Nakon 25 godina na vlasti, šta je sljedeće za Putina?

Kad je ruski predsjednik Vladimir Putin odrastao u trošnoj stambenoj zgradi u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, on i njegovi prijatelji bi štapovima tjerali štakore po hodnicima. Jednog dana, ogroman štakor kojeg je stjerao u kut iznenada se okrenuo protiv mladog Vladimira i potjerao ga nazad u njegov stan.

„Dobio sam brzu i trajnu lekciju o značenju izreke ‘stjeran u kut'“, prisjetio se Putin u intervjuu iz 2000. godine.

Kako se priča prepričavala i analizirala tokom godina, među posmatračima Kremlja pojavio se konsenzus: Putin se identificira s ugroženim štakorom, prisiljenim napasti kada vjeruje da je njegov opstanak ugrožen.

Otpor i izdržljivost

Putin je rođen 1952, sedam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojem su milioni Rusa poginuli, a rane, i fizičke i emocionalne, još su bile svježe. Putin nikada nije upoznao svoja dva starija brata: jedan, Viktor, umro je od gladi tokom opsade Lenjingrada, dok je drugi umro u djetinjstvu prije rata. Putinov otac, vojnik, ostao je invalid nakon što je ranjen gelerom od eksplozije granate, dok je njegova majka navodno bila odsutna tokom njegovog odrastanja.

Možda je upravo taj težak odgoj njegovao Putinovu sposobnost preživljavanja. Iako ga prijatelji iz djetinjstva pamte kao “malog, mršavog i prilično slabog” i distanciranog, Putin, koji je u mladosti bio samoproglašeni “huligan”, nije se bojao tući ako bi ga neko maltretirao.

“Ljudi bliski Putinu rekli su mi da živi po načelu da čak i ako te zlostavljaju u dvorištu, moraš se oduprijeti i izdržati, i pobijedit ćeš”, rekao je za Al Jazeeru prognani opozicioni političar Genadij Gudkov, koji je Putina prvi put upoznao 2001. godine.

“Nije bio baš jak, nije bio baš visok i zato se odlučio baviti sportom – judom, sambom (sovjetskim borilačkim sportom) i tako dalje.”

Upravo je na treningu juda u dobi od 12 godina Putin upoznao jednog od svojih cjeloživotnih prijatelja Arkadija Rotenberga. Njih dvojica su ostali bliski, a u tajnom svijetu ruske politike, vjerovao bi starim prijateljima poput Rotenberga.

U raznim intervjuima, kao i u svojim memoarima, Putinova učiteljica Vera Gurevič prisjetila se dječaka koji se borio „kao mačka, rukama, nogama i zubima“, ali bio je marljiv učenik. Pod njezinim mentorstvom Putin je počeo učiti njemački, vještinu koja je oblikovala njegovu buduću karijeru.

Godine 1973, izuzetno popularna mini-serija „Sedamnaest trenutaka proljeća“ prvi put je emitirana na sovjetskoj televiziji. Radnja se odvija u posljednjim danima Drugog svjetskog rata, a njezin junak, Max Otto von Stierlitz, bio je tajni špijun koji se infiltrirao u najviše ešalone nacističkog vodstva. Seriju je naručio Jurij Andropov, tadašnji šef sovjetske obavještajne službe KGB, kao propagandni projekt. Imala je sličan kulturni utjecaj na sovjetsku publiku kao što je James Bond imao na zapadnu.

Iako Putin nikada nije službeno priznao utjecaj serije – a priznao je da ga je film Štit i mač, film o ruskom špijunu koji sabotira nacističke operacije, inspirirao da služi svojoj zemlji iz sjene – prijavio se u KGB samo dvije godine nakon što se emitirala i nakon što je diplomirao pravo na Lenjingradskom državnom univerzitetu.

Slika „kul, neobičnog“ špijuna i potreba da se dokaže vjerovatno su ga potaknuli da se pridruži KGB-u, rekao je Gudkov, koji je služio u agenciji 1980-ih.

