Alma Mustafić – od pravne pobjede protiv Holandije do edukacije o genocidu

„Obrazovni, umjetnički i kulturni događaji o Srebrenici, koji dolaze iz same zajednice i dijaspore su važni – jer oni pomjeraju fokus s političkih i vojnih narativa na ljudske priče, gubitke i istinu o genocidu”, kaže Alma Mustafić, predavačica na Univerzitetu primijenjenih nauka u Utrechtu, gdje predaje o ljudskim pravima, njihovom kršenju i genocidu. Šira javnost je poznaje kao osobu koja je, nakon 12 godina pravne borbe, dobila presudu protiv holandske države – kada je najviši sud u Holandiji presudio da je ta država odgovorna za smrt njenog oca u genocidu u Srebrenici.

Kao predavačica na univerzitetu, Mustafić je uspjela nagovoriti svoje kolege da se osnuje predmet posvećen genocidu u Srebrenici, a nakon toga i cijeli izborni dio predmeta (minor) koji nosi 30 ECTS poena.

Alma je, također koautorica autobiografske pozorišne predstave Opasna imena, a trenutno radi na multimedijalnom projektu 11 glasova Srebrenice povodom 30. godišnjice genocida.

Osim toga, Mustafić radi i na još nekim projektima, zajedno s kolegama iz branše, poput izložbi ili podcasta.

Razgovarali smo s Almom Mustafić povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici.

• Bliži se 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Kako se danas u Holandiji gleda na genocid i znaju li ljudi više o tome nego u odnosu na posljednjih 5-10 godina?

– Imam osjećaj da se iz godine u godinu u Holandiji sve više zna o bosanskom genocidu, a tome najviše doprinosi bosansko-holandska zajednica, koja broji oko 60.000 ljudi. Posebno je druga generacija – djeca izbjeglica i preživjelih – vrlo aktivna kada se radi o očuvanju sjećanja na genocid, kao i širenju svijesti i znanja u holandskom društvu.

Prije pet godina imali smo dva značajna kulturna projekta koji su ostavili jak trag. Prvi je bio Collectief Bosnian Girl, u kojem su četiri snažne mlade žene bosanskog porijekla napravile privremeni spomenik koji simbolizuje vezu između Bosne i Hercegovine i Holandije. One su portretirale 25 ljudi bosanskog porijekla, starosti 25 godina, kao simbol 25. godišnjice genocida u Srebrenici. Taj spomenik je putovao po većim gradovima širom Holandije.

U isto vrijeme igrala se i moja autobiografska predstava Opasna imena, koja je gostovala u više od 40 holandskih gradova. Ova dva kulturno-umjetnička projekta, koji se direktno bave temom bosanskog genocida, odjeknula su u holandskom društvu i otvorila nova vrata za razgovor i refleksiju.

Sada, pred obilježavanje 30. godišnjice, pripremaju se još veći i dublji kulturni projekti. Zato s pravom mogu reći da danas, zahvaljujući trudu običnih ljudi i umjetnika iz dijaspore, sve veći broj građana u Holandiji zna za genocid u Srebrenici – i to mnogo više nego prije pet ili deset godina.

• Šta prosječan Holanđanin misli o Srebrenici i dešavanjima 1995. godine?

– Nisam radila konkretna istraživanja o tome šta prosječan Holanđanin misli o Srebrenici i dešavanjima iz 1995. godine, ali ono što mogu reći iz ličnih zapažanja jeste da većina ljudi u Holandiji ne razmišlja mnogo o Srebrenici, jer zapravo ne zna dovoljno o događajima koji su doveli do genocida.

U holandskom javnom diskursu – posebno u medijima – fokus je često na ulozi holandskih vojnika (Dutchbat), koji se predstavljaju kao žrtve koje je međunarodna zajednica ostavila bez podrške. U tom narativu, vojnici su nemoćni posmatrači koji „nisu mogli ništa učiniti” i ta slika dominira u kolektivnom pamćenju.

