Mediji o Romima u BiH: Ime, etnička pripadnost i stereotip

Ako želite znati kako jedno društvo vidi svoje manjine – pročitajte naslove u novinama i portalima. Romi u Bosni i Hercegovini – prikazani su kroz brojeve, povremeno su i „primjeri koji fasciniraju“, a mnogo češće dio su crne hronike. Romi su u medijskom prostoru prisutni, ali gotovo nikad prisutni kao cjeloviti ljudi, već kao simbol društvenih problema. U moru izvještaja, jedan obrazac se ponavlja: ime, etnička pripadnost – i stereotip.

Ova pojava nije slučajna, tvrdi Dalibor Tanić, urednik romskog portala Newipe, nego je rezultat društvenih predrasuda koje mediji, umjesto da ih razbijaju, dodatno učvršćuju.

„Prikaz Roma u mainstream medijima s izuzetno negativnim kontekstom je postao pravilo“, tvrdi Tanić te objašnjava da mediji nisu samo uzrok ovakvog prikaza, već i posljedica.

„Ako društvo Rome vidi isključivo kao marginalizirane, tada će i mediji, koji djeluju kao ogledalo javnog mnijenja, oblikovati sadržaje u tom duhu. U tom smislu, promjena narativa zahtijeva mnogo više od površinskog senzibiliteta – ona zahtijeva promjenu društvene svijesti“.

Sličan stav ima i novinar Almir Panjeta, koji ističe da iako mediji često djeluju kao odraz društva, podsjeća da oni aktivno sudjeluju u oblikovanju percepcija. Kako navodi, novinari nisu neutralni – oni dolaze iz istog društva koje oblikuju.

„Ljudi u medijima dijele društvene svjetonazore, ali imaju i moć da ih šire dalje“, ističe Panjeta, podsjećajući na primjere kada su političari koristili otvoreno rasistički govor – bez ikakvih posljedica, kao na primjer: „S gospodom gospodski – sa Ciganima ciganski“.

Panjeta upozorava i na pasivnost publike.

„Sve skupa smješteno u jednu ukupno lošu medijsku sliku u kojoj dominiraju opća površnost, kao i neinformisanost samih novinara i novinarki o temama kojima se bave. Na sve to imamo lošu ili nikakvu medijsku pismenost publike koja iz ponuđenog sadržaja najčešće uzima ono najgore, ne čita dalje od naslova, ili ih se lako može izmanipulisati“, kaže Panjeta.

Stereotipi i ‘pozitivne priče’ – primjeri koji fasciniraju

Tanić ukazuje na još jedan problem: čak i „pozitivne priče“ o Romima često su ispričane kroz prizmu „izuzetnosti“. Kao primjer navodi: kada se istakne uspješna Romkinja, to se nerijetko prezentira kao „izuzetak koji fascinira“, a ne kao rezultat sistemskog rada, talenta i otpornosti.

„Oni nisu izuzeci, već pravilo – ne tako često vidljivo, ali svakako pravilo“, kaže Tanić, ističući da takav pristup dodatno učvršćuje stav da su Romi uobičajeno neuspješni, a da su uspješni pojedinci „drugačiji“, pa zaslužuju medijsku pažnju. Kako navodi, prava dekolonizacija medijskog prostora počinje tek kada se romske priče prestanu tretirati kao čuda, već kao dio društvenog kontinuiteta.

Sličnu analizu nudi i Panjeta.

„Priče koje se rade za Dan Roma često imaju dublju poruku. One su izuzeci koji fasciniraju – poput priča o osobama s invaliditetom koje se ‘heroiziraju’ jer su uspjele završiti školu“, kaže Panjeta.

Da pozitivne priče o Romima često otkrivaju duboko ukorijenjenu logiku kolonijalnog pogleda, upozorava i Nadja Greku iz Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu Srbija (ERIAC).

„Iako bi se trebali istaknuti sistemi koji omogućava uspjeh, mediji te priče predstavljaju kao senzacije. Takav senzacionalizam i logika ‘društva spektakla’ nisu put ka solidarnosti, učenju niti društvenoj koheziji“, kaže Greku.

Prema njenim riječima, fokus mora biti drugačiji.

„Fokus ne treba da bude na tome da li je neko izuzetak, već na tome šta je omogućilo taj uspeh. Koje politike? Kakve prakse? Kakvi sistemi podrške“, pita.

Nevidljivi rasizam

Poseban problem, ističe Tanić, je način na koji se Romi prikazuju u posebnim prilikama, poput Dana Roma ili praznika Đurđevdana.

„Ustaljene slike, prosjačenje, vesele situacije nekog praznika, beda, siromaštvo, bez obzira o kojoj se temi radi – zbog toga sam sadržaj nema neku vrednost, jer, o čemu god da se piše/priča, ona odavno prihvaćena slika je prva asocijacija koju povezujemo sa Romima i tu je kraj, jer se sve završava sa dobrim pokušajem“, govori.

Panjeta dodatno upozorava na isticanje nacionalnosti u izvještajima.

„Stiče se dojam da se u tim slučajevima javnost, a na neki način i zvaničnici i nadležne službe, ograđuju od problema tako što im se čini da je to nešto što se dešava samo Romima, pa čak neke stvari pokušavaju opravdati ‘tradicijom'“.

