Profesor Mohnes Ghaeni Kharagh: Kršenje međunarodnog prava

Izraelski napad na stambene, zdravstvene, obrazovne i nuklearne lokacije u ranim satima u petak, 13. juna 2025. godine, u kojem je poginuo veliki broj visokih vojnih zvaničnika, naučnika i nevinih ljudi, predstavlja jasno kršenje međunarodnog prava i sigurno je prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti. Ovaj napad dogodio se u trenutku kada su između Islamske Republike Iran i Sjedinjenih Američkih Država trajali indirektni pregovori.

Na osnovu stavke 4 člana 2 Povelje Ujedinjenih naroda – koja poziva sve države članice da izbjegavaju prijetnje i upotrebu sile protiv suvereniteta i političke nezavisnosti drugih zemalja – ovaj napad predstavlja kršenje suvereniteta Irana.

Stoga je ovaj napad predstavljao kršenje gore navedene odredbe Povelje Ujedinjenih nacija i Rezolucije 2625 Generalne skupštine UN-a, jer je napad cionističkog režima izveden bez dozvole Vijeća sigurnosti (u skladu s Poglavljem 7 Povelje UN-a). Isto tako, na osnovu Rezolucije 3314 Generalne skupštine UN-a (1974), upotreba vojne sile protiv suvereniteta druge države, bez pouzdanih pravnih dokaza, smatra se vojnom invazijom, što je u međunarodnom pravu označeno kao „Jus Conges“.

Nadalje, u skladu s članom 8 Statuta Međunarodnog krivičnog suda, ovaj čin cionističkog režima smatra se jednim od glavnih međunarodnih zločina, zbog čega su cionističke vlasti i vojni zapovjednici odgovorni i podložni kaznenom gonjenju.

Tvrdnja cionističkog režima o preventivnoj ili legitimnoj odbrani (član 51 Povelje UN-a) je potpuno neosnovana i neopravdana, jer Iran nije izveo nijedan direktni vojni napad na Izrael. Zapravo, nije postojala nikakva prijetnja sa strane Irana, koja je bila angažirana u indirektnim pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama, što ne može opravdati preventivnu odbranu cionističkog režima.

Osim jasnog kršenja nacionalnog suvereniteta Irana, ovaj potez predstavlja i kršenje Čikaške konvencije (1944) o međunarodnoj avijaciji, kao i prvog dodatnog protokola Ženevske konvencije iz 1949. godine (članovi 48, 51 i 52). Napad na civilne stambene oblasti i nevine civile, u kojem su stradali deseci žena i djece, smatra se ratnim zločinom i kažnjava se prema članu 8 Rimskog statuta. Nadalje, ubistvo vojnih zvaničnika u planiranom napadu – izvan bojišta i pod uslovima kada nije bilo aktivnih sukoba – predstavlja primjer terorističkog napada ili „izvanpravnih likvidacija“.

Iran ima pravo na odbranu

U svakom slučaju, na osnovu člana 51 Povelje UN-a, Iran ima pravo na legitimnu odbranu, bilo individualno ili u okviru saveza s povezanim državama. Islamska Republika Iran je, u skladu sa svojim osnovnim principima, dokazala da ne želi eskalaciju rata u regiji; što je izazvalo nesporazume kod cionističkog režima.

Iran, dok koristi svoje pravo na legitimnu odbranu, kontinuirano obavještava međunarodne organizacije o njihovoj odgovornosti prema nezakonitom djelovanju cionističkog režima. Naprimjer, u pismu upućenom Rafaelu Grossiju, generalnom direktoru Međunarodne agencije za atomsku energiju, kao i u drugom pismu upućenom generalnom sekretaru UN-a i predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN-a, Iran je naglasio svoje pravo na legitimnu odbranu u zaštiti svog suvereniteta i nacionalne sigurnosti protiv cionističke invazije na zemlju.

Na kraju, može se smatrati da je invazija Irana od cionističkog režima pravi test za efikasnost međunarodnih organizacija i međunarodne zajednice te njihovu privrženost principima istine, pravde i nepristrasnosti u odnosu na neopravdane političke stavove. Nepotrebno je naglašavati da sudbina regije i čitave međunarodne zajednice zavisi od takvog stava.

Drugim riječima, ciljano cionističko širenje rata na strateški važnu regiju Perzijskog zaliva ukazuje na mogućnost da se rat proširi na cijelu regiju, pa čak i na cijeli svijet. Ovaj rat, koji je pokrenuo cionistički režim, nije samo ideološki sukob niti rat usmjeren isključivo protiv Irana; to je rat aparthejda protiv ljudske civilizacije.

Stoga, u okviru Povelje UN-a i brojnih drugih dokumenata, kao što su „Međunarodna odgovornost država“ (2001) i presuda Međunarodnog suda pravde iz 2024. godine o okupiranoj Palestini, umjesto da kritikuju Iran zbog korištenja prava na legitimnu odbranu i pozivaju ga na strpljenje, trebalo bi da osude cionistički režim, prestanu ga podržavati i izbjegavaju priznanje nezakonitog i nelegitimnog postojanja Izraela.