Britanski ratni novinar Jon Swain: Živimo u depresivnoj stvarnosti

Jon Swain je britanski ratni novinar poznat po izvještavanju iz Vijetnama i Kambodže, gdje je svojim novinarskim radom svjedočio brutalnosti ratova i njihovom utjecaju na civilno stanovništvo, kad je tamo bilo malo stranih novinara, a mnogi kambodžanski i vijetnamski su ubijeni. Posebno je zapažen po tome što je bio posljednji britanski novinar u Pnom Penu kad je grad pao pod kontrolu Crvenih kmera. Njegovo iskustvo, zajedno s iskustvima njegovih kolega, inspirisalo je snimanje poznatog filma “Polja smrti” koji dokumentira rad i izazove ratnih novinara u Kambodži, naglašavajući važnost njihove misije u prenošenju istine s bojišnice na svjetsku pozornicu.

Jon Swain za Al Jazeeru se prisjeća ključnih trenutaka života i smrti kojima je svjedočio, govori o stradanju novinara u Gazi i važnosti novinarstva u jeku transformativne nestabilne faze u kojoj se svijet nalazi.

• Počnimo s Vašim iskustvom. Bili ste posljednji preostali britanski novinar u Phnom Penhu kad je pao u ruke Crvenih Kmera. Možete li nam prepričati događaje tog dana i neke od odluka koje ste morali donijeti?

– Da, svakako. Zaljubio sam se u Kambodžu jer sam tamo otišao na početku rata kao veoma mlad novinar, imao sam samo 22 godine i radio sam za Agence France-Presse, francusku novinsku agenciju. Narednih pet godina proveo sam radeći za AFP, a zatim pet godina kao slobodni novinar u Vijetnamu i Kambodži. Bio sam fasciniran Kambodžom, jer je to bilo prvo mjesto u Indokini koje sam posjetio i zaljubio sam se u nju uprkos ratu ili zbog rata.

Ratovi su nešto užasno i strašno, ali također donose uzbuđenje, posebno ako ste veoma mladi. Mislio sam da mi je suđeno izvještavati o tom ratu.

Pred pad Phnom Penha bio sam u Saigonu u Vijetnamu. Amerikanci su evakuisali svoju ambasadu i avionom sam iz Saigona otišao u Bangkok na susjednom Tajlandu kako bih izvještavao o toj evakuaciji. Znao sam da civilni avion Air Cambodgea sljedećeg dana, u nedjelju, treba letjeti iz Bangkoka u Phnom Penh. Bio je to rizik, ali znao sam da ako avion poleti, za šta nisam mislio da će se desiti, jer je Phnom Penh bio pod opsadom i trebao je pasti za nekoliko dana, moram biti u njemu. Smatrao sam da se ne bih mogao pogledati u ogledalo ako poleti bez mene. Ali to je bila lična odluka, ne samo novinarska. Bio sam tamo na početku rata i morao sam biti tamo na kraju. Došao sam posljednjim avionom. Bio sam vjerovatno jedini putnik. Bio je to avion Dakota s četiri motora kojim je upravljao američki pilot, a letio je s tri motora jer jedan nije radio. Poletjeli smo s tri motora i sletjeli u Phnom Penh, a on je išao tamo kako bi našao svoju djevojku iz Kambodže, tako da je to za njega bio veoma ličan let. Sletjeli smo na aerodrom u Phnom Penhu pod raketnom paljbom. Na kraju sam se našao tamo. Nisam znao šta će se dogoditi, ali Phnom Penh je pao nekoliko dana kasnije. Imao sam veliku privilegiju biti tamo i svjedočiti tome, iako je to bio veliki rizik za mene.

