Da je bolje biti zdrav nego bolestan, zaključili su odavno i članovi TNT grupe, na čelu sa Alanom Fordom. Da je vrlo važno imati zdrave radnike u firmama ne treba nam reći Alan Ford, no koliko je, u uslovima neoliberalnog kapitalizma u svijetu i bućkuriš politike koja kod nas egzistira, radniku moguće održati psihičko i fizičko zdravlje u svojoj radno produktivnoj fazi? Teško je znati pravi odgovor na ovo pitanje, jer svi mi koji idemo na sistematske preglede jednom godišnje idemo tamo da bi čuli: Dobro je, u granicama normale je, jetra je masna, ali nije još alaramantno, itd.
Da li sistematski pregled radnika služi za umirivanje savjesti poslodavaca i samih radnika, ili je efikasan način za rano otkrivanje i preveniranje bolesti? I koliko radnika ikada ide na sistematski pregled?
Prvo posao, pa onda zdravlje
Kada bismo proveli anketu među stanovništvom i pitali da li npr. policajci u BiH, rudari i prosvetni radnici idu na redovne sistematske i periodične ljekarske preglede, vjerujem da bi mnogi rekli: „Naravno“!
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
U realnosti je savim drugačije. Sistematski i periodični zdravstveni pregledi radnika obavljaju se na inicijativu poslodavaca zbog čega se suočavamo se sa činjencom izbjegavanja istih. Izbjegavanje se odnosi na finansiranje obavljenih pregleda, jer po zakonu, ono pada na teret poslodavca. U modernim firmama, kao što su banke i mirkokreditne fondacije, ova praksa se smatra vidom nefinansijske stimulacije radnika, jer je zdrav radnik preduslov dobrog poslovanja.
Ali, u institucijama nad kojim se stara država, ova problematika se zapostavlja i na nju se pomalo oba oka zatvaraju, iz više razloga. Osnovni razlog je nedostatak vještina za upravljanju ljudskim resursima, jer radnik sa oslabljenom radnom sposobnošću ima pravo na adekvatno radno mjesto. Ako se radi o rudaru ili policajcu kojima je utvđena smanjena radna sposobnost, oni bi mogli, na primjer, da rade neke jednostavne administrativne poslove.
No, takva radna mjesta, gdje ne treba velika stručnost i veliko zalaganje, već odavno su povjerena rođacima, tim radnim mjestima je odavno vraćen neki kusur za golem stranački dug, pa ranjeni policajac, ili istrošeni rudar, zaplašeni gorom sudbinom, niti se liječe, niti svoj zdravstvani problem igdje pominju. A državnom poslodavcu ne pada ni na pamet da se suoči sa realnom slikom zdravlja radnika u firmi.
„Dobro je dok imamo siguran posao“, sveutješna je rečenica bh. radničke klase. Radnici u obrazovanju, većinom, ljekarske preglede obavljaju samo jednom, i to prilikom zapošljavanja. Rade po 20, 30 godina i nikada ne budu podvrgnuti, recimo pregledu psihologa.
Nasilni prosvjetni radnici, policajci…
Onda se čudimo kao kada je prije godinu i po dana u jednoj tuzlanskoj srednjoj školi, profesor sjekirom napao i teško ozlijedio direktoricu i pedagoginju, uz prisustvo svjedoka. Na ovu šokantnu vijest, ostale kolege i učenici su govorili: „Znamo mi odavno da je on lud, oduvijek je bio agresivan, vrijeđao je nastavnike i učenike.“
Zašto poslodavci ne rješavaju ovaj problem barem u slučajevima očiglednih zdravstvenih poteškoća, koje kulminiraju agresivnim ponašanjem?
Ne žele da se suočavaju sa potrebom preraspodjele tog radnika na neko drugo mjesto, ne žele da plate troškove pregleda, ne žele da se suoče sa realnim stanjem u preduzeću koje vode, ne žele nikakvo talasanje u toku svog mandata. Čekaju mirno da se nešto desi samo, da neko umre, da prođe mandat, da dođe penzija, da prođu još jedni izbori, da se ne desi ništa.