Zbog toga je znanje o stvarnoj prirodi i razmjerama genocida – kao i o ulozi međunarodne zajednice u njegovom nesprečavanju – među prosječnim građanima vrlo ograničeno. To naravno ne znači da ljudi ne žele znati, naprotiv moj zaključak je da obični ljudi žele da znaju, ali im informacije često nisu dostupne ili su jednostrano predstavljene.

Zato su obrazovni, umjetnički i kulturni događaji koji dolaze iz same zajednice i dijaspore toliko važni – jer oni pomjeraju fokus sa političkih i vojnih narativa na ljudske priče, gubitke i istinu o genocidu.

• Znamo da ste predavačica na Univerzitetu u Utrechtu te da ste uspjeli progurati da se o genocidu uči u okviru holandske historije. Uči li se sada više o genocidu?

– Da, ja sam predavačica na Univerzitetu primijenjenih nauka u Utrechtu, gdje predajem o ljudskim pravima, njihovom kršenju te o genocidu. Sa sigurnošću mogu reći da se u posljednjih pet godina mnogo toga promijenilo kada je riječ o učenju o genocidu u Srebrenici – posebno u obrazovnom kontekstu.

Prije pet godina uspjela sam da u nastavne planove uvedem predmet pod nazivom „Srebrenica – genocid”, koji je nosio pet ECTS bodova i bio dostupan samo studentima mog fakulteta. Zbog velikog interesovanja ove godine mi je uspjelo da razvijem čitav minor program, što znači interdisciplinarni semestralni program od 30 ECTS bodova, koji je sada otvoren svim studentima u Holandiji. Ovaj minor pristupa Srebrenici iz različitih akademskih disciplina: historije, prava, žurnalistike i umjetnosti.

Ali ne fokusiramo se samo na prošlost – cilj nam je da kroz Srebrenicu razgovaramo i o onome što danas možemo naučiti, kao i o prevenciji budućih zločina. Zbog ogromnog interesa, upis je trenutno zatvoren, a program starta u septembru. Pored teorijskog rada, sa studentima putujemo u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo i Srebrenicu, gdje istražujemo kako genocid i dalje oblikuje život zajednica i kakve su njegove dugoročne posljedice. Također, kulturni projekti kao što su moja predstava Opasna imena i podcast serijal 11 glasova Srebrenice, koji radim zajedno s kolegicom Marjolein Koster, već su integrisani u nastavne planove srednjih škola. Dakle, može se reći da se danas o bosanskom genocidu zna i uči daleko više nego prije pet ili deset godina – i to kroz formalni obrazovni sistem, što smatram izuzetno važnim i ohrabrujućim razvojem.

• Spomenuli ste i da se, osim toga što se uče netačne i nedovoljne stvari, o genocidu uči iz perspektive holandskih vojnika. Mi na Balkanu ne znamo ništa o toj perspektivi. Koja je to perspektiva prosječnog vojnika koji je bio tamo?

– To je bio i zaključak istraživanja koje je prije pet godina sproveo Marc van Berkel, profesor specijalizovan za edukaciju o genocidu pri Univerzitetu u Nijmegenu. U svom istraživanju je pokazao da se o Srebrenici u holandskom obrazovnom sistemu učilo jednostrano – primarno iz perspektive holandskih vojnika (Dutchbat).

To znači da je perspektiva preživjelih potpuno izostajala, da je bilo mnogo netačnih ili nepotpunih informacija te da se o Srebrenici uglavnom govorilo kao o „mirovnoj misiji koja je propala“, a ne kao o mjestu gdje se dogodio genocid. Međutim, sada smo pet godina dalje, i kao što sam već spomenula, narativ se polako, ali sigurno mijenja. Teško je govoriti o jednom jedinstvenom narativu holandskih vojnika. Poznajem neke od njih lično – i moram reći da su pojedini svjesno odlučili da se obrazuju, da čitaju dodatnu literaturu, slušaju preživjele i dopune svoje znanje. Kod njih se vidi jasan pomak.