Na dan pada Phnom Penha 17. aprila, a to je bio četvrtak, nakon nedjelje kad sam doletio, ja i dvojica američkih kolega – Sydney Schanberg iz The New York Timesa i Al Rockoff, slobodni fotograf te Sydnejev prevodilac Kambodžanac Dith Pran – bili smo uhapšeni od mladog pripadnika Crvenih Kmera u vojnoj bolnici ujutro na dan pada i odvedeni smo na pogubljenje na obalama rijeke Mekong, jer su mislili da smo Amerikanci i zato što smo bili bijelci. Mi smo bili neprijatelji tim veoma mladim vojnicima Crvenih Kmera, koji su imali otprilike 14 ili 15 godina. Bili su tinejdžeri. Prislonili su nam puške i pištolje na glavu, ubacili nas u oklopni transporter i odveli na obale rijeke Mekong, gdje su nam rekli da izađemo. Tamo je stajao vojnik s puškom AK-47 koji nas je htio upucati kad izađemo. Ali Pran, kambodžanski prevodilac, veoma hrabro je izašao prvi i počeo smireno objašnjavati na kambodžanskom da smo mi novinari, da nismo Amerikanci, iako su tamo bila dva Amerikanca. Došao je neki viši oficir iz Crvenih Kmera i bili smo oslobođeni, ali bilo je veoma neizvjesno hoćemo li preživjeti. To je moje sjećanje na pad Phnom Penha s lične tačke gledišta, ali je zauzimanje Kambodže od Crvenih Kmera kasnije dovelo do smrti nekoliko miliona ljudi, tako da ono i nije tako važno.

• U Vašoj dugoj karijeri, a upravo ste spomenuli neke od tih događaja, bili ste kidnapovani, suočeni sa smrću, doživjeli ste nezamislivi haos za običnog čovjeka ili novinara. Kako su ta iskustva, poput ovog koje ste upravo spomenuli, oblikovala Vaš pogled na čovječanstvo i novinarstvo i kako se to odražava na sve što se danas dešava novinarima? Ako mogu dodati – u Gazi je Izrael ubio više novinara u posljednjih godinu i po dana nego što ih je stradalo u oba svjetska rata, u Vijetnamu, Kambodži i Jugoslaviji zajedno.

– Mislim da je veoma šokantno, tragično i depresivno što nema većeg negodovanja zbog toga šta se dogodilo tim novinarima i njihovim ubistvima. To je apsolutno šokantno. Čini se kao da to nije važno. Novinare ne treba napadati zato što rade svoj posao. U Vijetnamu i Kambodži ubijeno je 195 novinara, i to u više decenija ratovanja. Otprilike isto toliko ih je ubijeno u Gazi, a zato što su Palestinci izgleda da nisu važni, da budem iskren i to je odraz… Jedan od ciljeva ove izložbe [Izložba u Zemaljskom muzeju BiH ‘April 1975 – Pnom Pen – Sajgon’, koja istražuje iskustva novinara koji su dokumentovali dramatičan završetak ratova u Kambodži i Vijetnamu] za mene je… Za mene je veoma emotivno organizovati ovu izložbu jer sam bio tamo, ali to je način odavanja počasti novinarima koji su poginuli u Vijetnamu i Kambodži, a mnogi od njih bili su iz tih zemalja. To je jedan od načina da im se oda počast. Nadam se da će se napraviti spomen obilježje za hrabre novinare ubijene u Gazi.

• Smatrate li da ovakvi događaji, ovakva izložba i poruka za koju ste upravo rekli da se nadat da će biti prenesena posjetiocima, u današnje vrijeme mogu prodrijeti do svijesti ljudi?

– Mislim da mogu. Redovno se održavaju demonstracije zbog onoga što se događa u Gazi i zbog patnje naroda Gaze, Palestinaca, što uključuje novinare i humanitarne radnike koji su tamo. Održavaju su demonstracije protiv onoga što se dešava. Nažalost, živimo u depresivnoj stvarnosti. Smatram da zapadne zemlje to ne odražavaju.

• Upravo ste spomenuli neke od Vaših palih kolega u Kambodži i Vijetnamu. Te novinare i Vas često nazivaju legendarnim. Koje osobine su definisale novinare tog vremena i imaju li oni odjek u novinarstvu i danas?

