Romić: Kockanje uništava cijele porodice, ali i društvo

Problem kockanja u Bosni i Hercegovini je takav da nijedna riječ nije dovoljno dobra da ga opiše, kaže u intervjuu za Al Jazeeru psiholog iz Mostara Marko Romić, povodom izlaska njegove knjige Izbavi nas od zla.

Knjiga predstavlja zbirku prikaza slučaja autora u dugogodišnjem radu sa ovisnicima o igrama na sreću. Donosi emotivno, edukacijski, zabrinjavajuće, ali i motivirajuće štivo o problemu kockarske ovisnosti u Bosni i Hercegovini.

Dr. Marko Romić osnovao je i vodi program tretmana patološkog kockanja kroz Klub liječenih ovisnika o kockanju – KLOK. Pokrenuo je i vodi online terapijski program tretmana ovisnosti o kockanju, a član je i stručne skupine Vijeća Evrope za ovisnost o online kockanju i igrama.

U razgovoru za Al Jazeeru doktor Romić govori o ovom velikom problemu koji pogađa naše društvo, svjesnosti društva i spremnosti da se suoči s problemom kockanja koji uništava cijele porodice.

• Kome je ova knjiga prvenstveno namijenjena i na koji način je Vaše profesionalno iskustvo s ovisnicima o kockanju oblikovalo sadržaj knjige?

– Knjiga je, prije svega, namijenjena onima koje zovem žrtvama kockara i kockanja, a to su supruge i djeca kockara, roditelji, braća i sestre, te uža i daljnja rodbina, prijatelji, kolege i susjedi kockara. Potom, knjiga je namijenjena onima koji se u svom poslu susreću s problemom ovisnosti o kockanju ili o tome žele nešto saznati. Na kraju, knjiga je namijenjena i samim kockarima, ali oni će ju najmanje čitati.

Sadržaj knjige u potpunosti je određen i oblikovan mojim radom i iskustvom u radu s patološkim kockarima i članovima njihovih obitelji. U samom predgovoru naglasio sam da u knjizi nema niti jedan jedini citat ili neki osvrt na drugu literaturu. Želio sam da moja knjiga govori ono što ja imam za reći. Svi koje zanima što drugi imaju za reći lako će naći tu drugu literaturu.

• Koliko je ozbiljan problem kockanja u Bosni i Hercegovini?

– Problem kockanja u Bosni i Hercegovini je takav da nijedna riječ nije dovoljno dobra da ga opiše. Desetine tisuća pojedinaca i obitelji propada u svakom smislu svakodnevno, stotine tisuća djece biva uništeno svađama i raspadima brakova njihovih roditelja radi kockanja, ta ista djeca i mladi odrastaju u okruženju koje ih na svakom koraku i u svakom mediju poziva na kockanje i uvjerava da je kockanje nešto od čega će oni i drugi imati korist. Djeca i mladi guraju se u ponor izgrađujući iluziju o lagodnom životu bez učenja, rada, odricanja. Desetine i stotine tisuća obitelji zaduženo je toliko da će, u mnogim slučajevima, generacije njihovih nasljednika morati vraćati taj novac. Ako kažemo da je stanje stravično i katastrofalno – to bi bio vrlo blagi opis problema.

• Da li je društvo generalno svjesno ove opasnosti?

– Društvo, ako pod tim podrazumijevamo onaj dio društva koji bi trebao misliti i raditi za dobrobit zajednice, ne samo da nije svjesno problema, nego se vrlo direktno i aktivno stavilo u funkciju generiranja i uvećavanja problema. Dokaz tomu su sva naša naseljena mjesta i gradovi, koja izgledaju kao veliki kasino, svi naši mediji, na kojima svakih par minuta imamo reklame kockarnica i kladionica, kao što ih imamo i na svakoj stranici.

Onaj drugi dio društva, obični građani, upali su u zamku napravljenu od onog prethodnog dijela, koji im nije osigurao uvjete u kojima će završena škola ili fakultet značiti dobivanje posla, u kojima će činjenica da imaju posao značiti da mogu pokriti minimum životnih troškova. Na drugoj strani, na svakih pedeset do sto metara instalirane su “stanice za isisavanje posljednje kapi krvi”, a to su kladionice, kockarnice, kladomati. Omogućeno im je da iz svojih spavaćih soba ili ureda prokockaju posljednju marku.

