Papa koji je postigao napredak, ali nije promijenio crkvu

„Ono što se gradi na temelju sile, a ne na istini o jednakosti u dostojanstvu svakog ljudskog bića, počinje loše i završit će loše“.

Ta rečenica, jedna od posljednjih što ih je papa Franjo uputio javnosti, mogla bi se shvatiti kao sažimajuće geslo njegova pontifikata dugog 12 godina, obilježenog snažnim zauzimanjem za ugrožene ovoga svijeta. Usprkos tom Franjinu zagovoru, ili baš zbog njega, mnogi moćnici i u crkvi i izvan nje neće biti pretjerano rastuženi njegovim odlaskom, štoviše – uključujući tu i dobar dio hrvatskoga katoličkog klera.

Citirana rečenica dio je papina otvorenog pisma kojim se, među prvima od svjetskih političkih autoriteta, otvoreno suprotstavio šokantnom početku drugog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa. Pismo je papa uputio američkim katoličkim biskupima, potičući katoličke vjernike da „ne pokleknu pred narativima koji diskriminiraju i uzrokuju nepotrebnu patnju naše braće i sestara migranata i izbjeglica“. Tim je pismom poglavar crkve s najmanje 1,4 milijarde vjernika potvrdio svoju nepopustljivu kritiku antiimigrantske politike američkog predsjednika, za kojega je još, tijekom prvoga Trumpova predsjedničkog mandata, papa Franjo ustvrdio da „nije kršćanin“.

Milosrđe i pomoć prema migrantima te razumijevanje njihova egzistencijalnog položaja nisu jedine ideje vodilje pontifikata pape Franje, svjetovnog imena Jorge Maria Bergoglio, rođenog 1936. godine u Buenos Airesu, kojega je vatikanska konklava izabrala za papu 13. ožujka 2013. godine, nakon što se njegov prethodnik Benedikt XVI (Nijemac Joseph Ratzinger), 15 dana ranije povukao zbog nemoći uzrokovane starošću.

Slijedio put sv. Franje u skromnosti i altruizmu

Simbolički uzevši ime po svetome Franji, svecu skromnosti i siromaštva, Bergoglio je kao papa slijedio put tog sveca skromnosti, siromaštva i altruizma: osobno naglašeno skroman i neformalan isticao je nužnost solidarnosti i milosrđa u svijetu razdrtom ratovima i mržnjom, zauzimao se za zaštitu žrtava i nezaštićenih i međureligijski dijalog, a u Katoličku je crkvu pokušao uvesti liberalne promjene, poput poboljšanja položaja žena, veće otvorenosti prema LGBT vjernicima te priznanja i iskorjenjivanja pedofilije i seksualnih prijestupa, teškog i masovnog grijeha katoličkog klera.

Takvi su stavovi pape Franje sukobili s mnogim moćnicima, i u politici, ali i u vlastitoj crkvi. U studenome prošle godine, u knjizi intervjua Nada nikad ne razočara – hodočasnici prema boljem svijetu, koje je vodio s novinarom Hernanom Reyesom Alcaideom, pozvao je na istragu kako bi se utvrdilo jesu li izraelski napadi u Gazi genocid, nakon što ih je dva mjeseca ranije ocijenio „nemoralnima i nesrazmjernim“ jer je „izraelska vojska otišla dalje od pravila rata“. U istoj je knjizi govorio kako svijet zahvaća „globalizacija ravnodušnosti“, kojoj treba suprotstaviti „globalizaciju dobročinstva i saradnje“.

Njegova stajališta o ratu u Ukrajini, u kojima je dao naslutiti kako za rusku invaziju djelomice smatra odgovornom i zapadne zemlje, također nisu naišle na dobar odjek u mnogim metropolama Zapada, naročito ne u Ukrajini, ali papa Franjo uvijek se nedvosmisleno zauzimao da patnja ukrajinskih ljudi, kao uostalom i svih koji podnose ratne užase, završi što prije.

