Zeleno svjetlo ili druga faza rata s Iranom: Šta Netanyahu želi od Trumpa

Posjeta Washingtonu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, protiv kojeg je Međunarodni krivični sud izdao nalog za hapšenje, dolazi u trenutku koji ne djeluje kao slučajan odabir, već kao precizno isplaniran potez u kontekstu stalnog sukoba s Iranom, čiji intenzitet varira između ograničenog vojnog udara i mogućnosti šire eskalacije.

Dok američki predsjednik Donald Trump najavljuje da će iransko pitanje biti na dnevnom redu njegovog predstojećeg sastanka s Netanyahuom, analitičari razmatraju dvije hipoteze: prva je da Netanyahu traži „zeleno svjetlo“ za nastavak eskalacije, čak i ako bi to bio prisiljen učiniti samostalno, a druga je da posljednji napad zapravo predstavlja uvod u drugu fazu rata uz američku podršku i učešće.

Prema ovom osvrtu, Netanyahu se neće zaustaviti na posljednjem izraelskom napadu na iranska nuklearna postrojenja, jer to smatra uvodom u širi strateški plan, čiji je cilj stvaranje novog poretka u kojem se vojna sila kombinira s američkim političkim pokrićem.

Prema analitičarima, nedavni napadi nisu bili cilj sami po sebi, već su služili kao poruka odvraćanja i uvod u rat čije su faze vremenski razdvojene, a koji bi se mogao nastaviti u sljedećoj, odlučnijoj i potencijalno još krvavijoj etapi.

Ova logika je u skladu s izraelskim pristupom vođenju velikih sukoba kroz historiju, gdje se često pribjegava „fazi testiranja“ prije ulaska u bitku velikih razmjera. Na to je skrenuo pažnju i Ehab Jabareen, stručnjak za izraelska pitanja, tokom svog gostovanja u Al Jazeerinoj emisiji „Iza vijesti“.

Jabareen je objasnio da je Izrael navikao voditi svoje ratove u dvije faze. Prva faza predstavlja početnu rundu za probijanje barijere ili ispitivanje odlučnosti suparnika, a zatim slijedi faza konačnog obračuna. Iz ove perspektive, ono što se dogodilo predstavlja samo „prvu polovinu“ otvorenog sukoba, čiji završetak još nije poznat.

Izraelske računice

U središtu ovih kalkulacija nalazi se izraelsko polaganje nada u ličnost Donalda Trumpa. Netanyahu je, prema mišljenju analitičara, svjestan da američki predsjednik balansira između svoje želje da ostvari povijesni mir i spremnosti da upotrijebi silu kada je to potrebno.

Prema tome, izraelska strana računa na to da će iskoristiti trenutnu političku situaciju kako bi uvjerila Trumpa da bilo kakav budući dogovor s Iranom o njegovom nuklearnom programu mora biti sklopljen prema uvjetima koje postavlja Tel Aviv i u okvirima koji će Izraelu osigurati stratešku nadmoć i nedvosmisleno odvraćanje Teherana.

Međutim, ova ambicija suočava se s daleko složenijom realnošću, posebno u svjetlu unutrašnjih američkih neslaganja o opravdanosti vojne eskalacije, kao i zbog zabrinutosti unutar američkih institucija zbog mogućeg uvlačenja u sveobuhvatan rat na Bliskom istoku.

Američki novinar Peter Roff, iako opravdava napade ograničenih razmjera koje vidi kao sigurnosnu nužnost, tvrdi da se Trump ne želi uključiti u sveobuhvatni rat i želi ostati „mirotvorac“, a ne ratni zapovjednik.

Taj raskorak između izraelskih ambicija i američke suzdržanosti otvara prostor za treći, ne manje opasan scenarij: da Netanyahu dobije „neizrečeno ovlaštenje“ za nastavak vojnog pritiska na Teheran, bez direktnog američkog sudjelovanja.

Na istu stvar je skrenuo pažnju i Jabareen, objašnjavajući da Netanyahu nastoji učiniti iranski zračni prostor trajno dostupnim za napade, kao što je slučaj u Libanu, bez potrebe da za svaku naknadnu akciju na terenu dobije američko odobrenje.

Složena scena

U ovako osjetljivoj ravnoteži čini se da se Iran suočava s vrlo složenom situacijom. Na političkom planu, Teheran ostaje predan opciji pregovora pod određenim uvjetima, ali odbacuje bilo kakav proces koji ne garantira njegova nuklearna prava. Svaki pokušaj povratka pregovorima pod pritiskom bombardiranja smatra nelegitimnim.

Na sigurnosnom planu, Iran radi na jačanju svog sistema odvraćanja u pripremi za bilo kakvu drugu fazu rata. Odbija povratak inspekcija ili odustajanje od obogaćivanja uranija, smatrajući takav potez preranim i neopravdanim ustupkom.

Paradoks je da razgovori o američkom „zelenom svjetlu“ nisu ograničeni samo na medijske izvještaje ili analize, već se oslanjaju na sve brojnije pokazatelje bliske koordinacije između Washingtona i Tel Aviva u razdoblju koje je prethodilo napadima.

Dovoljno je spomenuti da je The Jerusalem Post potvrdio da je Netanyahu, tokom svoje posjete, nastojao dobiti Trumpovo odobrenje za odvraćajuće, a možda i vojne mjere protiv svakog iranskog pokušaja obnove nuklearnog programa. To pojačava pretpostavke da sljedeća runda nije tek teorijska mogućnost, već scenarij za koji traju političke i terenske pripreme.

S druge strane, analitičari u Teheranu smatraju da bi Netanyahuova posjeta mogla predstavljati najopasniji trenutak od izbijanja nedavnog sukoba. Iran se, prema riječima istraživača Alija Akbara Darinija, boji da će Trump ponovno upasti u „zamku eskalacije“, koju mu postavlja izraelski premijer, što bi ponovno dovelo do scenarija vojnih udara kroz saučesništvo, a ne elemenat iznenađenja.

U svemu tome ne smije se zanemariti ni regionalni aspekt. Izrael računa na to da bi proces normalizacije odnosa s arapskim zemljama, a možda i ekonomska integracija Irana pod zapadnim uvjetima, mogla učvrstiti stanje trajnog iscrpljivanja, nametnuti „iluziju završetka“ i održati pritisak bez pribjegavanja sveobuhvatnom ratu ili postizanju konačnog rješenja.