Prije nekoliko godina bi rekli: „nismo mogli ništa učiniti“, a danas neki od njih kažu: „ipak je sud odlučio da smo u nekoliko slučajeva mogli zaštititi ljude, a nismo.“

To su mali, ali važni koraci. Promijeniti vlastiti narativ – pogotovo kad ste godinama okruženi istomišljenicima i neznanjem – nije lako, i za to imam iskreno poštovanje.

Naravno, ima i onih koji ne žele ni čuti da je holandska država imala bilo kakvu odgovornost. To samo pokazuje da je narativ raskomadan, složen i promjenjiv, i da još uvijek postoji veliki otpor prema suočavanju s realnošću genocida – i vlastitom ulogom u njegovom (ne)sprečavanju.

Dakle, perspektiva prosječnog vojnika nekad je bila defanzivna i isključivo fokusirana na vlastitu nemoć. Danas, kod nekih se otvara prostor za kritičko preispitivanje i suočavanje s odgovornošću. To je proces koji traje – i koji zavisi od toga koliko su ljudi spremni da slušaju i uče.

• Na vašem LinkedIn profilu piše da radite na unapređenju odnosa između žrtava genocida u Srebrenici i vojnika iz Dutchbata. Jeste li uspjeli ostvariti neku vezu između tih ljudi i kakav je taj odnos danas među preživjelim žrtvama i veteranima? Možete li nam dati neki pozitivan (ili bilo kakav) primjer?

– Prije svega, moram se ograditi i naglasiti da se moje djelovanje primarno odnosi na Holandiju. Ovdje pokušavam raditi na relaciji između preživjelih bosanskog genocida i holandskih vojnika iz Dutchbata, jer sam tokom dugogodišnjeg rada primijetila da su to dvije grupe koje zapravo trebaju jedna drugu i koje zajedno mogu mnogo više postići nego ako ostanu razdvojene.

Ne bih željela sebi pripisivati previše zasluga – jer ima zaista mnogo ljudi koji marljivo i predano rade na izgradnji tog odnosa. Među njima posebno bih izdvojila organizaciju Stichting Nationaal Monument Srebrenica Genocide, koja veoma uspješno sarađuje s holandskim veteranima. Zajedno rade na ostvarenju trajnog memorijala za žrtve genocida u Srebrenici u Hagu – memorijala koji je obećan još prije pet godina, ali još nije realizovan.

Ipak, danas vidimo kako holandski vojnici aktivno podržavaju taj proces, učestvuju u sastancima, lobiraju i javno se zalažu za ostvarenje tog spomenika. Taj nivo podrške bio je nezamisliv prije desetak godina. Također, tokom komemoracija 11. jula, sve veći broj holandskih vojnika dolazi da oda počast nevinim žrtvama genocida, što naša zajednica iskreno cijeni i primjećuje.

Taj proces izgradnje odnosa je dug, emotivan i pun prepreka, ali u isto vrijeme donosi ljudsku dimenziju pomirenja i razumijevanja. U tom smislu, mogu reći da se veza između preživjelih i pojedinih veterana zaista gradi – korak po korak, uz međusobno poštovanje i spremnost na dijalog.

• Otkud Srebreničani u Holandiji? Kako ste uopšte tamo završili i jeste li nekad pomislili da Vam tu nije mjesto, s obzirom na historiju iz 1995. godine?

– Naprotiv, moj otac je još prije rata rado dolazio u Holandiju i uvijek je govorio s puno ljubavi o ovoj zemlji i ljudima. Njegova je želja bila da jednog dana dođemo ovdje i počnemo novi život. Kao djeca smo odgajani da nikad ne dijelimo ljude po nacionalnosti, vjeri ili porijeklu. Moj otac je često govorio: „U svakom društvu ima i dobrih i loših ljudi. Nikad nemoj sve ljude stavljati u isti tor.“

Zato je za mene Holandija, između ostalog i: moja advokatica Liesbeth Zegveld, uz čiju pomoć smo uspjeli da dokažemo da je holandska država odgovorna za smrt mog oca, Boy Jonkergouw, koji je napravio najbolju predstavu o genocidu u Srebrenici, Marjolein Koster, s kojom već godinama neumorno radim na širenju svijesti i znanja o bosanskom genocidu i mnogi drugi fenomenalni ljudi koji su Holanđani.

