Od vječnog saveznika do neposredne opasnosti: Smatraju li Amerikanci Izrael prijetnjom?

Nakon genocidnog rata u Gazi i eskalacije regionalnih napetosti, na političkoj sceni u Sjedinjenim Američkim Državama pojavljuje se pitanje koje se prije samo nekoliko godina ne bi moglo čuti s ovolikom žestinom: počinju li Amerikanci doživljavati Izrael kao prijetnju?

Ovo pitanje postaje sve prisutnije u kontekstu promjena u javnom mnijenju u Sjedinjenim Američkim Državama, posebno među mlađom generacijom. Brojne ankete ukazuju na narušavanje slike Tel Aviva kao „strateškog saveznika“ koju je dugo uživao.

Šta stoji iza ovog postepenog zaokreta? Kako se donosioci odluka u Washingtonu odnose prema rastućem javnom mišljenju koje se sve više oblikuje, iako još nije dostiglo nivo radikalnog utjecaja na strukture američke administracije?

Jaz u stavovima javnosti i političara

U proljeće 2025. godine Američka nacionalna izborna studija (ANES) objavila je rezultate svojih istraživanja, koja se ubrajaju među najpouzdanije i najreferentnije ankete.

Zanimljivo je da je prvi put od 1940-ih u anketu uvršteno pitanje koje ispituje percepciju Amerikanaca o tome vide li Izrael kao prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama, a rezultati su izazvali veliku pažnju.

Ankete poput onih koje provodi američki Istraživački centar Pew pokazale su zapanjujuće podatke o rastućim podjelama po starosnoj dobi i stranačkim opredjeljenima u vezi s percepcijom Izraela u američkoj javnosti. Ova promjena nije nastala slučajno, već je povezana s nizom faktora – od šokantnih scena brutalnih izraelskih napada u Gazi do tendencije među novim generacijama da procjenjuju odnose s inostranstvom kroz prizmu koristi, troškova i rezultata, umjesto da se oslanjaju isključivo na tradicionalne religijske, historijske i simbolične narative.

Jedan od ključnih pokazatelja ove promjene bio je izvještaj The Washington Posta, koji je otkrio da se veliki dio Amerikanaca protivi politici „bjanko čekova“ u naoružavanju Izraela. Štaviše, odbacuju bilo kakvu mogućnost slanja vojnih trupa ako sukob u regiji eskalira.

Iako zakonodavna i izvršna vlast i dalje u velikoj mjeri ostaju privržene tome da se Izrael posmatra kao nezamjenjivi saveznik, rastući kritički stavovi u javnosti nameću pitanja o budućem položaju Izraela u percepciji američkih građana.

The Guardian je skrenuo pažnju na ovaj jaz, napominjući da Kongres i Bijela kuća i dalje ostaju uglavnom imuni na ove društvene tendencije, što povećava rizik od „jaza u zastupanju“ i nameće izazove onima koji pokušavaju uskladiti volju birača s provođenjem politike.

Nove zabrinutosti

U jeku ovih promjena, direktor Federalnog istražnog biroa (FBI) Christopher Wray iznio je pred Kongresom u oktobru 2023. godine nove zabrinutosti u vezi s utjecajem snažnog savezništva s Izraelom na američku unutrašnju sigurnost.

Wray je upozorio na povećani „nivo terorističke prijetnje“ kao rezultat obnovljenog sukoba između Tel Aviva i Hamasa, ističući da se Sjedinjene Američke Države nalaze u „opasnoj fazi koja zahtijeva maksimalni oprez“. Ova upozorenja ponovno otvaraju raspravu o tome može li jasna američka politička i vojna uključenost uz Izrael u bilo kojem regionalnom sukobu ugroziti američke interese ili dovesti do odmazde.

Te zabrinutosti nisu bile ograničene samo na prijetnje koje proizlaze iz genocidnog ponašanja Izraela u Gazi. Postale su izraženije kada je sukob između Izraela i Irana eskalirao u direktne napade 13. juna 2025. Reuters je prenio izjavu iranskog vojnog dužnosnika koji je rekao: „Sukob se neće zaustaviti na određenim granicama, već će se proširiti na američke baze u regiji“.

