Kortlaender: BiH u opasnosti od institucionalne paralize i udaljavanja od EU

Bez smislene reforme, Bosna i Hercegovina riskira da ostane u stanju institucionalne paralize, što potkopava njene šanse za integraciju u Evropsku uniju, te ujedno komplicira širu strategiju Njemačke i EU za regionalnu stabilnost, kaže Helene Kortlaender, čelnica odjela za Istočnu Evropu njemačke Fondacije Friedrich Ebert (Friedrich Ebert Stiftung).

Smatra kako je odluka Berlina da ukine poziciju specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan prvenstveno ekonomske prirode jer je ukinut veći broj sličnih pozicija u Saveznoj vladi Njemačke, ali i kako bi odluka mogla imati i štetne posljedice u strateški važnim regijama.

• Među prvim odlukama nove njemačke Vlade je ukidanje pozicije posebnog izaslanika za Zapadni Balkan. Kako to komentirate?  Je li moguće da će Berlin imati još bliži kontakt s ovom regijom ili je to samo stvar budžeta?

– Po mom mišljenju, ovo je zapravo prvenstveno odluka o štednji, a ne strateška odluka. Tokom izborne kampanje najavljeno je pojednostavljenje Vladinog aparata. Uz mjesto posebnog izaslanika za Zapadni Balkan, ukinuto je još 12 mjesta posebnih izaslanika i koordinatora u Saveznoj vladi – od posebnog izaslanika za međunarodnu klimatsku politiku do posebnog izaslanika za migracijske sporazume.

U budućnosti će zadatke obavljati nadležna ministarstva. To također implicira da će značajan dio diplomatskih odgovornosti i koordinacije politika kojima se prije bavio posebni izaslanik sada biti integriran u svakodnevno poslovanje državnog Ministarstva vanjskih poslova, njemačkog kancelarata (Bundeskanzleramt) i drugih relevantnih odjela.

Međutim, ukidanje mjesta posebnog izaslanika šalje signal da Zapadni Balkan nije među glavnim prioritetima njemačke Vlade. Ukupno, ova promjena odražava kretanje prema institucionalnoj konsolidaciji, ali onu koja može doći na štetu političke vidljivosti i angažmana u strateški važnim regijama.

• Direktno pitanje: je li Berlin pogriješio i ostavio balkansku regiju po strani svoje vanjske politike? Njemačka i Balkan su duboko uključeni ekonomski, historijski, ogromna dijaspora s Balkana je u Njemačkoj…

– Njemačka i Zapadni Balkan isprepleteni su na mnogo načina. Prethodna njemačka Vlada povećala je svoj angažman na Zapadnom Balkanu, posebno u kontekstu ruskog napada na Ukrajinu. To je učinila imenovanjem posebnog izaslanika i ponovnim pokretanjem Berlinskog procesa, kao i radom na rješavanju bugarske blokade pristupanja Sjeverne Makedonije i posredovanjem između Srbije i Kosova.

Nisu svi ovi napori bili uspješni. Konkretni koraci uključivali su i slanje trupa u misiju EUFOR Althea u BiH i prilagodbu rezolucije Bundestaga o Bosni i Hercegovini kako bi se riješili trenutni izazovi, uključujući podršku sankcijama protiv Republike Srpske. Nedavno je Njemačka podržala i pojedinačne sankcije protiv Milorada Dodika zbog njegove secesionističke politike i podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma – što su sve stavovi koji su odjeknuli u zajedničkim francusko-njemačkim inicijativama, poput njihovog neslužbenog dokumenta o regiji [non-paper].

Ostaje za vidjeti koliko će intenzivno nova savezna Vlada nastaviti tim putem. Koalicijski sporazum sadrži jasnu predanost procesu pristupanja i Berlinskom procesu.

• Što je sljedeće za ovaj odnos, jer Balkan potresaju nacionalizam, separatizam, korupcija?

– Složenost odnosa između Zapadnog Balkana i Njemačke otvara mnoga polja. Događaji u Srbiji i BiH trenutno se prate sa zabrinutošću i pažnjom, a Njemačka i EU zasad reagiraju prilično oprezno. Albanija i Crna Gora, s druge strane, čine se obećavajućim predvodnicima u procesu pristupanja.

