Poricanje genocida: Dok Beograd drži ključ, Banja Luka ne otvara vrata istine

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici službeni Beograd i dalje odbija jasno i nedvosmisleno priznati ono što su potvrdili međunarodni sudovi – da je u julu 1995. godine u Srebrenici počinjen genocid. Iako se u javnom diskursu koristi terminologija poput “strašnog zločina” ili “tragedije”, politički vrh Srbije, predvođen predsjednikom Aleksandrom Vučićem, sistematski izbjegava upotrebu pravne kvalifikacije genocida. Taj stav nije samo pitanje unutrašnje politike, već ima direktne posljedice i na političku dinamiku u Bosni i Hercegovini, posebno unutar bh. entiteta Republika Srpska (RS).

Novinar i pisac Tomislav Marković smatra da promjena srbijanske politike prema genocidu u Srebrenici zavisi isključivo od političke promjene vlasti u Beogradu, kojom godinama dominira Srpska napredna stranka.

“U opoziciji postoje partije koje priznaju genocid i ističu potrebu za suočavanjem sa prošlošću, kao što su Zeleno-levi front, Partija slobodnih građana ili Liga socijaldemokrata Vojvodine”, kaže Marković, naglašavajući da je samo pitanje vremena kada će takve snage doći u poziciju da formiraju vlast.

Upravo je Partija slobodnih građana, odnosno Zastupnički klub PSG – SDA Sandžaka – PDD, u Narodnoj skupštini Srbije ovih dana podnijela prijedlog rezolucije kojom se osuđuje genocid u Srebrenici, proglašava 11. juli za Dan sjećanja, izražava saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što Republika Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici, niti je kaznila počinioce, garantira da će Republika Srbija svojim krivičnim zakonodavstvom osigurati adekvatnu kažnjivost za negiranje genocida u Srebrenici, ratnih i drugih zločina…

Sam čin njenog podnošenja predstavlja značajan korak prema političkom priznavanju genocida u Srbiji.

Reakcija javnosti

Marković navodi da u opoziciji u Srbiji postoje snage koje priznaju genocid u Srebrenici, ali ističe i da je jedino pitanje hoće li oni sutra biti u poziciji da formiraju vlast i igraju važnu ulogu u nekoj budućoj koaliciji.

“Pre ili kasnije, to će se sigurno dogoditi, samo je pitanje da li će to biti neka bliska ili daleka budućnost.”

Međutim, realnost današnje Srbije je daleko od te perspektive.

“Današnja javnost bi (na zvanično priznavanje genocida) reagovala burno i negativno, možda bi bilo i nekih nemira, jer samo 15 odsto građana priznaje genocid.”

Iako je budućnost maglovita, promjena stava javnosti bi uveliko zavisila od promjene vlasti.

A ako bi do nje došlo, “u takvoj budućnosti ne bi bilo ovih medijskih trovačnica, zlikovačkih tabloida, televizija za masovno dezinformisanje, pa bi i javnost bila drugačija nego danas, jer je ne bi oblikovali naprednjački propagandisti”, kaže Marković.

Napominje da javnost nije prirodna pojava ili nepogoda i na nju se može utjecati. Podsjeća i na primjer iz 2005. godine, kada je prikazivanje snimka egzekucije bošnjačkih dječaka iz Srebrenice, koje su počinili pripadnici srpske paravojne jedinice “Škorpioni”, rezultiralo drastičnim povećanjem podrške za saradnju s Haškim tribunalom.

“Neophodno je samo građane suočiti sa činjenicama, prestati sa sakrivanjem istine, obelodaniti ono što svi drugi znaju – i to daje efekte.”

Zbog toga, smatra Marković, reakcija javnosti u Srbiji na zvanično priznanje genocida ne bi morala biti burna, ukoliko se prije toga javnost pripremi – činjenicama i istinom.