– Mislim da imaju. Mislim da se novinarstvo promijenilo, očigledno, zbog društvenih mreža i slično. Postalo je trenutno. Opasnost je da će postati neka vrsta eho komore, gdje ljudi čitaju ono što je na društvenim mrežama i vjeruju u to, jer žele vjerovati da to odražava ono u što žele vjerovati i onda to šire. No, ispod svega toga, još postoji veoma dobro novinarstvo, kako pisano tako i slikovno kroz dokumentarce i filmove. Mislim da je srž onoga što je važno da morate imati ljudskost kako biste bili dobar novinar. Morate imati ljudskost i znati pisati, u mom slučaju, o ljudskim bićima, o ljudima. Humanitarni instinkt veoma je važan za čovječanstvo, znatiželja za ono šta se dešava. Sve te stvari su važne. Da biste bili dobar ratni dopisnik i izvještavali o ratovima, što sam radio mnogo godina… Ne morate biti dobar ratni dopisnik da biste pisali o vojnicima s oružjem. Riječ je o onome šta se dešava kao rezultat rata – civilno stanovništvo, djeca… Sve je to dio priče i na neki način je mnogo veća priča od onoga što se dešava na ratištu.

• U svojim memoarima “Rijeka vremena” opisali ste prilično živopisnu sliku svog vremena u regiji Indokine. Očigledno je da još imate tu emociju i energiju, koje osjećam u ovom razgovoru. No, kakva osjećanja i sjećanja još postoje poslije svih ovih godina?

– Prošlo je 50 godina. Bilo je to davno, prije 50 godina. Nešto od toga je nestalo, ali bilo je to veoma uzbudljivo vrijeme. Znam da to zvuči loše. Bio je to rat. Zašto je to bilo uzbudljivo za mene i moje kolege? Ali, bilo je. Bili smo mladi, pratili smo najveću priču na svijetu, u dijelu svijeta koji je bio veoma egzotičan, u jugoistočnoj Aziji, s prelijepom prirodom, veoma lijepim i senzualnim ljudima. Uz sve to bio je i rat, tako da je to bilo pravo mjesto za život. To je za mene još najveći trenutak u životu. Svaki rat koji sam pratio nakon Vijetnama i Kambodže sam uspoređivao. Uvijek bih poredio kako sam se osjećao u vezi s ratom o kojem sam izvještavao, gdje god da je bio, s onim kako je izgledao u poređenju s Vijetnamom i Kambodžom.

• Pripadate drugačijoj generaciji novinara.  Naprimjer, kao Vaše kolege, danas u drugačijem dobu, gledamo kako je novinarstvo bilo u vaše vrijeme, a bilo je legendarno, kao što sam spomenula, jer se čini da je tada bilo važno. Ponekad imamo osjećaj da, a to otvoreno kažem, koliko god radite i pokazujete, postoji neko na X-u, bivšem Twitteru, na YouTubeu ili bilo kojoj drugoj platformi na društvenim mrežama ko može jednostavno reći da su to lažne vijesti ili da imaju alternativu. Kako vidite ovu transformaciju u kojoj smo trenutno? Ima li prostora za optimizam?

– To što govorite veoma je depresivno i apsolutno je tačno. No, moramo biti optimisti. Moramo biti optimisti. Moramo se nadati da je ovo prolazna faza. Ali, priznajem da je to veoma teško. Danas u svijetu postoje dobri novinari koji rizikuju svoj život izvještavajući o sukobima, hrabro pišući o događajima u svojim zemljama i bore se za istinu, i to će se nastaviti. Samo se moramo nadati da će biti primjećeni.

• Na ovoj izložbi brojni novinari koji su predstavljeni morali su u djeliću sekunde donijeti odluku ostati ili otići ili učiniti nešto suočeni s opasnošću. Šta to govori o tankoj granici između profesionalne dužnosti i ličnog opstanka kad je riječ o novinarima?