„On je prilično pametan čovjek. Prošao je sve testove za upis u Andropov institut, odnosno špijunsku akademiju. Svi koji su ušli u ovu instituciju prošli su mnoge, mnoge ozbiljne testove pamćenja, psihološke stabilnosti“, rekao je Gudkov, koji je prošao iste testove.

Putinov psihološki profil opisuje ga je kao emocionalno otuđenog, sa „smanjenim osjećajem za opasnost“ i sklonog preuzimanju rizika.

Raspad komunizma

Kao tečni govornik njemačkog jezika, Putin je 1985. poslan u Dresden u Istočnoj Njemačkoj. Nakon što ju je okupirao SSSR nakon Drugog svjetskog rata, Istočna Njemačka je, kao i veći dio Istočne Evrope, bila marionetska država podređena Moskvi.

Putin je tamo živio sa svojom tadašnjom suprugom Ljudmilom, koju je upoznao na koncertu i oženio se 1983, i njihove dvije mlade kćeri. U Dresdenu su Putinove dužnosti, uključujući vezu između sjedišta KGB-a u Moskvi i njihovih istočnonjemačkih kolega u tajnoj policiji Stasi, bile prilično svakodnevne.

Tada se, 1989. godine, sve promijenilo.

Putin, tada već potpukovnik, posmatrao je kako se komunizam raspada dok se revolucije šire i ruše vlade diljem Istočnog bloka, od kojih su mnoge bile pod utjecajem Moskve. Nakon pada Berlinskog zida, grupa demonstranata pokušala je upasti u sjedište KGB-a u Dresdenu. Kao dežurni oficir, Putin je pozvao komandanta tenkovske jedinice Crvene armije da mu pošalje pojačanje.

U prošlosti, sovjetski čelnici nisu oklijevali ugušiti ustanke u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. No, reformistički predsjednik Mihail Gorbačov zauzeo je pasivniji pristup.

„Ne možemo ništa učiniti bez naredbi iz Moskve“, rekao je Putinu glas s druge strane linije.

„A Moskva šuti.“

Dok su se na njemačkim ulicama vidjele scene oduševljenja, Putin je stvari gledao drugačije: vidio je koliko se brzo režimi mogu srušiti. Iskustvo je izazvalo duboko ukorijenjenu sumnju u narodne pokrete, revolucije i nerede te otkrilo šta bi se moglo dogoditi ako Moskva pokaže slabost.

To je oblikovalo njegov stav da je sovjetski pad bio „strašna stvar“ koja se nikada neće ponoviti, rekao je Sergej Radčenko, rusko-britanski historičar na Univerzitetu Johns Hopkins u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ponižavajući poraz Moskve u Hladnom ratu ostavio je traga i na Putinu i na mnogim Rusima, rekao je Grigorij Javlinski, ruski političar i bivši predsjednički kandidat liberalne opozicione stranke Jabloko, koji se s ruskim predsjednikom sastao nekoliko puta od 1990-ih. Za Putina je to bilo poniženje, vjeruje.

Zamjenik gradonačelnika i šef špijuna

U januaru 1990, tada 37-godišnji Putin vratio se u vrlo drugačiju Rusiju od one koju je napustio. Za početak, Moskva, nekada prijestolnica Komunističke internacionale, sada je nosila simbol kapitalizma – zlatne lukove McDonald'sa, koji je upravo tamo otvorio svoj prvi restoran.

Sovjetski Savez se raspao, njegovih 15 republika, uključujući Rusiju i Ukrajinu, krenulo je svojim putem. U međuvremenu, iznenadni skok u neobuzdani kapitalizam uzrokovao je ekonomski kolaps, gurnuvši stanovništvo u siromaštvo. Ljudi su gubili poslove i životnu ušteđevinu. Ali neizvjesnost je stvorila prilike za neke. Počevši od kasnih 1980-ih, kada su bile u toku Gorbačovljeve liberalističke reforme, mafijaši i oligarsi zgrabili su slobodno rusku ekonomiju kroz namještene šeme privatizacije, mafijaške obračune i druge prevarantske metode.