Protivljenja i iz same Katoličke crkve

Papa Franjo suočio se s mnogo protivljenja i iz same Katoličke crkve. Zašto, u nedavnome je intervjuu portalu Telegram objasnio franjevački svećenik i teolog fra Drago Bojić. Papa, objasnio je Bojić, zalaže se za siromašnu Crkvu koja je osjetljiva na periferne, migrante, potlačene, a mnogima se u Crkvi nije lako odreći moći i privilegija.

„Ideje koje zastupa papa Franjo su ideje Evanđelja i Isusa iz Nazareta“, rekao je Bojić. „Otkako je izabran, pokušava deklerikalizirati i evangelizirati Katoličku crkvu. U više navrata kritički je govorio i pisao o ponašanju biskupa, svećenika i općenito ljudi u Crkvi. To nailazi na žestok otpor, iako njegove stavove podržava dio ljudi u Crkvi, doduše manji. Papa Franjo pokušava reformirati Crkvu, a mnogi u Crkvi su protiv reformi i najradije bi da sve ostane kako jest, pa makar sve propalo.“

Bojićeve ocjene naročito vrijede za način kojim je katoličanstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prihvatilo Franjine pokušaje humanizacije i liberalizacije crkve. Stekao je ondje vjerne sljedbenike, ali još više ogorčenih neprijatelja. Dio klera naročito mu je zamjerio odluku da biskupa Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog u vrijeme NDH kojega je papa Ivan Pavao Drugi proglasio blaženim, ne proglasi svetim, nego da zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) formira zajedničku komisiju koja će temeljito procijeniti Stepinčevo djelovanje. U dijelu katoličkog svećenstva u Hrvatskoj ta je odluka pape Franje protumačena – neće biti teška riječ – kao izdaja.

O Stepincu sa Irinejem

Vrijedi podsjetiti na papinu izjavu o Stepincu iz svibnja 2019. godine, koja je, čak i u manje konzervativnim krugovima u Hrvatskoj, izazvala bijes i nezadovoljstvo.

„Povijesni slučaj je ovaj: kanonizacija Stepinca. Stepinac je čovjek s vrlinama. To je Crkva izjavila time što ga je proglasila blaženim. Može mu se moliti. On je blažen“, kazao je papa u odgovoru na pitanje hrvatskog novinara.

„Ipak, u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka“, nastavio je. „Riječ je o povijesnim točkama. I ja koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću molio sam, promišljao, tražio savjet i onda sam vidio da trebam pitati pomoć Irineja (patrijarha SPC, op.a.). Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Osnovali smo zajedno povijesnu komisiju. Radili smo zajedno. Jer i Irineja i mene jedino zanima istina. Ne pogriješiti.

Čemu služi jedna izjava o svetosti, ako nije jasna istina. Ne služi nikome. Znamo da je Stepinac dobar čovjek, da je blaženik, ali da se učini ovaj korak ja sam tražio pomoć Irineja da se učini istina. Izučava se. Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Produbljuju se neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine. Ne plašim se. Samo se plašim suda Božjeg.“

Papa nije zaboravio kontroverze, ako konzervativci jesu

Da bi se shvatilo kakve je reakcije taj stav pape Franje izazvao u Hrvatskoj, vrijedi citirati dio komentara koji je tim povodom napisao jedan hrvatski ultrakonzervativni komentator.

„Duhovno izgubljeni papa Franjo drži da je od svoje pontifikacije na ovamo, upravo on v.d. arkanđela Mihaela na Zemlji, da je njegovo pravo vagati duše. Na jednu stranu kantara stavlja blaženikove ljudske nedostatke i ljudsku nesavršenost, a na drugu stranu blaženikovo otrovano srce, konkretno otrovano od strane komunjarske teologije porobljivanja. Prepoznaje nekakve ‘nerazjašnjene točke koje se tiču povijesti’. A Crkva je sakrament povijesti!

Nekada duhovna Katolička crkva sve više postaje bojno polje, na svim razinama. Kao u serijalu Zvjezdani ratovi, kao u filmu Highlander, osobni karakter posljednjeg jedija odredit će budući karakter svijeta. Ako pobijedi blaženi Stepinac, ponovno će vladati svjetlo. Ako pobijedi pakosni starkelja Jorge Mario Bergoglio, bit će to pobjeda Tame.“

Drago Bojić, međutim, kao ni papa Franjo uostalom, ne zaboravlja kontroverzu Stepinčeva djelovanja, kao što to uporno čine hrvatski konzervativci.

