Ženski nogomet u Egiptu je više od igre

Svaki put kada Amira Mohamed stupi na nogometni teren, to je za nju više od igre. Za nju, i stotine egipatskih nogometašica, teren je bio bojno polje – ne protiv protivnica, nego protiv generacijskog skepticizma.

„Nije uvijek bilo uobičajeno da djevojčice igraju nogomet“, priča ona. „Niko nas nije shvatao ozbiljno, ali se mi nismo predavale. Igrale smo u tišini, bez publike, samo zbog ljubavi prema sportu.“

Dok je odrastala, Mohamed je sanjala da igra pod svjetlima reflektora u dresu Al Ahlyja ili Zamaleka, dva najveća kluba u Egiptu, i da čuje kako njeno ime izgovaraju komentatori. U to vrijeme, to se činilo nemogućim, „bila je to maštarija rezervisana samo za dječake“, priča ona.

No, tokom protekle decenije, došla je promjena, iako je taj proces bio spor i iscrpljujući.

„Sad je drugačije“, kazala je Al Jazeeri. „Sad je lakše jer veliki klubovi ulažu sredstva, utakmice su na TV-u, i snovi koje smo nekada krile sada su vidljivi.“

Otkako Egipćani znaju za nogomet, to je muški sport koji se igra u prašnjavim uličicama, publika navija sa prepunih stadiona, a utakmice se prenose na TV-kanalima širom države. Većina žena je, međutim, posmatrala sa strane. Ta dinamika je, većinom, i danas takva. Međutim, u 2024, nešto se promijenilo. Egipatska ženska Premijer liga emitovana je na nacionalnoj televiziji i za nogometašice poput Mohamed, to je bio trenutak kada su njihovi snovi postali ostvarivi.

Pokrenuta 1998. godine, ženska liga se godinama borila u sjeni, s malobrojnim klubovima koji su je podržavali, i 2021. godine imala je samo 11 timova. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, dogodile su se neviđene promjene. Pet novih klubova se pridružilo, a uvedeni su i juniorski timovi za djevojčice u kategoriji do 15 godina, pa čak i za mlađe od 13 godina. Čak su i veliki klubovi poput Al Ahlyja i Zamaleka formirali ženske ekipe, vođeni ne samo regulativama FIFA-e, nego i sve većom sviješću o potencijalu i moći žena u sportu.

A egipatski satelitski kanal ON Sports napravio je nešto bez presedana. Utakmice ženske lige sada su na televiziji, posebno one koje uključuju poznate klubove, a kao dodatno iznenađenje neke od utakmica se po završetku analiziraju.

Kulturološki pomak

Prema riječima glavnog trenera ženske nogometne reprezentacije Egipta Abdel Fattaha Abbasa, ostvareni su značajni pomaci u ovom sportu, uprkos mnogim preprekama.

„Veći dio zasluga može se pripisati Sahar el-Hawary, bivšoj članici Egipatske nogometne asocijacije i dugogodišnjoj šampionki ženskog nogometa“, kazao je. „Ona je bila ključna u uvjeravanju FIFA-e da uskrati profesionalne licence velikim klubovima ako ne osnuju ženske ekipe.“

Ovaj novi pokret je, također, omogućio egipatskim igračicama poput Eman Hassan i Laile El Behery da potpišu profesionalne ugovore s međunarodnim klubovima, pretvarajući ono što se nekada smatralo hobijem u održivu karijeru. Neki roditelji sad čak upisuju svoje kćerke u lokalne nogometne akademije.

Inicijative poput „1.000 djevojčica, 1.000 snova“,  u saradnji British Councila i Egipatskog ministarstva za mlade i sport te nizozemski program KNVB WorldCoaches, osnažuju žene u lokalnim zajednicama.

„Svaka trenerica se vrati u svoj rodni grad, šireći zanimanje za sport i otvarajući vrata za djevojčice“, kazala je Basant Tarek, iskusna nogometašica i trenerica u KNVB-u. Iako su neki programi zaključeni, njihov se utjecaj još osjeti. Ženski nogometni timovi sada se pojavljuju u školama i omladinskim centrima širom države.

Daleko smo od kraja

Međutim, godinama je napredak žena u nogometu kočila društvena stigma. Mnogi roditelji odbijali su podržati ambicije svojih kćerki, smatrajući da je nogomet sport za dječake. Porodice su obično strahovale za reputaciju svojih kćerki, smatrajući da će bavljenje tradicionalno muškim sportom predstavljati nepoštivanje tradicionalnih rodnih uloga.

Aya Abdel Hady, trenerica pionirka s korijenima u Gornjem Egiptu, iz prve ruke zna s kakvim se kulturološkim otporom nogometašice često susreću.

„Bilo je teško dobiti punu podršku na početku“, priča ona. „Prepreka je bilo mnogo: društvo, porodica, čak i sami klubovi. Ljudi jednostavno nisu uviđali vrijednost u ženskom nogometu.“

No, njena ljubav prema ovom sportu ostala je čvrsta. Zbog povreda je na kraju morala okončati igračku karijeru, ali ne i završiti svoje nogometno putovanje.