– To je veoma dobro pitanje. Mislim da svaki novinar mora sam donijeti odluku o tome kad će preći granicu. Govorim iz ličnog iskustva izvještavanja o ratu u Vijetnamu i Kambodži, jer sam, za razliku od mojih kolega, sam vozio automobil u Kambodži kako bih došao na ratište ili tamo gdje su se vodile borbe. Drugi novinari su išli u grupama. To mi se nije sviđalo, jer sam smatrao da u grupi nemam kontrolu nad tim koliko sam daleko spreman ići da rizikujem za priču, jer ne želite biti prvi novinar u autu koji će reći da ga je strah i da ne želi dalje. To je teško uraditi.

• Ali ako mogu dodati, to također znači da postoji humanost i krhkost novinara.

– Da.

• Oni nisu nepobjedivi lavovi, već ljudi.

– Nadam se da su novinari ljudi, svakako jesu. Jedan od poznatih novinara tokom opsade Sarajeva bio je Kurt Shorck. Ubijen je u Sijera Leoneu. Nisam bio s njim kad je ubijen, ali sam u to vrijeme bio u Sijera Leoneu. Kurt je bio izuzetno poštovan. Otišao je vozilom s dvojicom kolega i lokalnim vozačem u posjetu mjestu gdje se ranije dogodila zasjeda. Pobunjenici su napredovali prema Freetownu, glavnom gradu Sijera Leonea. To je bila prilično obična priča, ali on je izvještavao za Reuters i otišao je tamo. Koliko se sjećam, a mislim da sam upravu, lokalni vozač je rekao: “Neću dalje voziti jer je preopasno.”

Vozač je izašao iz auta i Kurt je nastavio voziti, a druga dva novinara u autu nisu se usudila reći mu: “Stani, ako vozač kaže da smo otišli dovoljno daleko, trebamo stati.” Oni to nisu uradili, otišli su dalje i upali su u zasjedu te je Kurt ubijen. To je primjer zašto sam nekad sam putovao autom jer sam znao svoje granice. Oprostite, to je veoma depresivno.

• Ne, to je život, zar ne?

– Da.

• Cijeli razgovor će za oboje, a vjerovatno i za gledaoce, u nekim aspektima biti depresivan. Međutim, osjećam Vaš optimizam, posebno nakon svega što ste vidjeli, a sada i s pričom o Vašem bliskom kolegi i onome što je on prošao, kao i sa svime čemu danas svjedočimo sa velikim brojem ubijenih, u ovom slučaju, palestinskih novinara. To je realnost, samo ovisi o tome kako je posmatramo i kakav stav imamo kad je riječ o njoj. Postoji li neka poruka koju biste željeli podijeliti s mladim novinarima koji tek kreću u novinarstvo ili izvještavanje, a da možda ne zvuči previše depresivno?

– Mislim da je to fantastično… To nije samo karijera nego način života. To je fantastičan način života. Čini da se osjećate živim, čak i ako izvještavate o depresivnim stvarima, jer ste u središtu svega i osjećate to, a to je uzbudljivo i iskustvo koje vas čini poniznim. Vidite ljudski život u svom najboljem i najgorem izdanju. U najgorim situacijama događaju se divni trenuci kad ljudi pomažu jedni drugima. Drugarstvo među novinarima je, iako su neki od njih jedni drugima konkurencija, fantastično u tim veoma napetim i teškim situacijama. Sve to čini da se osjećate živim. Kao mladog novinara ne treba vas sputavati teškoća ostvarivanja napretka i protivljenje slobodnim medijima, čak i u demokratskom svijetu danas. Radite nešto što je itekako vrijedno truda i što se odražava na vas i čovječanstvo. Iako možda pišete prvi nacrt historije, to je zaista važno.

• Između ostalog, na ovoj izložbi je predstavljen jedan oštećeni pasoš. To je moćan artefakt povezan s Vama. Možete li podijeliti priču koja stoji iza toga?