Putin je kasnije raspad SSSR-a nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća“, žaleći zbog bezakonja i nestabilnosti postsovjetskog razdoblja.

Po povratku u Sankt Peterburg, Putin je pronašao posao kao međunarodni savjetnik u uredu gradonačelnika pod vodstvom svog bivšeg profesora prava Anatolija Sobčaka, koji ga je na kraju 1994. godine unaprijedio u zamjenika gradonačelnika. Javlinski se sjeća svog kratkog prvog susreta s Putinom u to vrijeme i toga kako ga je smatrao neupadljivim i „zatvorenim“.

Sobčak je bio Putinov mentor. Pod njegovim vodstvom Putin je naučio političke spletke i upoznao se s višim ešalonima vlasti. Putin je kasnije iskoristio svoju moć kako bi zaštitio Sobčaka od optužbi za korupciju, a njih dvojica su ostali bliski sve do Sobčakove smrti 2000. godine kada je, u rijetkom iskazu ranjivosti, Putin plakao na njegovom sprovodu.

Putin se 1996. godine preselio u Moskvu, gdje se upleo u krug savjetnika i povjerenika tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina. Dvije godine kasnije, Putin je imenovan za šefa Federalne sigurnosne službe (FSB), glavnog nasljednika KGB-a. Ubrzo je dokazao svoju korisnost svojim šefovima. Kada je Jeljcin bio pod istragom zbog korupcije, Putin je pokazao snimku tadašnjeg glavnog ruskog tužitelja Jurija Skuratova s ​​dvije mlade gole žene, a Skuratov je ubrzo izgubio posao.

Jeljcin je potom izabrao Putina za svog nasljednika, prvo ga imenovavši premijerom. Njegov dolazak na vlast oduševljeno su podržali oligarsi, koji su do sredine 1990-ih bili vladajuća klasa Rusije.

Boris Berezovski, utjecajna osoba u Jeljcinovom užem krugu, poznaje Putina od ranih 1990-ih i, impresioniran je njime, čak mu je ponudio da ga odvede na skijanje u Švicarske Alpe. Budući predsjednik, strastveni skijaš, prihvatio je. Gudkov je rekao da su mu Berezovskijevi saradnici rekli da je negdje 1990-ih oligarh pitao Putina šta želi biti. Odgovorio je: „Želim biti kao ti. Želim imati puno novca i utjecaja.“

Nakon preseljenja u Moskvu, Berezovski je vjerovao da Jeljcinov odani špijunski šef može postati koristan frontman za vlastite interese – održavanje oligarhijskog sistema dok Berezovski nastavlja povlačiti konce moći iza kulisa. On i njegov kolega medijski mogul Vladimir Gusinski koristili su svoje novine i televizijske kuće kako bi bivšeg agenta KGB-a transformirali od nepoznatog političara u nacionalnog vođu, šireći klevetničke priče o njegovim protivnicima.

Čečenija

Otprilike u to vrijeme, još jedna epizoda oblikovala je Putinovu sliku u javnosti. Od 1994. do 1996. godine, pobunjenici iz separatističke republike Čečenije u planinama Sjevernog Kavkaza uspješno su porazili ruske snage, osvojivši de facto nezavisnost, ali stekavši reputaciju odmetničke države.

Borbe su se nastavile 1999. godine, a niz bombaških napada na stambene zgrade za koje su okrivljeni čečenski borci potresao je ruske gradove u septembru te godine, ubivši više od 300 civila. Putin je obećao da će “zbrisati teroriste i baciti ih u poljski WC”.