“Naravno, čak i u nekom idealnom scenariju, uvek će biti mnogo nacionalistički nastrojenih ljudi koji nikada genocid neće priznati.”

Povod za uzbunu

Uprkos povremenim signalima iz opozicije diskurs u Srbiji i dalje oblikuju nacionalistički narativi, a njihova prisutnost je vidljiva i među mlađim generacijama. Tokom studentskih protesta od kraja prošle godine godine, zabilježeni su slučajevi prisustva četničkih simbola i desničarske retorike.

Dok se takvi slučajevi mogu smatrati izoliranim “incidentima”, te da svako ima pravo da se uključi u proteste za “bolju” Srbiju, uoči i tokom protesta za Vidovdan je iz smjera studenata dolazila retorika koja uveliko podsjeća na onu koju je koristio Slobodan Milošević, a govore su držale osobe koje se u najmanju ruku mogu zvati spornima, što je izazvalo određenu dozu zebnje kod susjeda, koji su se nadali da “dolaze bolji dani” sa novim generacijama. Pogotovo u kontekstu nekog budućeg zvaničnog priznavanja genocida u Srebrenici.

Marković navodi da, iako su sporna obilježja stalno bila prisutna na protestima, oni nisu bili masovni, te dodaje da su studenti ideološki heterogena grupa i da tu ima svega.

“Na vidovdanskom protestu je došlo do iznenadne radikalizacije, izložen je ekstremno desničarski, razobručeno nacionalistički program koji su propovedali sledbenici velikosrpske ideologije, poput Mila Lompara.”

Ono što naglašava jeste da ekstremna desnica nije dominantna struja u Srbiji, ali da postoje određena pitanja.

“Srpski politički mejnstrim je neki umereni, umiveni nacionalizam, a ne kvintesencija Vojislava Šešelja, tako da bi bilo logično da ono što smo čuli na Vidovdan predstavlja manjinu u okviru studentskog pokreta. Pitanje je kako je došlo do izbora govornika, zašto je prevladala ta ekstremistička struja… ništa od toga ne znamo, ništa nije transparentno.”

Naslijeđe devedesetih

Marković napominje da su mladi djeca svog doba i društva u kojem žive, te da su odrasli u nacionalizmu, u klerikalizovanoj sredini, što je sve utjecalo na oblikovanje njihovih stavova, dok im istovremeno institucije uskraćuju činjenice o ratovima, zločinima i genocidu.

Ipak, među mladima postoji određena svijest o naslijeđu devedesetih. Istraživanja pokazuju da mladi u Srbiji devedesete doživljavaju kao “mračno doba koje još nije završeno” i izražavaju nelagodu zbog negativnog pogleda svijeta na njihov nacionalni identitet. Marković smatra da to može poslužiti kao temelj za odgovorniji odnos prema prošlosti.

“To bi mogla da bude dobra osnova za neki odgovorniji odnos prema prošlosti ako dođe do promena u Srbiji i ako ne prevlada ova strana što nosi kokarde, Wagnerove zastave sa Isusom i bulazni o kosovskom zavetu.”

Promjena u narativu o genocidu u Srbiji, smatra, neće biti moguća bez “temeljne političke promjene”, demokratizacije, čišćenja medijskog prostora i suočavanja s vlastitim zločinima.

“Potrebno je i da se pogledamo u ogledalo i suočimo sami sa sobom, sa sopstvenim zlodelima, i da sebi objasnimo zašto smo pristali na mržnju i ludilo, na jednu sumanutu zločinačku ideologiju – i to sa entuzijazmom i oduševljenjem”.

Odnos Srbije i RS-a

Na tom tragu, posebno je važno analizirati kako stavovi vlasti u Beogradu direktno utječu na vlasti u bh. entitetu Republici Srpskoj.

