Betonski svjedoci zajedništva: Ko čuva jugoslavensko kulturno naslijeđe

Od betonskih gromada koje izranjaju iz brda do muzeja u sjeni zaborava, spomenici i simboli nekadašnjeg zajedništva širom bivše Jugoslavije svjedoče o vremenu u kojem su kolektivne vrijednosti bile gradivne, a ne prijetnja. Danas, u državama nastalim raspadom Jugoslavije, to naslijeđe stoji u procjepu: između zanemarivanja i fascinacije, ideoloških otklona i kulturnih impulsa, državnog zaborava i individualnog entuzijazma.

Zajednička baština, nekada temelj identiteta i otpora, danas je često nepoželjna – previše jugoslavenska za nacionalne muzeje, previše politička za neutralni esteticizam, ali i previše značajna da bi se potpuno ignorisala. I dok institucije uglavnom šute, pojedinci – kustosi, umjetnici i vodiči – nastoje spasiti ono što još ima snagu da nas poveže.

Ko, zapravo, danas čuva ono što nas je nekada spajalo?

Spomenici koji ne nestaju tiho

Svi koji su makar jednom zakoračili u šumu Kozare i stali pred visoki, spiralni spomenik vajara Dušana Džamonje, znaju – to nije običan memorijal. Isto vrijedi i za Partizansko groblje u Mostaru, Petrovu goru u Hrvatskoj, pa sve do razbijenog spomenika „Pesnica“ na Makljenu u Prozor-Rami posvećenog Bici za ranjenike iz 1943. godine. U vremenu kad se prošlost sistematski prepravlja, ovi spomenici opstaju kao nijemi svjedoci.

Njih već godinama evidentiraju Anđela Jovanović, menadžerica u kulturi koja radi na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, i Boris Kajmak, multimedijalni umjetnik iz Hrvatske. Zajedno vode Instagram profil spomenik_a_week pokušavajući da dokumentiraju trenutno stanje spomenika i prikažu njihovu umjetničku vrijednost uz kritiku preovlađujuće ideološke obojenosti spomenika.

„Ne spadamo u jugonostalgičare. Iako je naš interes poglavito usmjeren prema kulturno-umjetničkoj vrijednosti spomenika, ne želimo zaborav ni događaja, kao ni okolnosti u kojima su nastali. Aktivnost na Instagramu dala nam je priliku da se povežemo sa ostalim entuzijastima iz regije, ali i širom svijeta, koji iz različitih pobuda dijele strast prema ovom naslijeđu“, objašnjavaju.

„Neki lokaliteti, poput Kosmaja i Kozare, i dalje okupljaju zajednice, ali mnogi su pusti – ili potpuno napušteni. Ipak, i na najpustijim lokacijama često nalazimo tragove prisutnosti – ostatke nakon piknika, zaboravljene vijence ili nejasne grafite. Ti tihi znakovi govore da se, iako rijetko, neki oblici komemoracije i dalje odvijaju – makar simbolično“, kažu Jovanović i Kajmak.

Spomenici su, navode, ogledalo dominantnog narativa u svakoj zemlji, a većina ih je prećutno ili namjerno isključena iz kulturnog pamćenja.

Njihov projekt, tvrde, nije nostalgičan, već kritički, informativan i estetski. Ne bježe od ideoloških pitanja, ali fokus stavljaju na umjetničku vrijednost, simboliku i mogućnosti reinterpretacije.

Muzej bez prošlosti ne može imati budućnost

Dok se u mnogim državama bivše Jugoslavije ovo naslijeđe nalazi na margini institucionalnog interesa, Muzej Jugoslavije u Beogradu predstavlja izuzetak. Ta ustanova čuva više od 75.000 predmeta vezanih za jugoslavenski period, uključujući i čuvenu Kuću cvijeća – mjesto gdje je sahranjen Josip Broz Tito.

Biljana Crvenković, kustoskinja i muzejska savjetnica, podvlači da Muzej danas igra ulogu matične institucije za očuvanje i tumačenje jugoslavenskog naslijeđa u Srbiji, ali da se njegova misija širi i na regionalnu saradnju.

„Naš zadatak je očuvanje, istraživanje i interpretiranje tog nasleđa kroz umrežavanje sa svim institucijama u zemlji i regionu koje čuvaju materijalnu i nematerijalnu baštinu Jugoslavije, kao važno polazište za razumevanje kulture, istorije, umetnosti jedinstvenog kulturnog prostora. Težimo da inovativnim muzejskim praksama i uključenjem regionalnih stručnjaka pokrenemo nove ideje i savremena sagledavanja značaja jugoslovenskog nasleđa“, kaže Crvenković.

Dodaje da bez regionalne saradnje ne bi bilo moguće realizovati kompleksne teme ili predstaviti fenomene koji su dio jugoslavenskog naslijeđa. Jedan od takvih primjera je upravo zatvorena izložba ‘Čuvajte (mi) Jugoslaviju’ za čiju realizaciju je od ogromnog značaja bila podrška kolega iz Hrvatske i Slovenije, dok na izložbi koja je u pripremi i otvara se 29. maja direktno sarađuju sa kolegama iz Crne Gore.