Po mom mišljenju, općenito se pojavljuje faza veće suzdržanosti – u kojoj se podržavaju procesi reformi u zemljama pristupnicama, ali se aktivno sudjelovanje smanjuje.

Međutim, zastoj u procesu nije štetan samo za proeuropske pokrete na Zapadnom Balkanu, već i za njemačke interese dugoročno. Gubitak utjecaja u regiji mogao bi oslabiti ulogu Njemačke kao stabilizirajućeg aktera, smanjiti njezinu sposobnost suprotstavljanja ruskim i kineskim geopolitičkim ambicijama i u konačnici potkopati kredibilitet politike proširenja EU koju Berlin dugo zagovara.

• Treba li EU koristiti izgovor ruskih prijetnji i prihvatiti cijelu regiju (ili nekoliko zemalja poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije)? Može li to riješiti mnoge postojeće probleme u regiji?

– Ruska invazija na Ukrajinu svakako je dala novi poticaj raspravi o proširenju. Postoji novi – vrlo snažan – argument za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU, posebno otkako su se Ukrajina i Moldavija također pridružile redovima zemalja kandidatkinja. Međutim, proces pristupanja ima svoja pravila i uvjeti moraju biti ispunjeni, što do sada nije slučaj.

Možda je još teže pitanje je li EU spreman prihvatiti zemlje koje zapravo ispunjavaju sve kriterije. Koalicijski sporazum naglašava da EU mora postati ‘sposoban za proširenje’; reformiranje EU moglo bi se pokazati težim procesom. Jedno od centralnih pitanja je potreba za odmakom od jednoglasnosti u ključnim područjima donošenja odluka – poput vanjske politike i oporezivanja – prema glasovanju kvalificiranom većinom, što bi EU učinilo agilnijom, ali i dalje predstavlja ozbiljnu prepirku među državama članicama.

Osim toga, finansijske implikacije proširenja su značajne: budžet EU-a trebalo bi prilagoditi kako bi se podržale nove članice putem kohezijskih fondova i poljoprivrednih subvencija, što bi potencijalno zahtijevalo veće doprinose od trenutnih neto platiša poput Njemačke. Istovremeno, strateški prioriteti poput zajedničke odbrambene politike i nuklearne sigurnosti – posebno s obzirom na rat u Ukrajini – zahtijevaju veća ulaganja i koordinaciju. Balansiranje ovih unutrašnjih reformi s vanjskim obećanjem proširenja bit će odlučujući izazov za EU u nadolazećim godinama.

• Da li bi Njemačka trebala pojačati vojno raspoređivanje u regiji?

– Protekle sedmice je njemački Bundestag raspravljao o produženju mandata za EUFOR Althea. Iako to nije bilo kontroverzno unutar vladajuće koalicije i Zelenih, stranka Linke (Ljevica) i AfD zalagali su se za njegov prekid. Međutim, produženje mandata nije bilo predmet rasprave.

Izazove s kojima se suočava BiH vjerovatno neće prevladati veća vojna prisutnost, već će to zahtijevati politički proces. U centru ovog političkog izazova leži dugo očekivana ustavna reforma, koja je i dalje duboko sporna. Trenutni ustavni okvir – utemeljen na Dejtonskom mirovnom sporazumu – pomogao je u očuvanju mira, ali također učvršćuje etničke podjele i sprječava funkcionalno upravljanje.

Pokušaji reforme Ustava više su puta zastajali zbog nedostatka političkog konsenzusa među trima konstitutivnim narodima zemlje, što je pogoršano secesionističkom retorikom entiteta Republike Srpske i rastućim utjecajem nacionalističkih programa.

Tome se dodaje i takozvano hrvatsko pitanje: dugogodišnji zahtjev stranaka bosanskohercegovačkih Hrvata za izbornim reformama kako bi se osiguralo ono što oni smatraju pravednijom političkom zastupljenošću, posebno pri izboru hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva. Ovo pitanje dodatno komplicira napore prema ustavnoj reformi i riskira produbljivanje etničke fragmentacije ako se ne riješi kroz inkluzivni i transparentni dijalog.

Bez smislene reforme, Bosna i Hercegovina riskira da ostane u stanju institucionalne paralize, što potkopava njene šanse za integraciju u EU i komplicira širu strategiju Njemačke i Evropske unije za regionalnu stabilnost.