„Povrede su me natjerale da se okrenem trenerskom pozivu“, dodala je. „Bio je to novi izazov i ja sam ga prihvatila.“

Ta promjena odvela ju je od lokalnih akademija do elitnih uloga, uključujući poziciju glavne trenerice u Akademiji Sheikh Zayed kluba Al Ahly i tehničkog direktora ženskog tima City Cluba. Danas Abdel Hady trenira futsal – vrstu nogometa koja se igra u zatvorenom prostoru s pet igrača u svakom timu – u Saudijskoj Arabiji.

Yara Amir, još jedna zvijezda u usponu egipatskog ženskog nogometa, također govori o promjeni u percepciji.

„Percepcija ženskog nogometa značajno se promijenila proteklih godina“, objasnila je. „Sada je vidljiviji. Još nije u ravni s popularnošću muškog sporta, ali zanimanje definitivno raste.“

Ta promjena nije došla lako. Amir se dobro sjeća skepticizma s kojim se susretala na početku.

„Mnogo je ljudi mislilo da nogomet nije sport za djevojčice“, ispričala je Al Jazeeri. „Istinski su bili iznenađeni, vidjevši me kako igram. Morala sam dokazivati, ne samo svoju sposobnost, nego i pripadnost.“

Njeno je putovanje počelo u djetinjstvu, prvo je šutala plastičnu loptu sama, da bi se postepeno pridružila dječacima iz naselja.

„To je produbilo moju ljubav prema nogometu“, dodala je Amir. „Porodica me podržala i to je bilo ključno.“

Sličnu priču ima i Yasmin Yasser, licencirana trenerica i profesionalna nogometašica koja je odrasla u Mansouri, gradu bez ijednog tima ženske lige.

„Ljudi su mislili da je nogomet samo za dječake“, ispričala je ona Al Jazeeri. „Mnogi su vjerovali da je djevojkama mjesto u kući, a ne na terenu.“

Otpor je bio neumoljiv. Međutim, Yasser zasluge pripisuje svom pokojnom ocu, bivšem nogometašu, jer joj je bio čvrst oslonac. S obzirom da nije imala mnogo prilika u rodnom gradu, svoje vještine je izbrusila, igrajući na ulici prije nego što se upisala na akademiju i na kraju dospjela do AlAhlyja. Yasser se zatim upisala na trenerske programe, stekavši D i C licence, koje joj omogućavaju rad s igračima od početnika do onih naprednih nivoa.

„Želim biti uzor“, kazala je, dodavši: „Ne samo djevojčicama, nego i roditeljima, da shvate vrijednost pružanja podrške mladim talentima.“

Potrebno je učiniti više

Danas, kada širom Egipta raste zanimanje za ženski nogomet, aktivisti poput Abbasa tvrde da bi vidljivost sporta trebala rezultirati opipljivim ulaganjima.

„Bez njih, ovi obećavajući talenti rizikuju da budu zarobljeni u krugu manjka sredstava i propuštenih prilika“, kazao je. „Koraci koji su poduzeti bili su značajni, ali daleko od dovoljnih. Resursi dodijeljeni ženskom nogometu još su dramatično manji nego za muški sport. Taj nedostatak podrške utječe na sve: kvalitet treninga, opremu, plaće, čak i prijevoz.“

Za Abdel Hady je televizijski prijenos utakmica znak istinskog napretka, jer „otvara vrata za igračice da igraju profesionalno, na lokalnom i međunarodnom nivou.“

No, rast je, insistira ona, i dalje krhak. Podrška od vrhunskih klubova još je ograničena, i bez dugoročnog planiranja i stvarnih ulaganja – tehničkih, finansijskih i infrastrukturnih – ovaj trend rasta lagano bi mogao biti zaustavljen.

„Utakmice koje su prenošene na televiziji daju djevojkama šansu da budu viđene, da povjeruju kako je ovaj put moguć“, složila se Yasser, ali i ona je, kao i Abdel Hady, sasvim svjesna nejednakosti.

„Postoje klubovi nižeg ranga koji jedva da imaju dresove, a o medicinskoj pratnji ili fondu za putovanja da ne govorimo.“ U jednom dijelu svoje karijere Yasser je sama plaćala prijevoz i troškove treninga.

„Sumnja u društvu nije sasvim nestala“, kazala je Amir, ponavljajući riječi Yasser. „Neki ljudi još nisu sigurni da je ženski nogomet zaista ‘vrijedan’, ali se mi i dalje borimo.“

Kao i mnoge njene vršnjakinje, maštala je o tome da igra profesionalno za vodeće klubove i da jednog dana nosi dres reprezentacije.

„Nadam se i da ću biti dio nečeg većeg“, kazala je. „Ne postoji granica kada je riječ o tome šta možemo napraviti.“

Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Egabom.