Osvrt na Dayton: Tri strane, tri priče i isti problemi za BiH

Konferencija u Daytonu, poprištu dogovora kojim je 1995. godine okončano krvoproliće u Bosni i Hercegovini, nije ponudila ništa spektakularno kada je riječ o budućnosti tim sporazumom okovane balkanske države.

Štaviše, stekao se utisak da se desilo više negativnog, nego pozitivnog, makar iz perspektive onih koji se zalažu za jedinstvenu, funkcionalnu i cjelovitu BiH koja u budućnost juri “na krilima zapadne moći”. Za one druge, koji teže cijepanju države i njenom ustroju (ili raspadu) prema svojim etničkim interesima, utisci možda mogu biti drugačiji.

Predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović je nastavila širiti narativ predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o „predanosti i očuvanju izvornog Dejtonskog sporazuma“, želji tog entiteta za „održanje mira i ravnopravnost svih naroda“, „politizaciji bh. pravosuđa i nepravednom progonu srpskih lidera“. Probosanski političari nastavili su govoriti o očuvanju ustavno-pravnog poretka BiH i problemu zvanom (bjegunac od bh. pravosuđa) Dodik, dok je hrvatska delegacija sve diplomatske snage usmjerila na narativ o neophodnosti izmjena Izbornog zakona, u kojem vide najveći državni problem.

Dakle, prema očekivanjima – tri strane i tri priče o problematici u BiH, za uši koje su ih slušale (ili ne) po ko zna koji put.

Rutte: Ne možete izvoziti svoje probleme

Da, bila je i četvrta strana – ona koja je očito zamorena svim tim narativima, što je možda najbolje ilustrirao generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, koji je u, čini se, vrlo iskrenom i odlučnom istupu rekao šta misli o ukupnoj političkoj klimi u BiH, čiji veći dio uporno molećivo gleda ka Zapadu očekujući da reagira i učini je ljepšom.

“Nemam prijatelje ili neprijatelje među trojkom u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Ipak, moramo biti oštri prema njima. Ne možete izvoziti svoje probleme na ostatak Balkana, Evropu ili NATO. Neki od tih političara imaju problema zbog toga što je visoki predstavnik još u BiH ili što je Dejtonski sporazum još tamo. Nije to zbog toga što vi ili ja to volimo, nego je to zato što oni ne vladaju svojom zemljom“, rekao je Rutte, te poručio političarima u BiH da sami moraju preuzeti brigu o svojoj zemlji.

“To je zapravo, u temelju, bila moja poruka kada sam bio u martu u Sarajevu. Rekao sam: molim vas počnite upravljati svojom zemljom, a ja bih volio da budem izvan toga.”

Svakako, i on i gotovo svi drugi učesnici skupa po običaju su izrazili čvrstu verbalnu podršku BiH i osudili RS i Dodika, ali Rutteove riječi možda najbolje ilustriraju ključni epilog događaja u Daytonu zbog kojeg bi se trebali zamisliti svi u BiH, a najviše oni koji se, kako sami tvrde, bore za njenu dobrobit – „imate našu punu podršku, ali vladajte svojom zemljom“. Umjesto što, kako bi se moglo činiti prema onome što je rekao Rutte, „tražite da to za vas radi neko drugi“.

„Ovu Rutteovu poruku protumačio bih kao poruku koja je najviše namijenjena probosanskim političkim akterima“, komentira Jasmin Mujanović, politički analitičar i publicista iz SAD-a koji je pomno pratio konferenciju.

„Dakle, poruka je da, ukoliko stvarno žele da riješe problem Dodika, to mora poteći iz njihovih akcija. Oni moraju preuzeti sve pravne i političke mjere koje mogu u ovom momentu da Dodik bude procesuiran na način na koji mora biti, te da niko sa strane neće rješavati probleme za BiH. To je u skladu sa svim onim što smo dosad čuli od Ruttea i relevantnih zapadnih zvaničnika – da oni jesu spremi pomoći, ali da neće preuzeti inicijativu, koja mora doći iz političkog rukovodstva probosanskih lidera i stranaka u BiH“, dodao je.

