Boris Leiner: Postjugoslavenski rock svakako postoji

Među brojnim i zanimljivim skulpturama velikana muzike, koje su postavljene u Tematskom parku rock'n'rolla u Zagrebu, nedavno je otkrivena bista beogradskom rockeru Vladi Divljanu, kultnom članu Idola i samostalnom glazbeniku velike karijere, omiljenom u hrvatskoj prijestolnici. Poprsje je izradio Boris Leiner, bubnjar Azre i akademski kipar, autor više umjetničkih djela u Tematskom parku, poput biste Johna Lennona, Jimija Hendrixa, Amy Winehouse i Johnnyja Štulića, njegova frontmena u Azri. To je bio povod za razgovor s Borisom Leinerom, koji živi, radi, svira i objavljuje u Zagrebu.

• Kako se dogodilo da ste odlučili oblikovati bistu Vlade Divljana?

– Dobio sam poziv od vodstva Parka rock'n'rolla da napravim Vladinu bistu. S njima već godinama surađujem i imaju podosta mojih portreta: Lennon, Hendrix, Johnny, Amy… Rado sam se odazvao, jer poštujem Vladin lik i djelo, te njegovu glazbenu ostavštinu.

• Jeste li bili na otkrivanju biste i na koncertu u Tvornici? Kako je bilo?

– Da, bio sam na oba događaja. Bilo je divno i dirljivo. Došla je stara garda, moje kolege, prijatelji… K'o nekad nas je nosio isti val.

• Kao kipar, specijalizirali ste se za portretiranje rock umjetnika. Kako njihova glazba utječe na Vaše oblikovanje? Vaš Hendrix je šaren, Johnny crven, Lennon i Marley u bronci, Vlada Divljan srebrne boje…

– Kažu da sam jak u portretiranju. Još mi je davnih dana veliki kipar Dušan Džamonja rekao da se držim portreta, da mi to najbolje ide. Muzičke idole moje mladosti, kao i kolege glazbenike, portretiram kroz doživljaj njihove glazbe. Valjda je jasno da je Johnny narančasto crven jer je „prokleto ljut“, Amy je modelirana kao božica, Jimi Hendrix psihodelično šaren… Svakom portretu individualno pristupam i puštam da me nose uši, oči i ruke.

• Jeste li poznavali Divljana? Ako jeste, opišite ukratko vaše poznanstvo. Je li bilo važno tko je iz Zagreba, a tko iz Beograda?

– Poznavali smo se usputno. Ni davnih i slavnih osamdesetih, pa sve do današnjih dana mislim da politika nije imala nikakvog utjecaja na naše druženje i sviranje – govorim o novovalnoj sceni.

• Kako uspoređujete glazbu Azre i Idola?

– Teško usporedivo. Azra je bila furiozni radnički band. Svirali smo gdje god su nas zvali – često i po selima i malim mjestima, a Idoli su bili prije svega urbani otkačeni momci koje su djevojke obožavale.

• Jeste li nostalgični? Kako pamtite osamdesete, najbolje godine kad ste svi vi objavili svoje neprolazne albume?

– U današnje vrijeme je teško ne biti nostalgičan. Toliko svirki, žurki, druženja, nezaboravnih pjesama i albuma… Bilo je šareno, buntovno, zanimljivo… Bilo je jako puno jakih autora. Ako sam pretjerao kao svaki veteran koji priča o svojoj mladosti, u životnoj sam dobi kad se čovjeku progleda kroz prste zbog sentimentalnosti.

• Tko Vam je na današnjoj sceni u regiji zanimljiv i vrijedan umjetnik? Uopće, što od današnje glazbe smatrate vrijednim?

– Moram Vas razočarati – samo sporadično pratim današnja zbivanja u glazbi, jer me ništa posebno ne intrigira. To se odnosi i na svjetsku scenu. Ima vrsnih i sjajnih mladih glazbenika, ali nedostaje pravih autora i karizme. Kad ste naviknuti na visoke standarde, teško možete reda radi reći da je nešto dobro. U stvari, ima dobrih pjesama, ali ne ostavljaju nekog traga… Vrijeme je pravedni sudac, pa će pokazati što je zbilja univerzalna vrijednost.

• U književnom polju već godinama traje rasprava postoji li postjugoslavenska književnost. Rjeđe se raspravlja o tome postoje li postjugoslavenski pop i rock. Što Vi mislite o tome?

– Svakako postoji. Koliko god se nekome ne sviđa ta tvrdnja, smatram da je to jednostavno neminovno. I geografski i kulturološki, a prije svega zajedničkom poviješću, predodređeni smo jedni za druge, na svoje susjede. Svira se, stvara, koncerti se rade na sve strane u regiji, i jasno da se stvari isprepliću i utječu jedna na drugu.

• Kako objašnjavate činjenicu da su pozornice preuzeli narodnjaci, od cajki do trapa? O kakvim procesima u društvu to svjedoči?

– U moje vrijeme su u svakom seoskom discu svirale „Satisfaction“ i „Angie“ Stonesa, pa Blondie, Police, Bowie… Nikome nisu padali na pamet narodnjaci i cajke. U to, kako vole nazivati, „mračno doba“ je mladost, barem gradska, išla na koncerte Zappe, Tine Turner, Stonesa, Purplea… Kako da danas, u takozvanim demokratskim i naprednim državama, kakvima se volimo nazivati, puno mladih sluša lošu muziku – to je interesantno pitanje i meni govori upravo ono što sam prije spomenuo: da nema prave kontre u rocku i sličnoj muzici da bi mlade masovno privukla na svoju stranu.

• Je li rock mrtav? Preciznije: je li mrtva poruka pobune koju je rock nadahnjivao od nastanka pedesetih do punka i novog vala osamdesetih te hip-hopa i rapa devedesetih? Svjedoči li aktualna pobuna Brucea Springsteena protiv Trumpa da je slobodarska rock poruka živa, ili je to labuđi pjev generacije na odlasku?

– Rock muzika je živa i trajat će, ali bojim se da je rock kao stav i način života na izdisaju. Ipak, dok su Stonesi živi da sviraju i demantiraju me – dobro je. Springsteenova poruka je, prije bih rekao, labuđi pjev, no još uvijek je važno da se čuje.