Zato mi je ovo pitanje možda pogrešno usmjereno – iako ga razumijem. I zapravo, drago mi je da ste ga postavili, jer mislim da je važno razjasniti taj nesporazum.

Svrstavanje ljudi u grupe je jedna od najopasnijih stvari koju kao ljudi možemo činiti. Onog trenutka kada prestajemo da vidimo jedni druge kao individue i gledamo samo kroz prizmu grupe, nacije, ili religije – mi ulazimo u proces koji se u nauci o genocidu naziva “klasifikacija“. A klasifikacija je jedan od prvih koraka ka genocidu.

Zato, ne, nikad nisam pomislila da mi ovdje nije mjesto. Ovdje živim, radim, borim se, gradim mostove – i vjerujem da je upravo takvo prisustvo i djelovanje najjači odgovor na ono što se dogodilo 1995. godine.

• Kakva je, prema Vašem mišljenju, budućnost Srebrenice? Bilo je mnogo akcija, slilo se mnogo donacija, ali čini se da je taj grad sve tužniji. Jesu li Bosanci i Hercegovci mogli uraditi više za Srebrenicu nakon rata?

– Iskreno, ne znam tačan odgovor na ovo pitanje. Situacija u Bosni i Hercegovini je generalno zabrinjavajuća, pa tako i kada je riječ o budućnosti Srebrenice. Nisam upućena u konkretne akcije i donacije, pa ne mogu o tome govoriti. Imam osjećaj da mnogi i dalje čekaju da neko sa strane dođe i pomogne, ali mislim da je vrijeme da shvatimo – niko neće doći ako mi sami ne napravimo prvi korak. Ipak, ne sudim, jer nisam dio tog društva. Svoje promjene pokušavam ostvariti ovdje, u Holandiji, i uvijek sam za saradnju.

Možda grad danas djeluje tužno, ali ja vjerujem da će Srebrenica procvjetati – zahvaljujući samim Srebreničanima. Ali nije ni čudo što to sve dugo traje – naši očevi su ubijeni, mi protjerani, a mi, njihova djeca, prvo smo morali odrasti, snaći se u tuđem svijetu, stati na noge. Tek sada dolazimo do trenutka kad zaista možemo da se osvrnemo na Srebrenicu i nešto vratimo.

• Jesmo li mogli više uraditi za sve dijelove Bosne i Hercegovine? Danas na izbore izlazi minoran procenat dijaspore, a većina te dijaspore dolazi iz dijelova zemlje koji danas pripadaju entitetu Republika Srpska, čija je vojska i policija odgovorna za genocid. Zašto smo se odrekli tih prostora i možemo li nešto učiniti da to jednog dana ne bude ‘samo srpsko’, jer čini se da je danas praktično tako?

– Mislim da je prejednostavno svu krivicu svaliti na dijasporu. Prije nego što postavimo to pitanje, moramo se zapitati: šta je naša država ikada sistemski učinila za dijasporu? Nakon Holokausta, Izrael je osnovao Ministarstvo za dijasporu. Mi, ni 30 godina nakon genocida, nemamo nijednu instituciju koja se ozbiljno bavi dijasporom, a kamoli ministarstvo. Naša dijaspora je u mnogim državama veoma uspješna, a kada dođemo u Bosnu – moramo sedam dana čekati na jedan papir. Odmor prođe, moramo se vratiti na radna mjesta. A proces registracije se obustavi. Nerijetko nas nazivaju pogrdno „dijasporci”, kao da smo se svojevoljno odrekli zemlje. Zaboravlja se da mi nismo potpisali Dayton, već naše tadašnje političko rukovodstvo. Mi smo, nakon svega, ostavljeni da se sami snađemo – bez očeva, bez podrške, bez sistema.