Putin je nadgledao vojnu operaciju protiv čečenskih boraca, a njegovo naknadno gušenje otpora od 1999. do 2000. i nemiri koji su uslijedili vratili su nacionalnu čast u očima mnogih Rusa. Čečenski glavni grad Grozni bio je pod tako žestokim bombardiranjem da su ga Ujedinjeni narodi 2003. godine proglasili “najrazrušenijim gradom na Zemlji” u kojem gotovo nijedna zgrada nije ostala netaknuta.

Putin je doživljavan kao snažan i odlučan, za razliku od Jeljcina, kojeg je ruska javnost doživljavala kao pijanca i kojeg su jednom pronašli kako tetura Washingtonom u donjem vešu tražeći pizzu. Putinova popularnost je porasla i nije prošlo dugo prije nego što je počeo davati izvršne naredbe.

Prvi mandat

Tradicionalno, u noći 31. decembra, predsjednik Rusije obraća se naciji nekoliko minuta prije Nove godine. Te večeri 1999. godine, umorni Jeljcin pojavio se na nacionalnoj televiziji i neočekivano objavio da predaje uzde vlasti.

Jeljcinova tadašnja podrška procijenjena je na samo dva posto, a patio je i od zdravstvenih problema. Kamera je zatim prešla na Putina, koji se sada pojavljuje pred zbunjenom nacijom kao vršitelj dužnosti predsjednika neposredno prije nego što je sat otkucao ponoć, a zvona su oglasila ulazak u novi milenij.

„Ovlasti šefa države danas su mi predane“, obavijestio je javnost.

„Uvjeravam vas da neće biti vakuuma moći, ni minutu.“

Za samo nekoliko mjeseci postao je najpopularniji ruski političar. No, Putin je zadržao svoju odanost Jeljcinu. Svojim prvim predsjedničkim dekretom dodijelio je bivšem predsjedniku, upletenom u skandale, imunitet od krivičnog progona. Nekoliko mjeseci kasnije, Putin je uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima.

Bivši tajni agent stoički odan domovini, glasio je članak u ruskom listu Kommersant, koji ga je slavio kao pravog Stierlitza.

Iako je Putin malo otkrio o smjeru u kojem vodi zemlju, manifest – Rusija na prelazu milenija – objavljen otprilike u to vrijeme, sadržavao je tragove. Putin je žalio zbog propadanja Rusije 1990-ih kao posljedice komunizma, koji je optužio da je sedam desetljeća zemlju „osuđivao na slijepu ulicu“, i zapadnog neoliberalizma, koji je nazivao „apstraktnim modelima i šemama preuzetim iz stranih udžbenika“.

Umjesto toga, naglasio je stabilnost. „Rusija je iscrpila svoje granice za politička i socioekonomska previranja“, poručio je tada i pozvao na snažnu, centraliziranu državu kao „garanta reda“.

Putinov rani predsjednički mandat također se poklopio s porastom cijena nafte koji je drastično poboljšao kvalitetu života u Rusiji nakon prethodnog desetljeća pogođenog siromaštvom. U njegovoj prvoj godini na vlasti, 22 od svakih 1.000 Rusa posjedovalo je mobitel u usporedbi, na primjer, s otprilike polovinom svih Amerikanaca. Do 2006. gotovo svaki Rus imao ga je. U međuvremenu, očekivani životni vijek muškaraca porastao je s najnižih 57 godina u 1994. na 67 godina do 2005, a žena sa 71 na 77 godina.

‘Trebali su mu poslušnici’

Gudkov, koji se prvi put susreo s Putinom kao dio delegacije zastupnika 2001, rekao je da je Putin ostavio pozitivan dojam kompetentnog vođe.

„Govori vrlo slobodno, vrlo uvjerljivo“, prisjetio se.

„Imate dojam da je apsolutno otvoren i iskren prema vama.“

Ali oligarsi koji su mislili da mogu upravljati Putinom kao lutkom strašno su se prevarili.

Blindirane limuzine dovezle su 29. jula 2000. godine 21 najbogatijeg čovjeka Rusije u Kremlj, gdje im je Putin, sjedeći oko ogromnog stola u raskošnoj dvorani, rekao, nedvosmislenim riječima, da mu se sklone s puta.