Publika ne izostaje. Broj posjetilaca u posljednje dvije godine je gotovo utrostručen, a prema objašnjenju Crvenković, dominantnu grupu čine mladi ljudi – rođeni nakon raspada države, mnogi od njih koji nisu ni porijeklom vezani za ove prostore, vođeni znatiželjom, da bi „upoznali fenomene koji se u najvećoj meri odnose na kulturu i svakodnevni život u Jugoslaviji“.

Spomenici Srednje Bosne

Jedan od rijetkih vodiča koji je ovo naslijeđe pretvorio u obrazovni alat kroz turizam je Afan Abazović, turistički vodič iz Bosne i Hercegovine koji vodi tematske ture pod nazivom „Spomenici Srednje Bosne“.

„Tura nije pokrenuta iz nostalgije, već iz potrebe da ukažem na zapuštene, a važne lokalitete kolektivnog pamćenja. ‘Smrike’ kod Novog Travnika, rad Bogdana Bogdanovića, jesu prostor tišine, ali i poruke. Makljen, gdje danas stoji ruševina spomenika ‘Pesnica’, simbol je naše nebrige – i sve prisutnijeg fašizma“, kaže Abazović.

Turisti iz inostranstva, kaže, često ostaju zatečeni monumentalnošću tih spomenika, ali i šokirani činjenicom da ih gotovo niko lokalno više ne spominje.

Afan Abazović naglašava da njegova tura nije samo prilika za upoznavanje spomenika, već i način da se turisti, naročito iz inostranstva, upoznaju sa univerzalnim vrijednostima antifašizma i otpora.

„Moje ture ne govore o prošlom režimu. Govore o vrijednostima – otporu, antifašizmu, zajedništvu“, kaže Abazović.

Smatra da turizam ima ključnu ulogu u očuvanju spomenika – ne samo fizički, već i simbolički. „Turizam može biti sredstvo sjećanja i način da se ova baština sačuva, i to ne samo kao historijski artefakt, već kao živući spomenik našim vrijednostima“.

Abazović vjeruje da je, uz entuzijazam vodiča, moguće prenijeti važne poruke koje spomenici nose – „ne kao relikte prošlosti, već kao temelje budućnosti“.

Viralni beton: Novi oblici pažnje

Problem zapuštenih spomenika nije samo estetski, već politički i društveni. U razgovoru s Jovanović i Kajmakom doznajemo da ni u jednoj od država nasljednica SFR Jugoslavije ne postoji cjelovit registar spomenika Narodno-oslobodilačke borbe (NOB). Često su osnovni podaci – ime autora, godina izgradnje – nepoznati ili izgubljeni u arhivima. Lokalni muzeji i nastavnici iz osnovnih škola su nerijetko jedini izvor pouzdanih informacija.

„Bez zajedničkog institucionalnog odgovora, bez sistematizacije i saradnje – sve ostaje na entuzijazmu pojedinaca“, zaključuju.

Ironično, ono što je nekada bilo projekt države sada je projekt zajednice. Ili tačnije – fragmenata zajednice.

U eri Instagrama, TikToka i YouTubea, jugoslavenski spomenici doživljavaju neočekivani oblik renesanse. Brutalistička estetika, jake geometrijske forme i smještenost u prirodi čine ih savršenim za viralni sadržaj. Strani influenceri ih predstavljaju kao „neotkrivene dragulje istočne Evrope“, a u svjetskim arhitektonskim krugovima studiraju se kao autentičan doprinos modernizmu 20. vijeka.

Ova globalna pažnja uticala je i na lokalni interes – pogotovo kod mladih. Ipak, kako upozoravaju naši sagovornici, bez jasnog narativa i konteksta, postoji opasnost od komercijalne banalizacije.

Civilizacijska poruka

Šta znači „zajednička kulturna baština“ u regiji gdje je svaka država konstruisala vlastiti historijski narativ? Može li se naslijeđe jedne nestale države doživjeti ne kao ideološki otpad, već kao kulturni temelj? Svi sagovornici u ovoj priči – bez obzira dolaze li iz institucija, umjetničkih krugova ili turističkog sektora – slažu se u jednom: ako ne postoji institucionalna volja, postoji ljudska odgovornost.

„Ovo nije pitanje samo prošlosti. Ovo je pitanje budućnosti – šta učimo, šta prenosimo, šta cijenimo. A to što je neko nekada podigao spomenik borbi protiv fašizma, nije ideološki čin. To je civilizacijska poruka“, kaže Abazović.

Spomenici iz doba Jugoslavije ne pripadaju samo prošlom sistemu – oni pripadaju svima koji i danas vjeruju u slobodu, solidarnost i antifašizam. Muzeji, spomenici, festivali i arhitektura iz tog doba nisu relikti, već mostovi. Oni ne pričaju samo o Titu ili partizanima, već o mogućnosti zajedničkog jezika, sjećanja i budućnosti.

Dok god postoji neko ko ih obilazi, dokumentuje i prenosi njihovu poruku – oni nisu ruševine, već temelji budućnosti.