I onda se danas postavlja pitanje: zašto dijaspora ne glasa? A proces glasanja je toliko komplikovan da i ja, kao visokoobrazovana osoba, moram sjesti i dobro proučiti kako da se registrujem, pa tek onda da pokušam glasati. A o glasačkim listićima da ne govorimo – pogledajte razliku između holandskog i bosanskog listića i sve će vam biti jasno. Naravno da se nismo odrekli tih prostora. Mnogi od nas i dalje gaje duboku vezu s rodnim krajevima, mnogi su se vratili, izgradili kuće koje su bile srušene do temelja, samo je sistem takav da nas stalno isključuje umjesto da nas uključi.

Umjesto da upiremo prst u dijasporu, hajde da se svi zapitamo kako da izgradimo mostove između nas i domovine – jer prostora za saradnju i dalje ima. Ali mora postojati volja i s jedne i s druge strane.

• Trenutno se pred očima cijelog svijeta događa još jedan genocid, onaj u Gazi. Iako još nije dokazan na sudu, mnoge međunarodne organizacije su ga tako okarakterisale. Svijet je 1945. godine rekao ‘nikad više’, pa se to ‘više’ ipak ponovilo mnogo puta. Hoćemo li doći jednog dana na nivo svijesti gdje zaista nećemo ubijati jedni druge, odnosno gdje će svijet reagovati kada takve stvari počnu da se dešavaju?

– Do toga ćemo doći tek kad na pozicijama moći budu ljudi poput nas – koji su preživjeli genocid i imaju snagu donositi istinski jake odluke, ma koliko bolne bile po ekonomskom ili političkom pitanju. Danas, ljudska prava se često brane ili krše selektivno – zavisno od toga ko je žrtva, a ko počinilac. Ako je žrtva „naš“ prijatelj, osuđujemo; ako nije, šutimo. Ako je počinilac „naš“ prijatelj, šutimo; ako nije, osuđujemo. Tek kada budemo spremni bezuslovno osuditi kršenje ljudskih prava, bez obzira ko ih krši i nad kim, tada ćemo se moći nadati stvarnom „nikad više“.

• Holandija, iako na papiru podržava rješenje dvije države (Palestine i Izraela), čini se da ne radi mnogo na tome da taj genocid u Gazi prestane. Nedavno je objavljen članak u kom se kaže da holandski penzioni fondovi investiraju u kompanije koje podržavaju prodaju oružja Izraelu. Je li moguće da nisu ništa naučili iz 1995. godine i da sada ponavljaju istu grešku? Nisu možda fizički prisutni tamo, ali odgovornost je ista, ponovo su saučesnici u genocidu. Koji je Vaš komentar na to?

– Holandska vlada danas jeste drugačija nego prije 30 godina, ali kada je riječ o sposobnosti da uči iz prošlosti bojim se da je ona gotovo nepostojeća. Nisu naučili dovoljno iz Srebrenice.

Ali pojedinci i organizacije jesu. Moja bivša advokatica Liesbeth Zegveld i danas se pravnim putem bori protiv Holandske vlade, sada kako bi spriječila genocid u Gazi – zajedno s nizom nevladinih organizacija u Holandiji. Dakle, dok država zaostaje, civilno društvo i savjesni pojedinci pokušavaju učiti iz prošlosti i djelovati sada.

Mislim da se trebamo fokusirati na ono što jeste moguće i da se pitamo kako mi možemo podržati te ljude i organizacije u njihovoj pravnoj borbi – jer to je konkretno i svako od nas ih može podržati. A onda, kada se masa pokrene – kao što već vidimo da se dešava u Holandiji – možda će i politika početi slušati.