„Oligarsi su bili oni koji su određivali kraljeve 1990-ih. Posebno tokom izbora 1996, odigrali su važnu ulogu u ponovnom izboru Borisa Jeljcina, koji je mnoge od njih nagradio privatiziranom državnom imovinom“, objašnjava Kevork Oskanian, predavač međunarodnih odnosa na Univerzitetu Exeter u Engleskoj.

„Putin je to vidio kao prijetnju vlastitom autoritetu i protiv njih je iskoristio svoju bazu moći u sigurnosnim službama. Oligarsi su se morali ili pokoriti ili boriti. Oni koji su odabrali ovo drugo bili su nemilosrdno lišeni imovine i zatvoreni ili prognani.“

Gusinski i Berezovski, koji su do 2000. godine postali kritični prema načinu na koji Putin koncentrira moć, našli su se predmetom krivičnih istraga i te su godine bili prisiljeni na progonstvo. Naftni tajkun Mihail Hodorkovski imao je vlastite političke ambicije te je 2003. optužen i zatvoren zbog prevare. Njegova naftna kompanija podijeljena je među Putinovim saveznicima.

„Sve ih je bacio na koljena“, rekao je Javlinski. Otprilike u to vrijeme, dodao je, predložio je Putinu da oligarsi plate pošten iznos za svoju imovinu i postanu nepolitički poduzetnici.

Putin je to odbio.

„Rekao je da mu to ne odgovara. Trebalo je da ga slušaju.“

Činilo se da je Putin cijenio stare odanosti, na koje je računao dok je uništavao etabliranu oligarhiju i zamjenjivao je vlastitom klikom.

„Kao što znam od ljudi vrlo bliskih Putinu, on ne voli vjerovati velikom broju ljudi“, rekao je Gudkov.

„Vrlo je oprezan u povjerenju ljudima, a ako radite s Putinom, morate svaki dan dokazivati ​​da vam može vjerovati. Uvijek razmišlja o različitim situacijama u kojima ljudi mogu promijeniti svoje ponašanje i izdati ga. Možda mu je oprez pomogao da ostane u Kremlju dugi niz godina.“

Njegov unutarnji krug bio je raznolik i uključivao je one bez iskustva u vladi. Nova elita bili su „siloviki“ ili sigurnosni dužnosnici; Putinove kolege iz dana u uredu gradonačelnika Sankt Peterburga; i prijatelji iz djetinjstva poput njegovog sparing partnera u judu Arkadija Rotenberga, koji je dobio unosne državne ugovore, uključujući izgradnju mosta preko Kerčkog tjesnaca koji povezuje rusko kopno s ukrajinskim Krimskim poluotokom, koji je Rusija anektirala 2014. godine.

Putin se možda također pridružio redovima ultrabogatih. Opozicione osobe optužuju ga za gomilanje ogromnog bogatstva, procijenjenog na milijarde, a primjer je Putinova palača, raskošno utočište u italijanskom stilu na obali Crnog mora s kasinom, bazenima i crkvom, navodno finansirano donacijama oligarha koji žele ostati na predsjednikovoj strani. Rotenberg tvrdi da je kompleks njegov.

Tokom godina, nisu se samo oligarsi morali bojati Putina.

Protivnici i glasni kritičari suočili su se sa sumnjivim ili preranim završetkom. Aleksandar Litvinenko, koji je optužio FSB za insceniranje bombaških napada na stanove 1999. godine, otrovan je u Londonu 2006. Novinarka Ana Politkovskaja, koja je razotkrila zločine u Čečeniji, ubijena je na stubištu svog stana 2006. Opozicioni političar Boris Njemcov ubijen je neposredno ispred zidina Kremlja 2015. Jevgenij Prigožin, pobunjeni šef plaćeničke grupe Wagner, ubijen je u navodnoj eksploziji granate u svom avionu 2023. godine.

