Izraelska vizija Palestine bez suvereniteta i identiteta

Palestinska situacija postaje sve složenija s usponom ekstremnih politika koje provodi izraelska desnica. Takve politike ne samo da slabe palestinsko pitanje, već ga nastoje u potpunosti izbrisati i eliminirati bilo kakvu viziju o uspostavi nezavisne i suverene palestinske države.

Premijer Benjamin Netanyahu oslanja se u tom pogledu na slabljenje utjecaja ljevice u Izraelu, kao i na jačanje desničarskih pokreta, uz otvorenu podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa.

U tom kontekstu, izraelski Institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) objavio je izuzetno značajan istraživački rad o budućnosti postizanja kompromisnog rješenja pod naslovom „Palestinski entitet s ograničenim suverenitetom“. Autor je Udi Dekel, jedan od vodećih izraelskih ličnosti koje su učestvovale u ranijim pregovorima s Palestincima pod vodstvom bivšeg premijera Ehuda Olmerta.

Rad nudi alternativni politički model koji redefinira koncept „palestinske države“ kroz sigurnosnu perspektivu prilagođenu izraelskim prioritetima, bez narušavanja suštine njegove dominacije nad teritorijom.

Ograničeni suverenitet ugrožava prava Palestinaca

Izraz PELS označava Palestinski entitet s ograničenim suverenitetom (Palestinian Entity with Limited Sovereignty), čiji je cilj stvaranje palestinskog političkog entiteta na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze pod djelomičnom palestinskom kontrolom.

Prema ovom modelu, Pojas Gaze se smatra zasebnom regijom, ali administrativno povezanom s Palestinskom upravom. Područjem bi upravljala tehnokratska administracija zadužena za provedbu potrebnih reformi i učinkovito upravljanje. Na taj način bi Gaza postala dio područja pod PELS-om.

Sa sigurnosnog aspekta, izraelska uloga i dalje ostaje ključna u ovom modelu. Nastavit će se potpuni obavještajni nadzor sa ciljem suzbijanja aktivnosti koje se smatraju „terorističkim“, uz poseban fokus na sprječavanje Hamasa ili bilo koje druge palestinske grupe otpora da preuzme kontrolu nad tim palestinskim entitetom.

U tom kontekstu, izraelska vojska zadržat će slobodu provođenja sigurnosnih operacija unutar palestinskih teritorija kako bi suzbila kriminal i spriječila terorističke napade. Ovaj pristup upućuje na nastavak izraelske sigurnosne dominacije nad situacijom unutar palestinskih teritorija.

Osim toga, Izrael će zadržati pravo na samostalno nametanje posebnih sigurnosnih aranžmana, poput demilitarizacije palestinskih teritorija i sprječavanja krijumčarenja oružja preko granica i prijelaza koji ostaju pod njegovom kontrolom.

Izrael će također zadržati kontrolu nad svim granicama s Egiptom i Jordanom, uz sigurnosni nadzor nad kopnenim, zračnim i pomorskim prijelazima, čime dodatno učvršćuje svoju sigurnosnu dominaciju nad svim palestinskim graničnim prijelazima.

Što se tiče zračnog prostora, prema ovom modelu, Izrael će zadržati potpunu kontrolu nad palestinskim nebom, uz dopuštenje izgradnje palestinskog aerodroma koji bi bio pod izraelskim nadzorom.

Što se tiče pomorskog područja, Palestincima neće biti dopušteno da imaju mornaricu ili obalnu stražu, dok će izraelska mornarica nadzirati sve pomorske aktivnosti.

Izrael će i dalje zadržati kontrolu nad elektromagnetnim spektrom, uključujući mobilne i internetske mreže, a uvest će i ograničenja na potpisivanje bilo kakvih vojnih ili sigurnosnih sporazuma s drugim zemljama bez izraelskog pristanka.

Ideološke i političke dimenzije

Dekelov prijedlog ne može se posmatrati odvojeno od šireg političkog i ideološkog okvira koji Izrael neprestano predstavlja. Iako prijedlog naizgled djeluje kao tehničko ili administrativno rješenje, on u svojoj srži nosi duboke političke implikacije koje se preklapaju s prethodnim planovima usmjerenim na negiranje postojanja Palestine kao političkog pitanja.

Istraživač i politički analitičar dr. Abdullah al-Aqrabawi smatra da prijedlog PELS jača iste premise koje su navedene u „Odlučujućem planu“ koji je predstavio ministar Bezalel Smotrich 2017. godine. Taj plan predstavlja Palestince kao obične demografske grupe pod administrativnom upravom i bez ikakvih političkih prava.