Što se tiče Washingtona, ova izjava predstavlja implicitnu prijetnju, budući da američki vojnici i objekti postaju potencijalne mete. Sjedinjene Američke Države mogle bi se naći u dubljoj i neplaniranoj eskalaciji sukoba, pogotovo ako bi ih Izrael nastojao uvući u širi regionalni sukob.

Teheran smatra da Izrael ne bi izveo svoje napade bez američkog odobrenja i koordinacije, smatrajući to „otvorenim partnerstvom u agresiji“, što opravdava širenje bilo kakvog vojnog odgovora koji bi mogao uključivati gađanje osjetljivih američkih objekata.

U izvještaju koji je u isto vrijeme objavio portal Al Jazeere, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi optužio je Sjedinjene Američke Države da snose „direktnu odgovornost“ za svaki izraelski napad, najavljujući pritom „bolan odgovor“ koji bi mogao potkopati američke interese u regiji.

Saveznik ili izvor opasnosti: koliko je još korisna ova veza?

Usred ove napete situacije, ponovno se počelo govoriti o „strateškoj koristi“ posebnog odnosa između Washingtona i Tel Aviva i njegovoj ulozi u jačanju ili dugoročnom nanošenju štete položaju Sjedinjenih Američkih Država.

U martu 2024. godine Centar Cato objavio je analizu koja bi se zagovornicima tradicionalnog odnosa s Izraelom mogla učiniti ekstremnom. Prema toj analizi, Izrael „više nije izvor strateških dobitaka“, već je postao „potencijalni izvor opasnosti za interese SAD-a“.

To otvara pitanja o razlozima zbog kojih Sjedinjene Američke Države nastavljaju svoju posvećenost pružanju ogromne vojne i diplomatske podrške iako se Washington istovremeno suočava s velikim izazovima poput uspona Kine i rata u Ukrajini, koji iscrpljuju američke kapacitete i čine postizanje uspjeha i održavanje više frontova znatno skupljim.

U ovom kontekstu, gdje se politika, sigurnost i ekonomija međusobno prepliću, posebno dolaze do izražaja podaci Nacionalne izborne studije iz 2025. koji otkrivaju kako Amerikanci, iz različitih vjerskih, etničkih i generacijskih grupa, percipiraju Izrael kao prijetnju.

Podaci daju detaljnu sliku, pokazujući da 56 posto Amerikanaca smatra Izrael izvorom prijetnje, bez obzira na njen intenzitet, dok 42 posto ispitanika smatra da Izrael „uopće nije prijetnja“.

Detaljniji podaci o ispitanicima koji vide Izrael kao prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da 22 posto njih doživljava Izrael kao ograničenu prijetnju, 24 posto kao srednju prijetnju, dok otprilike 16 posto ocjenjuje prijetnju kao veliku ili vrlo ozbiljnu. Iako brojčano nije velika, ta posljednja grupa dobija sve veći značaj u određenim društvenim slojevima.

Najizraženiji primjer percepcije Izraela kao „ozbiljne prijetnje“ dolazi iz redova američkih muslimana, među kojima više od 55 posto smatra Izrael „velikom“ ili „vrlo ozbiljnom“ prijetnjom. Suprotno tome, gotovo 60 posto američkih Jevreja vjeruje da Izrael „ne predstavlja nikakvu prijetnju“.

Među kršćanskim zajednicama (protestanti, katolici i pravoslavci), gotovo polovina ispitanika smatra da Izrael „ne predstavlja prijetnju“ ili ga svrstava u kategoriju „ograničene prijetnje“, mada dio njih izražava rezerve prema politikama Tel Aviva i teretu obaveza koje Washington preuzima zbog toga.

Među Afroamerikancima izraženija je sklonost da se Izrael doživljava kao „ozbiljna prijetnja“, što se može objasniti povezanošću borbe za prava manjina u SAD-u s podrškom pokretima za oslobođenje u inostranstvu. Zbog toga je diskurs o „solidarnosti s palestinskim narodom“ privlačan značajnom dijelu afroameričkih građana.

