Žrtva kao garant uspjeha revolucije

U Evropi, hiljadama kilometara daleko od zatvora egipatskog kasapina Sisija i bin Salmanovih tamnica, u pritvoru se, bez podignute optužnice, nalazi Tarik Ramadan (Al Jazeera)

Nedavno je saudijska mašinerija smrti predvođena Mohamedom bin Salmanom zatražila smrtnu kaznu za tri prominentna islamska mislioca: Salmana al-Oudu, Avada al-Karnija i Alija al-Omarija. U sredu je u javnost nezvanično procurila vest da će se drugi sastanak Specijalnog saudijskog suda za kriminal održati 4. oktobra na kome će se odlučivati o smrtnoj presudi šejhu Salmanu al-Oudi.

Osim toga, saudijski časopis Rijad nastavio je višegodišnju hajku na Jusufa al-Karadavija lansiravši najprizemnije optužbe na račun jednog od najznačajnijih savremenih islamskih mislilaca čija ćerka Ola al-Karadavi već preko godinu dana sedi nevino zatočena u egipatskom zatvoru sa svojim suprugom Hosamom Halafom. Takođe, u Evropi, hiljadama kilometara daleko od zatvora egipatskog kasapina Sisija i bin Salmanovih tamnica, u pritvoru, bez podignute optužnice, nalazi se preko sedam meseci Tarik Ramadan još jedan od najznačajnijih savremenih muslimanskih mislilaca koji je poput šejha al-Oude i al-Karadavija predano radio na obnovi muslimanske misli.

Osim Ramadana, al-Oude, Ole al-Karadavi, al-Karnija i al-Omarija, treba dodati da se u egipatskim zatvorima, takođe, nalaze i desetine hiljada pripadnika Muslimanske braće među kojima su i sve najznačajnije ličnosti ovog pokreta i kojima kao i u slučaju “saudijske trojke” prete smrtne kazne. Sve navedene “aktivnosti” s ciljem neutralizacije najznačajnijih savremenih islamskih mislilaca realizuju se uz izdašnu finansijsku i logističku pomoć Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arpaskih Emirata (UAE) i Izraela. Za to vreme zapadne države, koje se izdaju za “barjaktare ljudskih prava”, ćutke promatraju pomenute zločine, razvijajući u svojim državama bizarne programe “reforme islama” koje najčešće u delo sprovode uz pomoć kvazi “liberalnih” i “progresivnih” (bivših) muslimana. Na kraju, na sve navedeno, UAE i Saudijska Arabija su kršeći međunarodno pravo izložile nezapamćenim sankcijama preko dva miliona građana Katara zbog (između ostalog) nepristajanja ove države da ugasi Al Jazeeru, jedini istinski slobodni medij u arapskom svetu. 

Islamsko buđenje

Tokom 90-tih godina u Saudijskoj Arabiji ideja “islamskog buđenja” poznata pod nazivom Sahva dobila je zamajac. Afirmacija ideje o islamskom buđenju i njegova rastuća popularnost u velikoj meri bila je plod opozicije nekolicine značajnih alima saudijskom režimu u vreme iračke invazije na Kuvajt 1990. godine. Najznačajni mislioci koji su zagovarali “islamsko buđenje” poput al-Oude, al-Havalija i al-Omara javno su istupili protiv oficijalnih stavova saudijske uleme i državne politike u pružanju podrške Sjedinjenim Državama u ratu protiv druge muslimanske države. Njihov aktivizam tih godina prevenstveno se ogledao u snažnim hutbama i predavanjima koje su imale veliki uticaj na mlađe generacije Saudijaca. No, uprkos činjenici da je njihov aktivizam tokom 90tih godina značajno uticao na to kako su oni percipirani pogrešno bi bilo svoditi njihovu kompleksnu misao isključivo na opoziciju spram američkog intervencionizma u regionu.

Borba pojedinaca

Kada se raspravlja o “islamskom buđenju” u Saudijskoj Arabiji veoma često se govori o postojanju organizovanog pokreta. Međutim, za razliku od Muslimanske braće u Egiptu i njegovim podružnicama u drugim muslimanskim državama mislioci koji su se u Saudiji zalagali za društveno-političke promene i versku obnovu nikada nisu osnovali koherentan pokret već su isključivo delovali individualno. Svakako, značajne sličnosti u idejama kod navedenih mislilaca je postojala, ali takođe i razlike, kao i metodi kojima su se služili u prenošenju svojih poruka. Osnovna odlika ovih mislilaca ogledala se u kritičkom propitivanju režimske politike, kao i u sučeljavanju sa tradicionalno orijentisanom saudijskom ulemom. U navedenim poduhvatima veoma vešto su kombinovali religijsko obrazovanje sa poznavanajem sekularnih (društvenih) nauka što je rezultiralo poništavanjem granica između “religijskog učenjaka” i “javnog intelektualca” u javnom diskursu što im je omogućilo da dopru do značajno šire publike nego što je to tradicionalna ulema bila u poziciji. Navedena strategija je naročito imala odjeka kod mlađe generacije Saudijaca koja je bila željna emancipatorskog diskursa utemeljenog u islamskoj tradiciji.