Sve to upakirano je u licemjernu i bezobraznu floskulu da svatko ima svoju savjest i pravo da kocka ili ne kocka, da nitko nikoga ne tjera u kockarnice i kladionice. To je istina samo na prvi pogled, jer kockarnice i kladionice žive od onih koji su oboljeli od ovisnosti o kockanju, od onih koji prokockaju plaću čim je dobiju i ne samo svoju plaću, nego dižu kredite, prodaju imovinu, varaju rodbinu, kolege prijatelje i sl. Kad bi svi ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini mjesečno trošili na kockanje onoliko koliko plaćaju, naprimjer, režijske troškove, većina kockarnica i kladionica propala bi za manje od tri mjeseca.

• Koji su, po Vašem mišljenju, ključni koraci koje država i društvo trebaju poduzeti u borbi protiv ovisnosti o kockanju?

– Puno je toga što bi se trebalo mijenjati. Na jednoj strani to su restriktivne zakonske mjere, kao naprimjer potpuna i trajna zabrana reklamiranja kockarnica i kladionica u javnom prostoru, stroga kontrola imovinskog stanja onih koji kockaju, potpuno onemogućavanje maloljetnim osobama da kockaju, uskraćivanje svih socijalnih i materijalnih primanja onih koji ta primanja dobivaju iz proračuna, a koji taj novac, novac našeg naroda, troše u kockarnicama i kladionicama, potpuna zabrana sponzoriranja javnih ustanova i ustanova od javnog značaja od strane kockarnica i kladionica, dislokacija kockarnica i kladionica iz naseljenih mjesta, stroga kontrola internetskih transakcija usmjerenih na kockanje i klađenje. Na drugoj strani, trebalo bi provoditi stalne edukativne i savjetodavne programe prevencije, tako da se djeci i mladima pokazuju stvarni primjeri propasti pojedinaca i obitelji.

• Postoje li specifične društvene ili ekonomske okolnosti u BiH koje pogoduju razvoju ove vrste ovisnosti?

– Naravno. Vlast bi trebala biti odgovorna za to kako se i od čega se živi, tamo gdje je ona nadležna. Trebala bi kreirati uvjete u kojima će ljudi moći živjeti normalno od svoga rada. Kad bi bilo tako, bilo bi puno manje kockanja i kockara. Naša vlast na razne načine generira siromaštvo. U takvim uvjetima mnogi će upasti u iskušenje da kockom dođu do rješenja svojim materijalnih potreba i upasti u zamku koja im je postavljena na svakome koraku, a ta zamka su kockarnice i kladionice.

• Jeste li primijetili promjene u profilu osoba koje traže pomoć zbog kockanja – u smislu starosne dobi, spola ili socijalnog statusa?

– Da, te promjene su vidljive. Kako vrijeme prolazi, dobna granica u kojoj se počinje kockati se spušta. Dječaci danas uplate prve listiće u kladionicama već u šestom razredu osnovne škole, najmlađi patološki kockari imaju 15 godina. Sve je više ženskih osoba koje kockaju i postaju patološki ovisne. Kada je u pitanju socijalni status, patološki kockari su, u najvećem broju slučajeva osobe nižeg ili srednjeg socijalnog statusa, ali ima i onih koji su imućniji.

• Koliko su postojeće terapije i programi rehabilitacije u BiH efikasni?

– Premalo je onih koji se liječe od ove ovisnosti, da bismo davali neke ozbiljnije prosudbe. Osobno, mogu bez pretjerivanja reći da je liječenje u Klubu liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) Mostar izuzetno uspješno. Ja sam više nego zadovoljan time. No, napominjem, danas se liječi možda svaki stoti od onih koji bi se trebali liječiti.

• Kakvu ulogu imaju porodica i okolina u prepoznavanju i rješavanju problema?

– Obitelj i okolina trebali bi imati ključnu ulogu u prepoznavanju problema i sudjelovanju u liječenju. Program koji vodim podrazumijeva obvezno sudjelovanje obitelji. Na žalost, kockanje je problem koji je pod velikom stigmom društva. Kockari i njihove obitelji u najvećem broju slučajeva pokušavaju sakriti to kockanje. Kriju ga sve dotle dokle ne propadnu u potpunosti.