“Politika koju provodi vladajuća politička elita u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska – na čijem je čelu Milorad Dodik – nije autonomna i u potpunosti je subordinirana i podređena politici Srbijanske vlade, kojom dominantno kormilari Aleksandar Vučić”, kaže politolog Elvis Fejzić, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

“To je eklatantan primjer starateljske i paternalističke politike, u kojoj nužno postoji podređena i nadređena strana u uspostavljenom političkom odnosu, pa kao takva ima reduciran demokratski potencijal, što se negativno reflektira na političke interese tog bosanskohercegovačkog entiteta jer se nalazi u subordiniranoj poziciji, a pored toga reprezentira i prijetnju političkom suverenitetu države Bosne i Hercegovine.”

Upravo zato bi svaka promjena političkog kursa u Beogradu imala dubok utjecaj i na Banju Luku.

Fejzić podsjeća da tokom predsjedničkog mandata Borisa Tadića nisu figurirali tako izraženi, zavisni, subordinirani i neautonomni politički odnosi između vlasti RS-a i vladajuće političke elite u Srbiji te naglašava da su tada i političke konekcije bosanskohercegovačke i Srbijanske vlade bile efektivnije i produktivnije, a politički odnosi znatno više relaksirani, što, kako kaže, ukazuje na potrebu za političkim promjenama, kako bi politička kooperacija između BiH i Srbije mogla biti ponovno optimizirana.

Šta bi potencijalna promjena u Beogradu značila za promjenu diskursa u RS-u o pitanju genocida, teško je reći.

Potreba za promjenom

Međutim, kako Fejzić kaže, negiranje počinjenog genocida u Srebrenici od trenutne srbijanske vlasti i vladajuće političke elite u RS-u, iako je potvrđen presudama relevantnih međunarodnih sudova, zaista je sramno i ne doprinosi pomirenju na ovim prostorima, a uz to predstavlja otvoreno kršenje normi međunarodnog prava i bosanskohercegovačkog zakonodavstva.

“Građanima svih balkanskih država trebaju demokratske i libertanske političke vlasti, čija politika bezuvjetno počiva na međusobnom uvažavanju i toleranciji – umjesto na negiranju i poricanju političkog integriteta, identitetskih posebnosti i stradanja – zato što samo politika multikulturalizma i tolerancije može donijeti političku perspektivu balkanskim tranzicijskim i postsocijalističkim državama.”

Ono čemu se mnogi u BiH, ali i šire, nadaju jeste da bi promjena stava nekog “novog Beograda” o Srebrenici imala domino efekt i na političku elitu u RS-u, bilo kroz direktan utjecaj ili kroz promjenu političkog konteksta u kojem djeluju.

Fejzić navodi da vlast u RS-u, koju predvodi Milorad Dodik, “negiranjem počinjenog genocida u Srebrenici, pa čak i drugih počinjenih ratnih zločina na prostoru Bosne i Hercegovine, demonstrira svoje anahrone političke ambicije koje su distancirane od aksiologije humanističke, multikulturalne i demokratske politike” te naglašava da takva politička vizija u doba globalizirane politike ne može imati održivu perspektivu.

“Iskreno se nadam da politička opozicija u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska ima izraženiji demokratski potencijal i dovoljno spremnosti da promijeni prethodno skicirani anahroni politički kurs, kojeg markira historijski revizionizam i politika poricanja.”

Jasno je da odnos Srbije prema genocidu u Srebrenici nikada nije bio samo unutrašnje pitanje. On oblikuje političke odnose unutar Bosne i Hercegovine, utječe na regionalnu stabilnost, ali i na međunarodni položaj Srbije. Svaki put kada Vučić odbije upotrijebiti riječ “genocid”, a tabloidi i režimski mediji ukaljaju javni prostor relativizacijom zločina, šalje se jasna poruka – da se Srbija još nije suočila s vlastitom prošlošću.

A dok to ne učini, ni politika Republike Srpske neće se promijeniti. Jer u prostoru u kojem Beograd drži ključ, ni Banja Luka ne može – ili ne smije – otvoriti vrata istine.