Romski mediji: Prostor za vlastiti glas

Postojanje romskih medija, prema Taniću, od presudne je važnosti.

„Oni su proizvođači kontranarativa. Dva projekta romskih medija koja su ranije postojala imala su ogroman značaj – jer su donosili perspektive koje mainstream mediji nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti“, ukazuje.

Na to upućuje i Nadja Greku, poredeći sa situacijom u Srbiji.

„Javni servisi RTS i RTV imaju redakcije koje proizvode sadržaje na romskom jeziku, pokrivajući i teme specifične za romsku zajednicu i opšte društvene teme iz romske perspektive. Iako je njihov uticaj ograničen, ovakvi prostori gotovo da ne postoje u Bosni i Hercegovini.“

Kao svijetli primjer u Bosni i Hercegovini izdvaja se romski portal Newipe, koji vodi Dalibor Tanić, ali ističe da ni za takve inicijative ne postoji institucionalna ni finansijska podrška. I taj problem se, baš zbog izostanka spomenute podrške, našao pred gašenjem.

„Sve dok mainstream mediji, posebno javni servisi, ne budu otkrili svoj izgubljeni prosvetiteljski identitet i zamene ga društvenopolitičko-podaničkim, jedino će Romi biti ti koji u svoje priče mogu uneti i malo romske perspektive“ govori Tanić.

Inkluzija bez autorstva nije inkluzija

Prema Tanićevim riječima, suštinski je problem da „medijski prostor ne može biti inkluzivan ako su Romi prisutni samo kao tema, a ne kao autori“.

Greku ukazuje na širu društvenu dimenziju.

„Imamo Rome i Romkinje koji poseduju znanje, veštine, ambiciju i empatiju ali nemamo redakcije koje su spremne da im otvore vrata. To je odraz šireg društvenog odnosa prema Romima, slabosti institucionalne podrške ali i neshvatanja mainstream medija da oni sami gube kada ne uključuju Rome kao aktivne članove svojih timova“, kaže.

Potrebna je dekonstrukcija samog pojma „romski problemi“, ističe Tanić.

„Mediji treba da preuzmu ulogu kreiranja tog nekog novog narativa. Mediji treba da kroz svoje sadržaje insistiraju da se teret odgovornosti prebaci na sistem i celokupno društvo. Mediji treba da stvaraju sadržaje kroz koje će se prepoznati svi oni koji donose odluke o tome.“

Umjetnost kao alat

U vremenu u kojem dominiraju senzacionalizam, kratki formati i brzopotezne vijesti, umjetnost postaje prostor otpora.

„Umetnost otvara prostor za imaginaciju, a imaginacija je prvi korak ka političkoj transformaciji“, poručuje Greku.

Za nju, prikazivanje Roma isključivo kroz problematične prizme problema, učvršćuje kolonijalni pogled u kojem je romska egzistencija nešto što treba „rješavati“.

„Umetnost, nasuprot tome, omogućava autorstvo, kompleksnost, otpor – sve ono što u mainstream izveštavanju najčešće izostaje“, ističe Greku.

Smatra i da je umjetnost ključna za redefinisanje romskog identiteta u javnom prostoru. „Umetnost nas vraća na ključno pitanje: kakvo društvo želimo da gradimo i zašto?“

Romska estetika: ‘Vizuelna politika pripadnosti’

Govoreći o važnosti romske estetike, Greku objašnjava: „Za nas je romska estetika izraz suvereniteta. Kada romski dizajneri, muzičari i umetnici sami oblikuju estetiku u javnom prostoru, to menja vizuelnu politiku pripadnosti.“

„Kada se romska estetika koristi isključivo za komercijalne svrhe, bez jasne etičke osnove, lako postaje novi oblik kapitalističke eksploatacije“, istovremeno upozorava.

Navodi primjere umjetnika poput Małgorzate Mirge-Tas, Bele Váradija, Aline Șerban i Vere Lackové kao one koji „razbijaju stereotipe i otvaraju nova pitanja“.

Takav jedan postoji i u Bosni i Hercegovini.

Umjetnost kao prostor istine

Almir Agić iz Ilijaša, napisao je zbirku poezije pod nazivom „Kaktus u polju orhideja“  u kojoj govori o ljubavi, ali i Romima i njihovoj borbi za prihvatanjem u društvu. Za njega, umjetnost ima posebnu ulogu.

„Kroz umjetnost je moguće prenijeti emocije, iskustva i istine koje ostaju nevidljive u svakodnevnim medijskim narativima“, kaže Agić.

„Ne želim nužno da mijenjam nečije mišljenje, niti da dokazujem bilo šta. Želim samo da prenesem emociju. Da čitatelj osjeti, pa tek onda shvati“, objašnjava i vlastiti motiv pisanja.

Vjeruje da upravo emocija može rušiti zidove predrasuda.

„Ako kroz moje riječi neko prepozna dijelove sebe u pričama Roma, onda sam uspio. A i oni su shvatili. Duša je duša, nije bitno je l’ romska ili nečija druga.“