Govoreći za Al Jazeeru, Al-Aqrabawi je dodao da se u prijedlogu namjerno zaobilazi korištenje termina „autonomija“ kako bi se izbjegle bilo kakve političke ili pravne obaveze u budućnosti. Objasnio je da cilj nije dodijeliti Palestincima stvarnu samoupravu, kao što je to slučaj s Iračkim Kurdistanom, već lišiti palestinski entitet bilo kakvog političkog ili simboličkog sadržaja, pretvarajući ga u nešto što nalikuje općinama pod okupacijom.

Ova vizija, kako je istaknuo stručnjak, ostavlja Palestincima samo dvije mogućnosti: potpuna lojalnost okupaciji kroz službu u njenoj vojsci i priznavanje njenog legitimiteta, ili dobrovoljno iseljavanje. Oni koji to odbiju, suočit će se s represijom i marginalizacijom.

Što se tiče pravosuđa, Palestincima se ne pruža stvarna nezavisnost. Predloženi model im omogućava upravljanje pravosudnim sistemom koji je samo prividno nezavisan, ali uz određene preduvjete, prije svega poštivanje principa „borbe protiv terorizma“. Pored toga, Izrael zadržava pravo da sudi svakom Palestincu kojeg smatra sigurnosnom prijetnjom.

Ovo potvrđuje da je pravni suverenitet tek formalna fasada unutar šireg sistema kontrole, pružajući uvid u stvarne konture izraelske politike.

Ono što Dekel predlaže nije daleko od trenutne politike koju Izrael provodi na terenu. Otkako je okupirao Zapadnu obalu i Pojas Gaze, Izrael je konstantno oduzimao palestinsku zemlju pod sigurnosnim izgovorima, poput „vojnih zona“ ili „javnog interesa“, a potom je iskoristio za širenje doseljeničkih naselja.

Konkretno na Zapadnoj obali, ove politike se provode kroz izmjene lokalnih zakona i vojnih naredbi, poput vojne naredbe br. 418, koja izraelskim vojnim oficirima daje široke ovlasti za reguliranje zemljišta i izdavanje građevinskih dozvola, prema Časopisu palestinskih studija (JPS).

Međunarodno i narodno odbijanje

Stručnjaci vjeruju da će model PELS naići na široko protivljenje na međunarodnom i narodnom nivou, jer mu nedostaju pravni i politički temelji. Osim toga, model se kosi s konceptom „dvodržavnog rješenja“, koji je i dalje međunarodno prihvaćeni okvir za rješavanje sukoba.

Profesor međunarodnog prava Imran Muhafaza ističe da Izrael, kroz ovaj model, ignorira svoj status okupacijske sile, jasno kršeći pravila međunarodnog prava koja zabranjuju okupaciju tuđih teritorija silom.

Dodaje da je nastavak okupacije nezakonit te se klasificira kao međunarodni zločin, usporediv s nekim oblicima ropstva, budući da uskraćuje palestinskom narodu pravo na samoopredjeljenje – pravo koje su jasno potvrdile brojne rezolucije Ujedinjenih naroda.

Što se tiče praktične primjene, Dekel tvrdi da će model naići na kategoričko odbijanje Palestinaca, zbog njihovog insistiranja na punom suverenitetu. Također, predviđa da će se napetosti između Palestinaca i izraelskih doseljenika nastaviti, u nedostatku pravednog političkog rješenja.

Ističe da prijedlog neće biti imun na sve veći međunarodni pritisak, posebno od aktera i zemalja koje i dalje podržavaju pravo Palestinaca na uspostavu vlastite nezavisne države.

Iako se ovakvim planom jasno krše palestinska prava, Dekel vjeruje da bi neke „umjerene“ arapske države mogle pokazati spremnost da ga prihvate nakon događaja 7. oktobra 2023. godine. To bi se moglo posmatrati kao korak ka širenju Abrahamovog sporazuma i jačanju procesa normalizacije odnosa, pogotovo ako se prijedlog predstavi kao davanje Palestincima civilne uprave bez stvarnog suvereniteta.

Ovakav prijedlog nije ništa novo, budući da su slični modeli, koji podrivaju načelo palestinske države, već ranije bili predstavljani, a naišli su na kategoričko odbijanje. Krajem 1970-ih, Palestinci i Arapi odbacili su prijedlog Menachema Begina koji je predložio „administrativnu samoupravu“ bez suvereniteta ili političkih prava.

Odbijen je i plan „ekonomskog smirivanja”, a riječ je o izraelskoj inicijativi pokrenutoj u septembru 2021. koju je predložio tadašnji izraelski ministar vanjskih poslova Yair Lapid. Cilj ove inicijative bio je poboljšati životne uvjete u zamjenu za odricanje od prava na suverenitet, a ocijenjena je kao pokušaj učvršćivanja okupacije ekonomskim sredstvima.

Na kraju, „Dogovor stoljeća“ koji je predložila Trumpova administracija 2020. godine naišao je na masovno palestinsko odbijanje jer je predlagao entitet bez teritorijalne povezanosti ili stvarnog suvereniteta, dok je istovremeno legitimizirao izraelsku hegemoniju.