Osim insistiranja na afirmaciji “razumevanje konteksta” (fiqh al-waqi’) i “viših ciljeva šerijata” (maqasid al-shari’ah) putem kojih su promovisali ideje društvenog blagostanja, političke odgovornosti, izbora političkih predstavnika, građanskog društva, ljudskih prava i redefinisanja položaja žene u društvu, posebno bolna tačka za tradicionalnu saudijsku ulemu i režim bila je (re)interpretacija koncepta “poslušnosti vladaru”. Naročito je u svojim radovima šejh Salman al-Ouda insistirao na ideji mirnodopskih političkih akcija, kao što su građanski protesti. Navedeni stav bio je apsolutno nedopustiv za režim koji već decenijama na najbrutalniji način guši sve proteste za šta mu tradicionalna saudijska ulema iz teološke perspektive pruža pokriće. Zbog al-Oudinih stavova o dopustivosti neposlušnosti vladaru saudijski režim ga je konstantno predstavljao kao osobu koja želi da izazove nerede i raskol (fitna) u društvu etiketirajući ga kao teroristu i osobu bliskoj tekfirsko-džihadističkim organizacijama. Naravno, ovakve optužbe na račun šejha Salmana al-Oude ne mogu biti dalje od istine. Jer, upravo se on u svojim mnogobrojnim radovima i predavanjima odlučno protivio upotrebi nasilja u slučaju neslaganja sa vladajućim strukturama i promovisao dijalog i promene mirnodopskim načinima. Za tako nešto su najbolji dokaz njegovi medijski nastupi u kojima je kritikovao Al-Kaidu i svaki vid militarističkih i terorističkih akcija. Na isti način je i nakon izbijanja sukoba u Sriji pozivao mlade Saudijce da ne idu u rat u Siriju već da Saudijska Arabija jedino sme da novcem i humanitarnom pomoći pomaže opoziciju Bašara al-Asada. 

Arapsko proljeće i Mohamed bin Salman

Navedeni stavovi poput al-Oudinog da protesti protiv klasnih razlika i nejednakosti predstavljaju legitiman vid političke borbe jesu glavni razlog zbog kojeg se Mohamed bin Salman obrušio na saudijske mislioce i aktiviste. Verni svojim idejama ni Šejh al-Ouda, kao ni šejh Avad al-Karni, naravno, nisu propustili priliku da izraze svoju punu podršku protestima koji su otpočeli 2011. godine u Egiptu i Tunisu. Iz islamske perspektive davali su puni legitimitet pobuni naroda protiv korumpiranih i despotskih režima na šta je saudijski režim odmah odgovorio sporadičnim pritiscima. U više navrata Salmanu al-Oudi, Avadu al-Karniju kao i mnogim drugim slobodarskim misliocima gašeni su tviter nalozi, zabranjivana su im predavanja, a zbog transnacionalne popularnosti koju su ostvarili nije im dopuštano da izađu iz zemlje. Stvari su se naročito zaoštrile posle krvavog vojnog puča u Egiptu i Raba masakra kada je preko hiljadu nevinih civila likvidirano na najbrutalniji način od strane egipatskih bezbednosnih struktura. Nakon krvavih dešavanja na Trgu Raba šejh Salman al-Ouda je na svom tviter nalogu napisao “ko god pomogne ubicu – rečju, konkretnim delom, novcem ili pukim odobravanjem – saučesnik je u ubistvu” na šta je dodao “jasno je ko vodi Egipat ka uništenju iz straha za sopstvene interese. Ja sam uz one čija se krv proliva, a protiv onih koji bezumnu ubijaju ljude”. Naravno, ovaj tvit bio je nedvosmisleno upućen saudijskom režimu koji je uz UAE najizdašnije pomogao egipatsku vojnu huntu i koji je – kao što šejh al-Ouda predvideo – samo zarad očuvanja autokratskog i anticivilizacijskog poretka u svojoj zemlji odveo Egipat u duboki ponor bede i nepravde.

Na kraju, treba konstatovati da zatvaranje šejha al-Oude, šejha al-Karnija i stotine drugih saudijskih mislilaca i aktivista, ne iznenađuje mnogo. Iako se njihova zatvaranja dovode u vezu sa Mohamedom bin Salmanom i njegovom neosporno razularenom vladavinom to ipak ne odgovara u potpunosti istini. Jer, iako Mohamed bin Salman nesumnjivo ima šizoidne kvazi reformističke ideje za budućnost države i ekstravagantnije ponašanje nego njegovi prethohodnici, on je ipak dosledno nastavio da implementira politiku Saudijske Arabije koja vekovima predstavlja bastion nazadnog, tribalističkog i vulgarnog društvenog poretka koji su ljudi poput šejha Salmana al-Oude i drugih zatočenih mislilaca želeli da iz korena promene. No, ono što Mohamed bin Salman previđa, kao i svi drugi diktatori, jeste upravo ono što je Salman al-Ouda napisao u svojoj knjizi Pitanja o revoluciji (Asilat al-thawra) iz 2012. godine: “Nema potrebe podsticati revoluciju… jer ona se neizbežno dešava kada ozbiljna i radikalna reforma postane nemoguća. Ne postoje zastupnici revolucije: represija, nepravda, korupcija, zaostalost i siromaštvo su faktori koji dovode do revolucije. Takođe, niko ne započinje revoluciju već ona dolazi neplanirano. Počinje odjednom, kada su sve mogućnosti za reformu onemogućena, pravda suspendovana, a represija ogromna. Ozbiljna reforma je vredna žrtve i ona (žrtva) u tom slučaju ne predstavlja gubitak već najbolji način da se osigura uspeh revolucije”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera