Američka televizija: Rat bez potresnih slika

Videosnimak mrtvih, ožalošćenih i uništenja ne možete zaboraviti (EPA)

Piše: Patty Culhane

Nikada nisam razumjela ljude koji ne gledaju i ne čitaju vijesti. Očito ja smatram da je ono što mi radimo važno, pa se uvijek iznenadim. Sada mi je jasno. Emocije su me preplavile dok sam gledala rat koji se dešava u Gazi da me to na mnoge načine zaokupilo, iako sam hiljadama kilometara daleko.

To znači da sam puno šetala po Washingtonu pokušavajući izbaciti te slike iz glave bar privremeno. Tokom šetnji sam zapazila nekoliko stvari koje su me iznenadile. Prvo, u ovom gradu ima mnogo turista. Drugo, došli su ovdje da vide neke veoma lijepe spomenike. A onda sam shvatila da su svi stari spomenici ovdje u Washingtonu posvećeni ratu i predsjednicima koji su povezani s ratom.

Specijal: Napadi na Gazu

To me natjeralo da se zapitam – da li je rat u središtu američkog identiteta? Veći dio prestale proizvodne osnove u ovoj državi je proizvodnja alata rata, aviona, bombi i brodova koji ih prevoze. SAD troši više na odbranu nego 13 susjednih zemalja zajedno. U središtu američke strane politike je oružje – dozvoljavaju nekima da ga kupuje i plaćaju da ga neki drugi imaju. Industrija videoigrica opstaje zahvaljujući izmišljenom ratu, a i Hollywood ima od njega koristi. Postoji jedno mjesto na kojem je teško naći potresne slike rata – na televizijskim vijestima.

Iskrivljena slika stvarnosti

Veoma sam pažljivo pratila domaće izvještaje. Pisala sam o pristrasnosti koju vidim u nekim izvještajima. U mnogim slučajevima pristrasnost je bila otvorena, ali postoji suptilnija verzija pristrasnosti, koja se ogleda u izboru slika koje će se prikazati.

Gledala sam troje večernje vijesti neku noć. U jednima su razgovarali sa ranjenom djecom, ali niko nije prikazao mrtve ili umiruće. Bombe prikazuju izdaleka, srušene zgrade, većina nije prikazala ožalošćene u krupnom planu i nijednom nisam čula podatke o broju smrtno stradalih.

Ne kažem da se ovo radi namjerno, iako je to uvijek moguće. Odgojena sam na američkoj televiziji i iskreno nikada nisam preispitivala praksu neprikazivanja potresnih slika. Na lokalnim vijestima, ako žrtva ubistva nije prekrivena bijelim čaršafom, obično nećete snimati dok ne stigne mrtvozornik. To se jednostavno ne radi.

Sjećam se kada sam prvi put došla na Al Jazeeru English. Bila sam iznenađena, čak i blago šokirana kada sam vidjela snimke koje smo mi prikazivali. Uvijek pazimo da ne pređemo tu liniju koju je teško definisati, ali se ne cenzurišemo kao američki mediji. U suštini, mi ne prečišćavamo snimke do tačke koja daje iskrivljenu sliku stvarnosti.

Pentagon to zna

Slike tuge u Gazi i Izraelu su snažne. Videosnimak mrtvih, ožalošćenih i uništenja ne možete zaboraviti. Pentagon to zna, zbog čega godinama nikome nije bilo dozvoljeno da snima lijesove palih boraca koji su vraćeni kući. Gubitak postane stvaran. Rat postane stvaran.

Upravo sam gledala videosnimak na kojem ocu saopćavaju da je njegova djevojčica mrtva. Njegova bol mi je slomila srce. Iz brojnih razloga bih voljela da to nikada nisam vidjela, ali okretanje glave od tog bi, po mom mišljenju, značilo nepoštivanje uspomene na nju.  Moram ovo gledati da bih znala šta se stvarno dešava. Informacije koje povećavaju našu empatiju ne mogu biti loše, čak i ako je to ponekad užasno teško.

Sa srcem prepunim tuge, mislim da bih mogla ponovo otići u šetnju. Ovaj put bih mogla otići da vidim najnoviji spomenik u čast životu Martina Luthera Kinga Juniora. On je proveo život u potrazi za pravdom, koristeći nenasilni otpor. Bit će dobro boraviti na jednom mjestu gdje se nenasilje smatra nečim vrijednim poštovanja, vrijednim sjećanja.

Izvor: Al Jazeera