‘Inicijativa mora dolaziti iz Sarajeva’

No, uprkos tome, Mujanović je stava da Rutteova poruke ne bi trebala biti lijepo shvaćena niti na drugoj strani.

„Ovo je i poruka Dodiku i Cvijanović, kao i cijeloj garnituri SNSD-a u vezi njihovog okršaja sa OHR-om. Poruka je da neće doći do promjene stavova međunarodne zajednice po pitanju OHR-a. Status quo iz perspektive međunarodne zajednice je stabilnost i mir. Ovo što radi Dodik na uništavanju ustavnog poretka BiH ne uživa podršku. Štaviše. No, ukoliko bi sigurnosni organi BiH pokušali riješiti problem s njim u skladu sa zakonom, to bi od međunarodne zajednice imalo podršku i tu su spremni pomoći. Ali opet – inicijativa treba doći iz Sarajeva“, dodao je Mujanović.

Kurt Bassuener iz Centra za demokratizaciju politike iz Berlina kaže da ga dešavanja iz Daytona ne iznenađuju, jer nije niti očekivao neke velike promjene, a naročito ne bilo kakve razgovore o reviziji Sporazuma koji je, uporedo s okončanjem rata, državi BiH stavio okove.

„S obzirom na ono što sam vidio na konferenciji, moram priznati da me ne iznenađuje nedostatak vidljivih pozitivnih rezultata. Svi iz BiH su se pridržavali svojih planova, a međunarodni govornici su se poput glumaca pridržavali svojih uloga“, kaže Bassuener za Al Jazeeru.

‘Jačanje stava o neizlječivoj plemenskoj regiji’

Pitanje je jesu li probosanski političari u Daytonu propustili priliku da svojim izlaganjima pred stotinama zvaničnika zemalja članica NATO-a usmjere narativ na neki drugi kolosijek koji bi izazvao više pažnje prisutnih za probleme u BiH, možda čak i neke nove inicijative ili ideje, da se istaknu nekom novom platformom koja bi zainteresirala Zapad.

Bassuener tvrdi da ovdje „nije bilo“ takve prilike.

„Nisam siguran da se može govoriti o ‘propuštenoj prilici’, jer nisam niti blizu uvjerenja da je iko na vlasti (u BiH) istinski tražio nove ideje ili rješenja. Da jesu, uzvanici ne bi bili gotovo isključivo sastavljeni od ‘uobičajenih osumnjičenika’, čiji su stavovi dobro poznati i predvidivi“, rekao je Bassuener.

„Međutim, plašim se da je uobičajeni lijeni i samoopravdavajući zaključak koji vanjski akteri izvlače – da su BiH i Balkan u cjelini podijeljena i neizlječivo plemenska regija kojom se može samo upravljati, ali je se ne može i poboljšati, pojačan ovakvim standardnim temama razgovora i narativima. Iz te perspektive, Dejtonski sporazum se vjerovatno smatra gornjom granicom. Izjava generalnog sekretara NATO-a, vjerujem, odražava taj mentalitet. Stoga mislim da se oni koji gaje destruktivne planove prema BiH kao državi vjerovatno osjećaju donekle osnaženim“, dodao je Bassuener.

Dodaje da niti EU, niti SAD nisu pokazali neke nove pozitivne pristupe.

„Očito je da ne vidim dejtonsku raspodjelu oligarhijske moći kao najbolji mogući ishod za narod BiH. Nikada nisam imao velike nade u međunarodno okupljenu revidiranu reviziju Daytona, s obzirom na raspoloženje političkih čelnika u BiH, kao i njenih grabežljivih susjeda. Umjesto toga, moja nada je u narodu u zemlji, u kojem osjećam puno više zajedničkog u želji za promjenama nego u političkoj klasi BiH. No, trenutno ne vidim nikakav vanjski napor da se na konstruktivan način narod BiH istinski angažira“, rekao je Bassuener.