Ovi pokazatelji ukazuju na ono što stručnjaci za međunarodne odnose nazivaju „jazom u zastupljenosti“: zakoni i prijedlozi zakona koji podržavaju Izrael obično prolaze s uvjerljivom većinom u Kongresu, dok značajan dio birača izražava protivljenje neograničenom naoružavanju ili većem vojnom angažmanu.

Ovaj problem prati i debata o američkom pristupu Bliskom istoku, budući da elite koje snažno podržavaju Izrael ignoriraju suzdržane glasove mladih, što kod ovih generacija izazva sve veći osjećaj da institucije koje ih predstavljaju ne prate promjene u raspoloženju javnosti.

Dok analitički uvidi upućuju na to da „tihi dio društva“ i dalje vidi Izrael kao „bitnog saveznika“, postoji i sve glasniji dio društva čiji se utjecaj širi iz godine u godinu, a koji vidi Izrael kao prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama i odbacuje ideju nastavka bezuvjetne podrške Tel Avivu.

Ovaj dio društva možda postavlja pitanje: mogu li Sjedinjene Američke Države, suočene s ekonomskim i političkim izazovima, ostati taoci bilo kakve eskalacije koju predvodi Tel Aviv u regiji?

Ova rasprava je prisutna i u intelektualnim krugovima. Časopis Foreign Policy predstavio je stav istraživača Instituta Cato koji tvrde da se „Sjedinjene Američke Države mogu repozicionirati na uravnoteženije načine“, te da nastavak posebnih odnosa s Izraelom pod dosadašnjim uvjetima zahtijeva preispitivanje, jer se više nije dovoljno oslanjati isključivo na historijske narative u vezi s Izraelom.

Dileme oko ‘troškova i koristi’

Ako se situacija posmatra kroz prizmu „troškova i koristi“, moglo bi doći do otvaranja novog prostora za kritiku. Zagovornici opreznijeg odnosa prema Izraelu ukazuju na sve veću cijenu američke uključenosti u napetosti na Bliskom istoku, i to u trenutku kada izazovi koje predstavlja Rusija u Evropi i uspon Kine na Pacifiku zahtijevaju usmjeravanje ogromnih  američkih resursa u skladu s logikom prioriteta.

Ovi suprotstavljeni prioriteti mogli bi dodatno opteretiti sposobnost Washingtona da nastavi upumpavati milijarde dolara u Izrael bez ikakvih ograničenja ili uvjeta. Strateški stručnjaci se tako suočavaju s ključnim pitanjem: hoće li Sjedinjene Američke Države žrtvovati osjetljiva pitanja nacionalne sigurnosti kako bi zaštitile ono što neki smatraju tek „detaljem“ u regionalnoj politici? Ili će nastaviti s tradicionalnim pristupom očuvanja sigurnosnih uporišta na Bliskom istoku kako bi se suprotstavile „historijskom neprijatelju“ – Iranu i njegovim regionalnim saveznicima?

Odustajanje Washingtona od bezuvjetne podrške Izraelu možda se trenutno ne čini izglednim, ali ostaje kao opcija o kojoj će Washington odlučivati ako se sigurnosni ili finansijski troškovi povećaju do te mjere da se trendovi u javnom mnijenju više ne mogu zanemarivati.

Period gotovo potpune dvostranačke podrške Izraelu u Kongresu počinje pokazivati ​​pukotine, posebno unutar mlađih krila Demokratske stranke, ali i među konzervativcima koji naginju izolacionizmu u redovima Republikanske stranke.

Dok najkonzervativnije frakcije i dalje čine „bastion“ široke podrške Izraelu, sve glasnije suprotstavljene struje mogle bi nagnati Washington na promjenu kursa, pogotovo ako interesi Washingtona u regiji budu ugroženi sukobima koje izaziva Tel Aviv.

Nije lako preokrenuti poimanje „dubokog strateškog savezništva“ u svega nekoliko godina, no promjene u javnom mnijenju mogle bi pripremiti teren za buduće zaokrete, pogotovo ako se pojavi politički zamah koji će biti jasno vidljiv u predstojećim izbornim kampanjama i postepeno se odraziti na politički krajolik.