Baš nekako u vrijeme bogougodnih dana, pred 7. januar, Božić, mene dotakne ruka prošlosti i pokrene sjećanja na radosni praznik.
Da li zbog prirode posla ili iz navike, već dugi niz godina, gušt mi je da u jednoj banjalučkoj gradskoj kafani u centru grada naručim kavu, čašu vode i kroz „šajbu“ posmatram prolaznike. Žurna koraka, pod teretom „cegera“ koje vuku s pijace ili obližnjeg marketa sigurno nemaju vremena da „filozofiraju“ kao ja. Ali eto.. Meni se nekako čini da namirnice, po koja flaša piva ili vina, nisu jedini teret koji nose.
Zabrinuta lica, umorni pogledi… ne uklapaju mi se u Božićno praznično raspoloženje.. I upravo to biva okidač za moje putovanje kroz vrijeme. Ne mogu se oteti utisku da se dan Hristovog rođenja u doba mog srećnog djetinjstva, a to je bilo u SFRJ, slavio iskrenije, radosnije, snažnije…
Da se razumijemo – rođena sam u srcu Bosanske Krajine, urbanoj čaršiji koja je u socijalističkim istorijskim čitankama visoko kotirala i bila lišena uskonacionalnih odrednica i šovinizma. Kako i ne bi? Prvi aerodrom Partizanske eskadrile, prvi Kongres ljekara NOB-a, prvo zasjedanje Antifašističkog fronta žena, mjesto gdje je Tito pokrenuo inicijativu osnivanja partizanske ratne mornarice… Prva štamparija Borbe! U varoši gdje su narodni heroji bdjeli na vječnoj straži, gdje su Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić ispisali vječna slova, a akademski slikari Jovan Bijelić i Mersad Berber ostavili neizbrisiv trag u vremenu…
Brkine priče
I tako pomislih kako je na Titovim stazama revolucije bilo mjesta i da se proslavi Božić. Neopterećeno. Dileme oko vjerskih praznika nije bilo bar za nas djecu. Svakako smo bili na zimskom raspustu. Radni narod je mogao „pisati“ i koji dan od godišnjeg odmora pa da se, eto, sastave praznici. Do pravoslavnog Božića, grančice okićene “jelke” već su se savijale pod teretom kuglica, Negro bombona i čokolada… A nešto i od prirodnog stanja, drvo se već sušilo, iglice opadale … Kako i ne bi kad se već početkom decembra „moralo početi s kićenjem…“ Ni to nije smetalo…
Vrijeme o Badnjaku i Božiću, sjećam se, provodilo se kod babe i djeda na selu. Valjda zbog moje mnogoljudne familije i činilo mi se tada, a i sad sam tog mišljenja da je tako bilo najbolje. Mati je u gepek prenosila pola špajza kolača, kiselih paprika, krastavaca i turšije. Da se ponese. U jednoj torbi su bile sardine u konzervi onog čuvenog mornara s kapom. To je bio posni doručak na Badnji dan, a ručala se pita krompiruša, solo grah i kuvani krompir. Dva dana pred Božić, na Tucindan “tukla” se i redila pečenica da bi se sutradan pekla, ali i raj za djecu jer po starom narodnom vjerovanju djeca se nisu smjela tući i svađati jer bi mogli cijelu godinu imati čireve… I nismo!
Badnje veče bi mi prošlo u znaku „pijukanja“ (stari običaj gdje se stavi slama na pod kuće, bacaju se bomboni, orasi i metalni novčići, a djeca skupljaju) pa sam ja, kao najstarije unuče, morala imati bar neki prioritet. Po nekom redoslijedu svi smo uzimali grančice Badnjaka (hrastovo drvo) i bacali u peć, a Brko (nadimak mog djeda) ispredao je razne priče… U stvari čitao je molitve i pričao o običajima i vjerovanjima Božića i tako mi dao prvi nauk za vjeronauk. O TV programu niko nije razmišljao. Kuća je bila puna srećnih lica, nazdravljalo se i radovalo. Niko se nije ljutio, niko nije bio zabrinut, a svi su bili zadovoljni onim što su imali.
Božićno jutro
“Mir Božji, Hristos se rodi – vaistinu se rodi”, izgovorio bi Brko odmah nakon ponoći, a ja ga čula na „ pola uha“ jer sam već bila na ivici dubokog sna. S mirom Božjim u srcu i radosnim mislima u kojim je dominirala ona da će se „lomiti česnica“ u kojoj je skriveno pet dinara počinjalo bi moje Božićno jutro. Vjerovanje kaže – ko nađe parice u česnici, imaće ih tokom cijele godine. Pa zamisli radosti … A istinski sam vjerovala da je upravo tako… Valjda je to bio razlog mog ranog ustajanja kako bih mogla pomno pratiti sve babine pokrete dok je na siniji mijesila česnicu (beskvasni kruh u koji se stavljala kovanica i koji se lomio rukama između svih članova familije).
I baš tada… Nečija ruka na mom ramenu vrati me u stvarnost.
Kolega s posla..
„Hristos se rodi. Gdje si ti odlutala, majke ti? Što sama piješ kavu, što ne zoveš?”, veli on, sjedajući s moje lijeve strane i pokazujući konobaru da je prisutan.
„Vaistinu se rodi. Ma, znaš mene, ja to tako”, odgovorih mu.
Koliko godina je prošlo, a da me sjećanje na istinsku vrijednost i bezazleno dječje vjerovanje u Božić još ne napušta. Nema više onih likova iz mog djetinjstva, nema ni zemlje u kojoj sam rođena, zaboravljena je.
Ali, pet dinara iz česnice nikad neće izgubiti stvarnu vrijednost.
Izvor: Al Jazeera