„Ljudî koji su nastradali od komunističkih vlasti doista je bilo puno“, priznaje Bojić, ali i podsjeća: „No, o njima se stalno govori kako bi se izbjeglo suočavanje s vlastitim zabludama iz prošlosti. A te zablude bile su strašne i nanijele su puno patnje i katolicima i ljudima drugih vjera.“ Stoga Katolička crkva u Hrvatskoj, smatra Bojić, nastoji profitirati na Stepinčevoj biografiji i samu sebe predstaviti kao mučenicu, zaboravljajući pritom „vlastite zablude iz prošlosti“. Stepinac međutim ne može biti paradigma suvremene Crkve niti uzor u vjeri, smatra Bojić.

„To pokazuje i činjenica da njegov kult nije zaživio unatoč tolikom promoviranju i inzistiranju na mučeničkoj propagandi. Ljudi ga naprosto doživljavaju političkim svecem kojemu se nema za što moliti.“

Tek su rijetki prihvatili Franjin smjer

Prijepor oko Stepinca najvažniji je, ali ne i jedini razlog zbog kojega je dio Katoličke crkve u Hrvatskoj osjećao snažan otpor prema otvorenosti pape Franje. Njegovo inzistiranje, primjerice, na crkvenome priznanju i pokajanju zbog masovnih seksualnih zločina svećenika, kao i na uvođenju procedura za sankcioniranje i sprečavanje takvih zločina u budućnosti, u crkvi u Hrvatskoj izazvalo je neproglašenu, ali jasno vidljivu podjelu na zagovornike i protivnike papinih stavova.

Pojedini – nažalost rjeđi – hrvatski biskupi, predvođeni riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem, prigrlili su taj novi smjer pape Franje, pa je Uzinić u svibnju 2023. na konferenciji za novinare u Rijeci učinio presedan za crkvu u Hrvatskoj: podrobno je izvijestio o takvim slučajevima u Riječkoj nadbiskupiji te, zaplakavši pred kamerama, izrazio pokajanje i zatražio oprost, priznavši čak i to da mu je hrvatski sekularni tjednik Nacional pomogao da objavi te za crkvu uvelike kompromitirajuće podatke.

Nedavno je, pak, hvarski biskup Ranko Vidović objavio imena dvojice svećenika te biskupije koji su počinili seksualne delikte, a potom i „pastirsko pismo vjernicima o sablazni seksualnog zlostavljanja“, u kojemu kaže kako „s iskrenim žaljenjem i velikom boli u srcu progovaramo o žrtvama seksualnog zlostavljanja djece, maloljetnih i ranjivih osoba od strane nekih svećenika Hvarske biskupije“ i „tražimo oprost“. Manjak te njegove objave, međutim, svakako jest bio podatak da su oba ta svećenika umrla, a da za života nisu bili kazneno sankcionirani za svoje prijestupe.

Javnost je, međutim, doznala i za izravno suprotne postupke utjecajnih hrvatskih biskupa, kao što su splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, biskup đakovačko-srijemski Đuro Hranić, pa i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, kojega je na to mjesto imenovao papa Franjo osobno. Postupci te trojice biskupa, za koje su mediji otkrili kako su, svaki na svoj način i različitim intenzitetom, štitili svećenike počinitelje seksualnih delikata, prikrivali istinu o njima, a neke od njih čak i vraćali u službu, svjedoče o snažnom otporu koji je utjecajan dio Katoličke crkve u Hrvatskoj pružio pokušajima pape Franje da crkvu suoči s njezinom odgovornošću za nehumane čine, te da je učini skromnijom, otvorenijom i prijemčivijom za slabe, odbačene i siromašne, za žrtve svih vrsta.

Sada, kad pape Franje više nema, ne treba sumnjati da će otpor njegovome nasljeđu bivati samo sve snažniji, ma tko bio izabran za njegova nasljednika. Papa Franjo postigao je napredak, ali nije uspio promijeniti Katoličku crkvu, pogotovo ne u Hrvatskoj.