Strahovi od promjene režima

Na početku svog predsjedništva, Putin je vidio zajednički cilj između američkog „rata protiv terora“ i vlastite kampanje protiv čečenskih separatista.

„Imao je blagonakloniji i znatiželjniji stav prema Zapadu i pokušao je pronaći zajednički jezik“, rekao je Javlinski.

Bio je prvi šef države koji je nazvao američkog predsjednika Georgea W. Busha nakon napada 11. septembra 2001. kako bi ponudio podršku, rekao je. Čak se želio pridružiti NATO-u i ponudio je pomoć savezu u izgradnji sistema raketne odbrane „kako bi postojao krov nad cijelom Evropom“. Godine 2002. potpisao je sporazum o strateškoj saradnji s Bushom.

„Pokušao je pronaći međusobno razumijevanje“, rekao je Javlinski. „Ali nije uspjelo.“

Odnosi su se pogoršali kada je postalo jasno da Washington ima vlastite ideje o svjetskom poretku.

Invazija na Irak 2003. godine, koju je predvodio SAD, pokazala je Putinu spremnost SAD-a da nametne svoju moć kao globalna supersila, ignorirajući zabrinutost globalne zajednice, uključujući Rusiju, dok tvrdi da se zalaže za slobodu i demokratiju.

Bliže kući, masovni protesti izbili su u Ukrajini 2004. protiv izbora za koje se tvrdilo da su namješteni u korist proruskog kandidata Viktora Janukoviča. Ovaj događaj, poznat kao Narančasta revolucija, Putin je doživio kao zapadno, tačnije američko, miješanje s ciljem potkopavanja utjecaja Rusije na susjede i promociju promjene režima.

U međuvremenu, NATO, osnovan eksplicitno kao antisovjetski savez tokom Hladnog rata, postupno je apsorbirao nove članice i približavao se ruskim granicama.

NATO-ovo provođenje zone zabrane leta iznad Libije 2011. godine omogućilo je pobunjenicima da osvoje teren te sruše i ubiju Muammara Gaddafija, poznatog protivnika zapadnog imperijalizma. Njegova smrt duboko je uznemirila Putina. Mihail Zygar, ruski novinar s izvorima duboko u Kremlju, napisao je da je Putin bio “apoplektičan” na tu vijest.

Te zime, deseci hiljada ljudi okupili su se na Bolotnom trgu na obali rijeke Moskve kako bi protestvovali protiv onoga što se smatralo namještenim izborima koji su Putinu dali još jedan mandat na vlasti. Masovni protesti, koji su zahvatili i druge gradove, bili su najveći u modernoj ruskoj historiji. Stotine ljudi uhapšeno je ili pritvoreno.

„Prevaranti i lopovi, vratite nam izbore!“ pisalo je na transparentu na Lužkovljevom mostu.

U Putinovu umu, ovo je bio pokušaj još jedne Narančaste revolucije.

Do protesta 2011. godine, Ilja Budraitskis, ruski historičar i sociolog sa Univerziteta Kalifornija u Berkeleyu, rekao je da je Putin „već bio apsolutno uvjeren da je i sam meta takve potencijalne promjene režima“.

‘Ukrajina je predstavljala prijetnju’

I tako, kada je 2013. u Ukrajini izbila Majdanska revolucija, u kojoj je svrgnut tadašnji predsjednik Janukovič, Putin ju je protumačio kroz istu prizmu. Narodni ustanak bio je, njegovim riječima, „neustavni oružani puč“ vođen iz Washingtona.

Andrej Kordočkin, disidentski ruski pravoslavni svećenik koji je sada u egzilu u Njemačkoj, rekao je za Al Jazeeru da nezavisno orijentirana „Ukrajina predstavlja prijetnju putinizmu samim svojim postojanjem“.