Moglo je i bolje po BiH

Poput njega, i Daniel Serwer, američki profesor sa Univerziteta Johns Hopkins, koji je 1995. godine bio uključen u pregovore o Dejtonskom sporazumu, kaže za Al Jazeeru da konferencija u Daytonu nije nudila veliku priliku za BiH, no i da Rutte nije pogriješio u ocjeni stanja u zemlji.

„Da je Bosna i Hercegovina dobro vođena, već bi bila u Evropskoj uniji, visoki predstavnik bi nestao, Dejtonski ustav bi bio izmijenjen, a Dodik bi bio tamo gdje mu je i mjesto – u zatvoru“, mišljenja je.

No, za Mujanovića, moglo je bolje po BiH. Iako navodi da je bilo nekih svijetlih primjera dobrih izlaganja, ponajviše od strane ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića, tvrdi da se u Daytonu desio fijasko u drami u kojoj je potpunu dominaciju imala hrvatska priča o Izbornom zakonu.

“BiH na ovoj konferenciji nije niti posebno izrazila, niti branila svoj strateški i politički interes. Svojim prijateljima u SAD-u sam morao reći da imam osjećaj da je ovo skup HDZ-a i ‘legitimnog predstavljanja’, a ne događaj o Bosni i Hercegovini“, rekao je Mujanović, koji tvrdi da je Hrvatska veoma ozbiljno shvatila konferenciju, za razliku od probosanskih predstavnika.

“Njihova želja za dodatnom etničkom segregacijom unutar izbornog i ustavnog sistema BiH bila je neskrivena i nametljiva. Nastavljaju sa maksimalističkom agendom i spremni su potpuno preuzeti gotovo sve institucije i procese unutar BiH. Otvorenom pričom o širenju sistema ‘dvije škole pod jednim krovom’ na ostatak BiH žele proširiti taj sektaški koncept, uprkos tome što je protivan presudama Evropskog suda za ljudska prava“, dodao je.

‘Stranke kojima su puna usta BiH moraju stati iza jednog programa’

Mujanović je rekao da je SAD na konferenciji jasno stavio do znanja da želi dijalog među relevantnim političkim akterima, te da je pitanje koja od strana Amerikancima može ponuditi za njih najrealniju opciju za BiH, kako bi dobila njihovu podršku.

Na ovoj konferenciji, dodao je, najviše je u tom smislu vidio od Hrvatske.

Tvrdi da zvaničnici iz BiH ne dolaze spremni na važne događaje, sa ozbiljnim programima, ciljevima i retorikama.

“Hrvatski predstavnici i oba HDZ-a došli su da pričaju o Izbornom zakonu, a predstavnici probosanskohercegovačkih političkih opcija prvenstveno su govorili o Miloradu Dodiku. Naravno da se to treba problematizirati, ali se mora naglasiti da je Hrvatska jedna od glavnih njegovih saveznika i ona je jedan od ključnih aktera i razloga zašto je ova kriza toliko duboka i ozbiljna. To se našim partnerima i prijateljima na Zapadu moralo i mora objasniti, a plašim se da ni to nismo uspjeli”, kazao je Mujanović. Smatra i da probosanskohercegovačke stranke “moraju izaći s jednim modelom” oko kojeg bi bili ujedinjeni.

“A, bojim se da je to nemoguće, što ne razumijem. Nije mi jasno kako je moguće da se SDA, SDP, NiP, NS… zalažu za provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava i da su im usta puna BiH, a ne mogu se okupiti oko jednog političkog programa, koncepta – nečega”, rekao je.

“Bojim se da će, nažalost, zbog političke neozbiljnosti političkih aktera u Sarajevu, građani BiH opet trpiti posljedice njihove neodgovornost”, zaključuje Mujanović.

U svom zaključku, Serwer se pridružuje mišljenju Bassuenera. Kao i on, sa bh. političkih elita skreće pažnju na nove aktere – narod BiH.

„Bosanci svih vrsta svaki dan imaju priliku ojačati svoju državu i uskladiti je s evropskim normama. Birači moraju više razmisliti o tome koga će izabrati, a političke vođe moraju više razmisliti o tome šta građani žele“, zaključio je. „Demokratija je sama sebi najgori neprijatelj, ali može biti funkcionalna ako ljudi to žele“.