– Kao što sam rekao na samom početku ovog intervjua, mene i dvojicu američkih kolega Crveni Kmeri su odveli na pogubljenje, a živote nam je spasio Dith Pran, kambodžanski prevodilac Sydneya Schanberga iz The New York Timesa, koji je bio dopisnik iz Phnom Pena. On nam je nesumnjivo spasio živote. Bez njega bismo bili ubijeni, a naša tijela bačena u rijeku Mekong. Izašao je iz oklopnog transportera u kojem smo bili zarobljeni i suočio se s naoružanim Crvenim Kmerima i na kambodžanskom jeziku, koji mi nismo znali, rekao da su naši životi dragocjeni i da ih treba spasiti jer smo novinari. Srećom, došao je oficir Crvenih Kmera i shvatio da nije dobra ideja ubiti nas i bili smo oslobođeni. Svi Zapadnjaci i stranci potražili su sklonište u francuskoj ambasadi u Phnom Penhu po naređenju Crvenih Kmera koji su zauzeli grad i praznili ga od ljudi. Tamo smo bili zatvoreni dvije sedmice. Mnogo Kambodžanaca je zbog straha od Crvenih Kmera ušlo u ambasadu. Poveli smo Ditha Prana s nama u ambasadu. Poslije nekoliko dana Crveni Kmeri su rekli francuskom diplomatskom osoblju u ambasadi da svi Kambodžanci moraju napustiti ambasadu i otići van grada Phnom Penha, kao i svi drugi građani tog grada. Njihovi životi, životi Ditha Prana i drugih kambodžanskih novinara koji su tražili sklonište kod nas u tom trenutku bili su ugroženi, jer ako bi otišli van grada i bili izbačeni iz ambasade te odvedeni od Crvenih Kmera, zato što su bili povezani sa Zapadnjacima, mogli su biti ubijeni i mi smo to znali. Dith Pran je trebao otići, a ja sam imao rezervni britanski pasoš i pokušao sam ga prepraviti s Alom Rockoffom, američkim fotografom koji je bio s nama, promijeniti ga u pasoš za Prana. Bio je to veoma loš falsifikat. Imali smo njegovu fotografiju kojom smo zamijenili moju u mom britanskom pasošu tako što smo je zalijepili s malo rižine vode. Imam komplikovano ime – Jon Anketell Brewer Swain. Ne znam zašto su mi ga roditelji dali, ali bilo je takvo kakvo je bilo. Promijenili smo to u Anketell Jon Brewer ili nešto slično. Pran je bio iz Kambodže, ali je izgledao kao da je iz Nepala. Ideja je bila da je on britanski Nepalac i da ga tako možemo zadržati u ambasadi. Međutim, morali smo predati sve pasoše francuskim službenicima, koji su odmah shvatili da je to falsifikat i rekli da to neće uspjeti jer će Crveni Kmeri shvatiti da je falsifikat i da bi zbog toga mogli ući u ambasadu i izazvati haos i tako je Pran otišao. Zapravo, on je odlučio da će otići i tako smo se pozdravili s njim. Bio je to veoma emotivan trenutak, jer je on spasio naše živote, a mi smo smatrali da nismo uspjeli spasiti njegov. Kad je izašao iz ambasade padala je kiša, bilo je kao na sahrani, veoma depresivno. Sydney iz The New York Timesa bio je veoma emotivan zbog toga jer je radio s Pranom. Proveo je sljedećih nekoliko godina pokušavajući otkriti je li Pran još živ.

Gotovo četiri godine kasnije Pran se ponovno pojavio. Pobjegao je iz Kambodže na Tajland. Sidney je tada bio u New Yorku i dobio je poruku od kolege u Bangkoku da je Pran pronađen i ponovno su se ujedinili u izbjegličkom kampu na Tajlandu. Tako da je kraj bio veoma sretan. Nažalost, i Pran i Sydney su preminuli, ali ostali su prijatelji do kraja života. Pran je preminuo nekoliko godina prije Sydneya, a dok je bio na samrti Sydney je bio uz njega.