„Sama činjenica, sa svim svojim problemima, postojanja zemlje s mladom, zamjenjivom političkom elitom i orijentirane prema Evropi bila je izazov – može li se to dogoditi i u Rusiji?“

Reakcija je bila brza. Maskirani komandosi u neoznačenim uniformama zvani “mali zeleni ljudi”, za koje se kasnije ispostavilo da su ruski vojnici, okupirali su Krimski poluotok, koji je ubrzo potom pripojen Rusiji. U međuvremenu, pobuna protiv centralne kijevske vlade, koju je podržala Rusija, zahvatila je regiju Donbas u istočnoj Ukrajini, što je bilo zagrijavanje za sveopću invaziju 2022. godine.

Putin je također prihvatio ideologiju labavo definiranih “tradicionalnih vrijednosti”, u početku u pozadini svog diskursa. Rusiju je prikazao kao “zaštitnika konzervativnih tradicija protiv dekadentne, liberalne Evrope i Zapada”, objasnio je Oskanian.

Nakon godina otuđenja od Zapada, Putin se 24. februara pojavio na nacionalnoj televiziji kako bi najavio početak „specijalne vojne operacije“ – invazije na Ukrajinu.

„Širenje NATO-a na istok, pomicanje njegove vojne infrastrukture bliže ruskim granicama“ bila je „temeljna prijetnja“ sigurnosti njegove zemlje, objasnio je Putin u televizijskom govoru.

Rusija kao velika sila

Posljednjih godina, američke obavještajne službe i posmatrači Kremlja nagađali su o tome kako bi Putinove odluke mogle biti povezane s njegovom rastućom izolacijom.

Putin je dugo bio nesklon klicama, javno je grdio ministre ako bi kašljali pred njim, a jednom je usporedio one koji odbijaju primiti vakcinu protiv gripe s ljudima koji prakticiraju samopovređivanje. Tokom pandemije COVID-19, strogo se držao u karanteni. Rijetko je viđan u javnosti i odbijao je sastajati se sa stranim predstavnicima. Svako ko je dobio dozvolu da vidi predsjednika morao je proći test na COVID-19, a zatim proći kroz „dezinfekcijski tunel“. To je još više suzilo njegov društveni krug.

„Okružio se poslušnim ljudima“, rekao je Javlinski.

Sada kada Donald Trump sjedi u Bijeloj kući, čini se da postoji mogućnost zbližavanja Rusije i SAD-a jer se čini da je Trump spreman na kompromis po pitanju Ukrajine, na primjer, ukidanjem sankcija ili dopuštanjem Rusiji da zadrži okupirani teritorij.

„Na ljudskom nivou, oni se razumiju jer je Trumpova logika razmišljanja poslovna, a Putinova je ekstremna pragmatika, i kao što razumijete, posao i pragmatika nisu daleko jedno od drugoga“, rekao je Javlinski.

Javlinski, koji je pokušao nagovoriti Putina da pristane na prekid vatre s Ukrajinom 2023, vjeruje da ruski predsjednik nije zainteresiran za pregovore ni s kim osim sa SAD-om.

„Njega ne zanima sporazum u Ukrajini. Zanima ga sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zanima ga velika geopolitika. U tom smislu, kaže: ‘Napravimo drugu Jaltsku konferenciju. Napravimo sporazum, nas troje – Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija – i podijelit ćemo sferu utjecaja.’ To ga zanima. Zanima ga priznanje Rusije kao velike zemlje.“

Gudkov ima drugu teoriju.

„Njegova glavna motivacija je zadržati vlast na bilo koji način“, rekao je bivši parlamentarac.

Gudkov smatra da Putin sa 72 godine, poput onog djeteta u školskom dvorištu, još uvijek treba dokazivati ​​​​svoje pravo.

Putin smatra Rusiju svojim ličnim vlasništvom, a oligarhe oko sebe svojim ličnim novčanikom, rekao je Gudkov, i razumije da ako je slab, može biti svrgnut.

„On uvijek mora dokazivati ​​​​da je najjači, i nije ga briga šta će se dogoditi s Rusima“, rekao je.

„To je glavni motiv njegova života do danas, i posljednjih 25 godina.“