Kako se ova problematika rješava u svijetu? Tako što su sistematski pregledi svedeni na nivo medicinskih ustanova, kao što je naša Medicina rada. I oni, koji se medicinom bave i koji imaju finasijski interes da preglede provode, su zapravo ti koji na njima insistiraju i koji prate regularnost provedbe zdravstvenih pretraga radnika. Kao što nam je poznato, u većini evropskih zemalja, uključujući Srbiju i Hrvatsku, žene se pozivaju lično, putem pošte na zakazane preglede dojki i ženskih reproduktivnih organa, sa ciljem ranog otkrivanja malignih oboljenja. U BiH sve je svedeno na ličnu inicijativu, štaviše, žene su najčešće sputane činjenicom da na ovakve preglede budu poručene na višemjesečno čekanje.
Prevariti sistem, pa olakšati sebi
Raspon ide od onih radnika koji jako žele da se penzionišu što prije, pa pri tom koriste i nedozvoljene radnje samo da bi uvjerili zdravstenu komisiju kako nisu sposobni za rad, ne bi li se kao mladi penzioneri otisnuli u nove poslovne izazove, ili čuvanje unučića, preko onih koji, radeći kod privatnog poslodavca, ne smiju da kažu ni kad ih nešto boli, a kamoli da uzmu bolovanje, pa sve do onih poslodavaca, rekla bih najgorih, koji svoje radnike zapravo potpuno zdravstveno zanemaruju.
Ako pomislimo koliko je ljudi frustrirano, kao ubica spavač, koji samo čega momenat koji preliva čašu i spreman je da se, figurativno rečeno, detonira, kao profesor koji je brutalno sjekirom nasrnuo na profesorice, u vrijeme kada ljudi lete na Mjesec, dok se mi u hramovima znanja šamaramo i udarmo sjekirama?
A šta ako vaš komšija policajac, koji nosi pištolj i pokazuje ga komšijskim dječacima, jednog dana, zato što je stalno izložen stresu, lošim uslovima rada i maloj plati, taj pištolj uperi u vas, jer mu se smračilo i nema snage više da obezbjeđuje svojim tijelom bijesni Audi u kojem se vozi neki stranački pitomac? Šta ćemo reći? Isto što i sav nastavni kadar Gimnazije Ismet Mujezinović u Tuzli, kad je njihov kolega u rukama držao krvavu sjekiru, dok je, kao u filmovima strave i užasa, ekipa hitne pomoći na nosila stavljala dvije žene u razbijenih glava? „Znali smo da je lud“? Taj, za kojeg su svi godinama znali da je lud je samo desetak minuta ranije održao čas djeci od 15-tak godina.
Ili ćemo se možda samoinicijativno podvrgnuti nekom pregledu u nadi da će me ljekar, opterećen velikim brojem pacijenata samo površno pogledati i reći: „Ma dobro, nalazi nisu baš najbolji, ali sve je to u skladu s tvojim godinama“! Moje godine biće univerzalno opravdanje i meni i njemu da zamaskiramo činjenicu da ja ne želim detaljan pregled, a on nema vremena i ne želi da se udubljuje u analize. Naprosto, kad mi kaže da je sve u skladu s mojim godinama, ja i sama treba da razumijem da će to reći i mladoj djevojci ispred mene i ovoj baki koja već dugo čeka, te da se put od kolijevke pa do groba sav vrti oko godina i usklađenosti.
Sve dok zdravstveni sistem ne ojača toliko da preuzme brigu o zdravlju stanovništva, ne samo radnika, nego i onih koji nisu u radnom odnosu, u smislu da im propiše redovne zdravstvene preglede, zdravljem ljudi upravljat će nesavjesni poslodavci. Ili nesavjesni mi. A upravljanje ljudskim resursima je nauka i fakultet koji se izučava četiri godine. U našem slučaju, ljudi na upravljačkim pozicijama u javnim preduzećima se bore da zadrže status quo, svoju poziciju što duže, da prigrabe što više i to im naprosto isisava svu kreativnu i produktivnu energiju. Zbog toga djeci predaju neliječeni. Policijski službenici koji drže oružje najčešće nisu ljekarski pregledani po deset i više godina. U kakvom stanju medicinskog i sigurnosnog hazarda mi zapravo živimo? Da li je jedino što i sami sebi možemo reći: na oboljelo mjesto privijte rodni list i budite sretni što ne tuku.
Izvor: Al Jazeera