NATO i rat između Izraela i Irana

NATO se fokusira na euroatlantsku regiju, tako da trenutna situacija između Izraela i Irana nije u nadležnosti Saveza. Međutim, pojedinačni saveznici se bave ovom krizom, uključujući SAD. Situacija se brzo razvija, tako da malo oklijevamo komentirati, glasio je zvanični odgovor koji je Al Jazeera dobila iz Press-službe NATO-a u Briselu, kao odgovor na pitanje o stavu Saveza prema ratu između Irana i Izraela.

Ovaj odgovor, zajedno sa sličnim izjavama koje je ranije dao glavni sekretar NATO-a Mark Rutte, odražava institucionalnu nelagodu unutar alijanse povodom eskalacija situacije između Izraela i Irana, što bi „moglo odvratiti pažnju od glavnog evropskog pitanja – Ukrajine“.

U skladu s interesima

Iza ovog opreznog odgovora kriju se različiti stavovi unutar evropskih prijestolnica i među članicama NATO-a. Hussein Alwaeli, novinar akreditiran pri Evropskoj uniji i NATO-u, kaže: „Svaka zemlja ima svoje vlastite geopolitičke i energetske interese i partnerstva, što otežava postizanje jedinstvenog stava“.

Alwaeli dodaje za Al Jazeeru da su ovakva „različita mišljenja prirodna među državama koje imaju različite interese, ali se ipak trude djelovati kao jedinstven blok“.

Profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Briselu Koert Debeuf smatra da se oakva podijeljenost stavova odražava i unutar NATO-a. Njemačka i Sjedinjene Američke Države u potpunosti podržavaju Izrael, dok druge zemlje, poput Turske, Francuske i Španije, odbacuju ovu pristranost i zahtijevaju osudu izraelske eskalacije.

Čini se da odgovor Marka Ruttea ukazuje na širu zbunjenost u evropskom stavu, budući da nije u stanju pratiti ubrzane poteze američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovu ravnodušnost prema stajalištima svojih partnera.

Napetosti u stavovima su se zagrijale kada je Trump ismijao izjavu svog francuskog kolege Emmanuela Macrona, koji je rekao da je Trump „napustio samit Grupe sedam kako bi radio na prekidu vatre između Irana i Izraela“.

Trump je odgovorio na društvenoj mreži Truth Social: „Tražitelj publiciteta, francuski predsjednik Emmanuel Macron pogrešno je rekao da sam napustio samit G7 u Kanadi kako bih se vratio u Washington i radio na ‘prekidu vatre’ između Izraela i Irana. Pogrešno! Nema pojma zašto sam sada na putu za Washington, ali to sigurno nema nikakve veze s prekidom vatre. Mnogo je veće od toga. Bilo namjerno ili ne, Emmanuel uvijek griješi. Čekajte i uvjerite se”.

Ova politička napetost između Washingtona i Pariza nije bila samo puka razmjena mišljenja, već je razotkrila dublju disfunkciju u zapadnoj koordinaciji, posebno unutar Evropske unije, gdje se NATO sada nalazi zaglavljen između dva otvorena fronta: neriješenog rata u Ukrajini i eksplozivnog regionalnog zaoštravanja na Bliskom istoku.

Različita stajališta

Dr. James S. Robbins, američki stručnjak i dekan Instituta za svjetsku politiku u Washingtonu, komentirao je: „Nije jasno je li ovaj nesklad zaista stvaran“.

Za Al Jazeeru je dodao: „Predsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a pozvao je na smirivanje, a Evropska unija pokazala je želju za diplomatskim rješenjima umjesto upotrebe sile. Međutim, čini se da su zemlje EU-a ipak više naklonjene Izraelu.

Sa svoje strane, profesor Debeuf objašnjava ovu simpatiju, govoreći: „Evropska pristrasnost prema Izraelu nije ništa novo“. Za Al Jazeeru je dodao: „Neke evropske zemlje, poput Njemačke, Nizozemske i Austrije, još uvijek osjećaju teret krivice zbog holokausta, stoga podržavaju Izrael bez obzira šta čini. To se jasno vidi u izjavama Njemice Ursule von der Leyen, bez obzira na njenu evropsku funkciju“.

Posmatrači smatraju da u slučaju direktnog sukoba Washingtona i Teherana zemlje NATO-a nemaju namjeru intervenirati. Robbins kaže: „Ne postoji scenarij za kolektivnu intervenciju snaga NATO-a, ali ako SAD bude napadnut, može se pozvati na član 5 Povelje NATO-a, a postoji mogućnost da Britanija odgovori“.

„Predsjednik Trump spreman je na jednostrano djelovanje SAD-a kako bi postigao svoj primarni cilj, a to je okončanje iranskog nuklearnog programa“, dodao je.

S druge strane, Debeuf ne vjeruje da će se bilo koja evropska država pridružiti SAD-u u vojnoj operaciji protiv Irana, jer je „SAD možda jedina zemlja koja posjeduje odgovarajuće oružje za udar na iranska nuklearna postrojenja, a ne Francuska ili Britanija“.

Međutim, Robbins navodi da su i Francuska i Britanija zapravo pomogle Izraelu u suprotstavljanju iranskim raketnim napadima i nedavno su sudjelovale u operacijama protiv Husa.

Britanija je također rasporedila borbene avione Typhoon i avione za dopunu gorivom u regiji, „što znači da posjeduje kapacitete za učešće u napadima“.

Međutim, Britanija je najavila da bi mogla podržati svaku akciju protiv Irana, ali „bez potvrde svog sudjelovanja“. Francuska bi mogla nastaviti poduzimati odbrambene mjere, ali je mala vjerovatnoća da će se direktno uključiti u borbene operacije.

Posredovanje diplomatijom

Sagovornici smatraju da je nedostatak volje da se zauzme jasan evropski stav prema onome što se događa u Gazi ozbiljno narušio kredibilitet Evropske unije, pa čak i na globalnom nivou. Debeuf kaže: „Danas više nego ikad, retorika EU-a o demokratiji i ljudskim pravima djeluje prazno i površno“.

Dodaje da svi trgovinski sporazumi EU-a uključuju odredbe o ljudskim pravima, „no čini se da svijet počinje reagirati na ovo licemjerje“.

Hussein Alwaeli, smatra da EU ulaže mnogo u diplomatiju i otvaranje humanitarnih kanala, ali nema mogućnost uvjeriti Izrael da smiri sukob.

Robbins napominje da je Evropska unija izrazila nezadovoljstvo zbog ponašanja Izraela u Gazi, ali se nije jasno usprotivila izraelskim napadima na Iran. Zaključuje riječima: „Čini se da Evropa suosjeća s Gazom, dok iranski nuklearni program vidi kao direktnu i ozbiljnu prijetnju.“

Odgovarajući na pitanje može li Evropa igrati posredničku ulogu, Debeuf ističe da već postoji značajna komunikacija između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, a sve se odvija preko Evropske unije i Omana. Međutim, dovodi u pitanje efikasnost te uloge, smatrajući da Sjedinjenim Američkim Državama zapravo ne treba Evropska unija u ovom pitanju.

Nasuprot tome, Hussein Alwaeli smatra da bi Evropska unija mogla potaknuti neku vrstu diplomatskog približavanja, ali da svaka članica zadržava pravo na vlastite izbore. Kaže da postoji iskrena želja za podrškom Sjedinjenim Američkih Državama i Izraelu, posebno iz Francuske i Njemačke, ali da se mnoge zemlje plaše za svoje interese i ne žele to otvoreno priznati.