Strah od Rusije ujedinio odbranu nordijskih država

Dugo su nordijske države (Norveška, Švedska, Finska i Danska) primat u politici i budžetskim izdvajanjima davale tehnologiji, medicini, industrijskom i privrednom razvoju. No, posljednjih godina su se posvetile jačanju svojih vojski i odbrane te su se nakon mnogo stoljeća odlučile za zajedničku sigurnosnu strategiju.

Razlozi za takvu promjenu smjera politike su svakako ruska agresija na Ukrajinu i strah da bi Moskva mogla upotrijebiti vojnu silu i na sjeveru Evrope, kaže za Al Jazeeru Karsten Friis s Norveškog instituta za međunarodne poslove (NUPI).

Dodaje da postoji potreba i za širim pojačavanjem evropske odbrane kako se angažman Sjedinjenih Američkih Država smanjuje na „Starom kontinentu“.

Friis je istraživački profesor u grupi NUPI za sigurnost i odbranu, a područja njegovog istraživanja su sigurnosne i odbrambene politike u Evropi, s naglaskom na Sjevernoatlantsku alijansu (NATO), nordijsku regiju, Arktik, transatlantske odnose, obavještajne poslove, kibernetičku sigurnost i Zapadni Balkan.

Inače je politolog s doktoratom Univerziteta u Groningenu, nosi akademski naziv kandidata u polju politologije Univerziteta u Oslu. Magistrirao je na Londonskoj školi ekonomije.

S NUPI-jem sarađuje od 2007. godine, a prije toga je bio politički savjetnik Misije OSCE-a u Srbiji (2004. do 2007. godine), OSCE-a u Crnoj Gori (2001. godine) i na Kosovu (1999. godine). Također je bio dio pregovaračkog tima EU-a za referendum o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Osim toga, Friis je nekoliko godina radio u Norveškim oružanim snagama i služio je u NATO-u/KFOR-u na Kosovu.

Svako donosi svoje prednosti

Prema posljednjim dogovorima, Švedska, Finska, Norveška i Danska sada dijele jedinstvenu sigurnosnu politiku prvi put od Kalmarske unije iz 15. stoljeća.

Poseban akcenat na sve daje pristupanje Finske i Švedske NATO-u jer omogućuje dublju regionalnu integraciju, a istovremeno jača sjeverni front NATO-a.

Svaka država ovom dogovoru doprinosi jedinstvenim svojim karakteristikama.

Švedska ima naprednu odbrambenu industriju, Finska raspolaže velikim rezervnim snagama vojnika, Norveška „donosi“ svoje arktičke pomorske kapacitete, a Danska elitne snage i rastuća arktička ulaganja.

Prema ranijim analizama, promjena je uglavnom uzrokovana strahovima od Rusije i zabrinutošću zbog pouzdanosti američke zaštite, posebno s predsjednikom Donaldom Trumpom.

Također, nordijske države svrstavaju se među najveće donatore vojne pomoći Ukrajini po glavi stanovnika, a Danska je pionir novog modela finansiranja ukrajinske proizvodnje oružja.

Analitičari sugeriraju da bi nordijski blok mogao postati plan B za regionalnu odbranu ako NATO posustane i model za druge regije poput regije oko Crnog mora.

Bliži susjed od Alijanse

Friis u razgovoru za Al Jazeeru ukazuje kako su nordijske države povećale svoje odbrambene budžete, kao što je to učinila većina NATO saveznika posljednjih godina zbog spomenutog straha od aktuelnih i mogućih poteza Moskve na istoku i sjeveru Evrope.

Naš sagovornik ističe kako nordijske države dijele veliko međusobno povjerenje i „sigurno će prve reagirati u slučaju agresije u jednoj od država“.

„Ipak, sve se oslanjaju na veće saveznike, kao što su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija… kako bi se mogle odbraniti u većem sukobu.“

I on ističe značaj Švedske u ovoj saradnji.

„Švedska ima najveću odbrambenu industriju, a slijede je Norveška i Finska. Dok Švedska proizvodi platforme (avione, podmornice…), ostale države proizvode samo komponente, municiju i slično. No, ukupna nordijska odbrambena industrija je značajna.“

Novi mandat predsjednika SAD-a Donalda Trumpa donio je i novi „mandat“ nesigurnosti u NATO-u i oslanjanju na američku pomoć. Trumpovi potezi povlače pitanje: je li to poticaj za nordijske države, kao i za Evropsku uniju, da ojačaju vlastitu odbranu, vojsku i ekonomiju u cjelini kako bi što manje ovisili o SAD-u?

„Apsolutno, SAD će smanjiti svoj utjecaj u Evropi bez obzira na sve. Dakle, Evropa mora učiniti više. Ako se SAD potpuno povuče, umanjuje se i osiguranje, no svi bi Evropljani trebali razmotriti odbranu bez američkih snaga“, ističe norveški analitičar.

Stanje na Balkanu

Sagovornik Al Jazeere ima veliko iskustvo u praćenju balkanske politike, još jednoj regiji gdje postoji značajan ruski utjecaj.

„Snage NATO-a i EU-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu trebale bi biti dovoljno robusne da mogu odvratiti, riješiti ili razbiti bilo kakvu krizu ili sukob. Čini mi se kako su, možda, postale premale i presimbolične da bi to učinile, barem u BiH. Već smo iskusili simbolične i nemoćne vojne snage na Balkanu – u Srebrenici – tako da se ova lekcija nikada ne smije zaboraviti. Ako rasporedite snage, morate ih moći iskoristiti“, kategoričan je Friis.

Na kraju smo zatražili njegov komentar na stav kako je trenutna situacija možda i najbolja prilika za euroatlantske integracije Zapadnog Balkana, te da evropske prijestolnice moraju brže i agilnije djelovati da njihov primat na jugoistoku Evrope ne preuzmu Moskva, Peking, Teheran…

„Destruktivna uloga koju Rusija igra u Moldaviji, Bosni i Hercegovini, Rumuniji, Srbiji i šire vrlo je zabrinjavajuća. Evropska unija bi, prema mom mišljenju, stoga trebala zauzeti strožiji stav protiv onih koji ne slijede vrijednosti i stavove EU-a te pozvati one koji to čine brže i bliže političkoj integraciji unije.

Postoji zabrinutost da će u Vijeću biti ‘više Mađarske i Slovačke’, pa je potrebno poduzeti više većinskog glasanja i drugih mjera. Ali ovo je sada više o geopolitici (to jest, osigurati da Balkan ostane dio evropske vrijednosne sfere) nego o ispunjavanju ovog ili onog tehničkog standarda u nekom poglavlju. To se može popraviti kasnije“, odgovara Friis.