekali pad Berlinskog zida i baršunastu revoluciju u Pragu, a njihove evergrinske epizode pregrmjele su i postsocijalističku tranziciju.
U njoj su se dva šeprtljava majstora sa smiješnim kapicama uspjela herojski othrvati naletu akcijskih junaka sa Zapada i s Dalekog istoka, svim tim nindža-kornjačama, Gormitima, Ben Tenima i ostalim mutiranim i nadnaravnim spodobama.
I dan-danas dva se prostodušna majstora, ne samo u našem domu, ravnopravno nose i sa svim čudesima Pixarove digitalne animacije.
Vizualno staromodni, šlampavi i smotani, ali neodoljivo simpatični i smiješni, oni potvrđuju stereotip o češkom humoru koji osvaja na prvu baš zato jer je toliko blizak stvarnom životu.
Upravo takvi su Pat i Mat, dva socijalistička zgubidana, blesava no učinkovita fuš-majstora, koji će na koncu riješiti svaki problem i popraviti svaki kvar, ali na svoj, teži način. Da nisu tek lúci iz crtića, današnji bi ih korporativni sustav prozreo i prezreo kao utjelovljenja sive ekonomije.
Teleportacija putem školskog globusa
„Tata, mi bi gledali Loleka i Boleka!“ – vuku me djeca za rukav.
„I tata će“ – kažem, pa im objašnjavam zašto uporno govorim „Lolek i Bolek“ kada na uvodnoj špici lijepo piše „Bolek i Lolek“.
Kad sam bio poput njih, kod nas se u kući njih dvojicu uvijek spominjalo tim obrnutim slijedom zbog… – ne znam točno pa izmišljam – … melodičnosti. Nekako je lakše i zvonkije najprije izgovoriti ime Lolekovo.
I ta dvojica malih vragolana iz Poljske, baš poput svojih čeških (i slovačkih) susjeda Pata i Mata, preživjela su sve historijske turbulencije od 1963. kada su prvi puta zaskakutali na ekranu.
Zavrtjeli bi globus pa se, na mjestu gdje bi ga dodirom kažiprsta zaustavili, učas sami stvorili: na Divljem zapadu, u afričkoj džungli, oči u oči s Jetijem na Himalaji, ponekad u podmornici, neki put u svemirskoj raketi…
Bili su pravi avanturisti, virtualni sudruzi Huckleberryja Finna i Toma Sawyera, putnici kroz vrijeme i prostor koji bi se teleportirali putem mašte i školskog globusa.
Kasnije sam dokučio narav njihovih istraživačkih avantura čijim je autorima inspiracija, moguće, podjednako dolazila od Marka Twaina i Julesa Vernea.
Kasnije sam shvatio i da su njihove mondijalne eskapističke pustolovine bile čarobni nadomjestak putovanjima u inozemstvo koja su u tom razdoblju (crtići su snimani od 1963. do 1986.) Poljacima bila strogo ograničena ili posve onemogućena.
Njima i inima u sličnom položaju nudili su iluziju slobode, avanture, bijega, iskustva dalekih krajeva o kojima su ovi, mali i veliki, tada mogli jedino maštati.
Tjeskobni svijet građanina Gustava
Mađar Gustav bio je skroz drugačiji lik. Moja djeca ga još nisu gledala, jer Gustav je, zapravo, težak i tjeskoban, gotovo kafkijanski crtić za starije. Ipak, raduje me što ga povremeno emitiraju na ovdašnjim televizijama i što vidim da je i on prebrodio tranziciju.
Gustava sam, kao dijete, isprva nerado gledao. Uglavnom su mi iznad glave visjeli upitnici. Tek kasnije, u višim razredima i vremenima ozbiljnije lektire, postao je kultnim čitavoj generaciji.
Narativ je bio filozofski, egzistencijalistički, sa snažnom kritikom modernog, urbanog potrošačkog društva (tada, na Istoku!), povezan univerzalnim značenjima.
Mrzovoljni, otuđeni i neprilagođeni, uglavnom nedruželjubivi, vječito frustrirani Gustav bio je svojevrsni urbani neurotik. Rastrgan, kako biva, između želja i potreba. Možda će zvučati smiješno, ali takav mi se činio poput lika iz neke rane pjesme Talking Headsa.
Na kraju ovog kratkog sentimentalnog putovanja s animiranim likovima iz socijalističkog djetinjstva, eto nas kod kuće.
Profesora Baltazara za Nobelovu nagradu!
„Tata, profesor Baltazar je na televiziji!“ – dovikuju mi djeca iz dnevne sobe.
Iako im još nije omiljen poput Majstora ili Loleka i Boleka, nemaju problema s prepoznavanjem otkačenog profesora koji bi jednoga dana svakako trebao dobiti Nobelovu nagradu za ukupni doprinos znanju i sreći.
Na svojoj psihodeličnoj pozadini i s galerijom krajnje neobičnih likova, sveznajući profesor iz Baltazargrada bio je s jedne strane dokaz da za čudo treba tek jedna kap čudotvorne supstance iz epruvete, te da, s druge strane, svakom uspjehu prethodi mukotrpni misaoni i kreativni proces.
Profesor Baltazar bio je utjelovljenje „društva znanja“ kakvo su političke elite zadnjih dvadeset godina obećavale i zaklinjale se stvoriti u Hrvatskoj, a i drugdje.
No, kako je projekt debelo zapeo, i osebujni profesor je danas svojevrsni potplaćeni i nedovoljno priznati freak. Profesor Baltazar je, osim toga, bio proizvod svjetski uvažene Zagrebačke škole crtanog filma koja je dala i oskarovca Dušana Vukotića.
U vrijeme kada je, kao i danas, prevladavala društvena praksa hvatanja krivina i uspona prečicama, profesor Baltazar bio je produkt izvrsnosti, svojevrsnog poduzetničkog inkubatora, subverzivni kreativac koji svakome problemu „izmisli“ rješenje, a svakome u nevolji pruži ruku.
Pomislih na tren kako bi bilo kada bi neki producent svu šestoricu spomenutih – Pata i Mata, Loleka i Boleka, Gustava i prof. Baltazara – mogao sjediniti u istoj priči kao što su holivudski producenti sjedinili u „Osvetnicima“ („The Avengers“) čuvene Marvelove strip-junake, ili kao što su literarni junaci bili udruženi u „Ligu pravih džentlmena“.
Ma, zapravo… ne! Kada su već nadživjeli svoje i dočekali novo vrijeme, neka svi zasebno ostanu tamo gdje su i do sada bili. U našim srcima.
Izvor: Al Jazeera