Turska kao ključ za izlaz EU-a iz sigurnosne i ekonomske krize

U jeku geopolitičkih previranja koja potresaju Evropsku uniju (EU), te uz sve veće sigurnosne i ekonomske izazove koji ugrožavaju njeno jedinstvo i stabilnost, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ponovno je predstavio smjelu viziju. U toj viziji njegova zemlja više nije samo kandidat za pridruživanje Uniji, već „žila kucavica“ koja joj je potrebna kako bi izašla iz sve dublje krize.

Izjave koje je Erdogan ponovio, a posljednja od njih mogla se čuti nedavno, odražavaju sve veće uvjerenje Turske da odsutnost Ankare s evropske scene više nije održiva opcija. Dok se Stari kontinent suočava s posljedicama rata u Ukrajini, usponom nacionalističkih pokreta i smanjenjem američke uloge u osiguravanju njegove sigurnosti, Turska se pozicionira kao regionalna sila sposobna popuniti sigurnosni, ekonomski i strateški vakuum.

Erdoganove izjave nisu ograničene samo na politički diskurs, već su dio intenzivnog diplomatskog djelovanja čiji je cilj testirati spremnost Evropske unije da preispita svoj stav prema Turskoj, uz istovremeno jačanje drugih strateških opcija.

Poluga pritiska

U tom kontekstu, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio je tokom sastanka sa svojim ruskim kolegom Sergejom Lavrovom u Ankari u februaru da je pitanje pristupanja Ankare Evropskoj uniji „i dalje zamrznuto, što je posljedica identitetske politike unutar bloka“.

„Evropskoj uniji nije ugodno poželjeti dobrodošlicu velikoj muslimanskoj zemlji poput Turske, iako to ne priznaje javno“, rekao je Fidan. Dodao je da bi „ignoriranje turskih zahtjeva moglo potaknuti Ankaru na jačanje svojih alternativnih partnerstava, poput grupe BRICS“, što je jasan pokazatelj da Turska više nije spremna ostati talac evropskih politika.

Murat Tural, politički analitičar i istraživač, smatra da su saopćenja Ankare o „spašavanju Evropske unije“ prvenstveno karta diplomatskog pritiska. Turska posjeduje značajne kapacitete koji je čine važnim partnerom u pitanjima sigurnosti, energije i migracija, ali nije u stanju sama riješiti strukturne krize s kojima se Evropa suočava, poput jačanja populizma i energetske krize.

Tural ističe da Ankara igra ključnu sigurnosnu ulogu u Evropi čak i bez članstva u EU-u, zahvaljujući svom geografskom položaju i vojnoj snazi kao članica NATO-a. Međutim, upozorava da su i dalje prisutne prepreke, uključujući stalne napetosti s Grčkom i Kiprom, uz evropsku suzdržanost prema unutrašnjoj politici Turske.

Prema njegovom mišljenju, sigurnosna saradnja između Turske i Evrope ostat će na pragmatičnoj osnovi kroz NATO i bilateralna partnerstva, ali bez formalne integracije Ankare u evropski odbrambeni sistem sve dok se otvorena politička pitanja ne budu riješena.

Različiti stavovi

Erdogan je pokušao uzburkati ustajale vode kroz direktne sastanke s evropskim dužnosnicima. U decembru prošle godine sastao se s predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen, naglasivši tokom sastanka da se stari zamah u odnosima između Ankare i Brisela postepeno vraća, ali je naglasio da Evropska unija mora „ispraviti svoje greške“ ako želi oživjeti proces pristupanja Turske.

U februaru ove godine Erdogan je ugostio njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, s kojim je razgovarao o budućnosti bilateralnih odnosa i regionalnim dešavanjima. Tom prilikom je istakao da bi promjene u evropskom političkom krajoliku, posebno uz uspon krajnje desnice, mogle primorati Evropsku uniju da preispita svoj odnos prema Turskoj.

Pristupanje Ankare EU-u zamrznuto je od 2016. godine, nakon što je EU odlučio zaustaviti otvaranje novih pregovaračkih poglavlja zbog „nazadovanja u vladavini prava i ljudskim pravima“, kako je naveo, kao i zbog neriješenih sporova o pitanjima Kipra i istraživanja plina u istočnom Mediteranu.

Iako Turska i dalje ima status države kandidata, institucije EU-a imaju podijeljene stavove o budućnosti odnosa s tom državom. Dok Evropski parlament i neke zemlje članice zagovaraju potpuno zamrzavanje pregovora, druge zemlje pozivaju na pragmatičniji pristup, uzimajući u obzir strateški značaj Turske.

U tom kontekstu, Nacho Sanchez Amor, izvjestitelj Evropskog parlamenta za Tursku, izjavio je u televizijskom intervjuu u februaru da je „Turska jedina zemlja kandidatkinja koja bilježi demokratski pad“ i da je mala vjerovatnoća da će oživjeti pristupne pregovore bez konkretnog napretka u vladavini prava i demokratiji. Dodao je da Evropski parlament neće podržati bilo kakav korak u tom  smjeru bez temeljitih reformi unutar Turske.

Rastuća snaga

Bivša ministrica vanjskih poslova Španije Arancha Gonzalez Laya istakla je na simpoziju pod nazivom „Evropske demokratije suočene s fragmentiranim svijetom”, održanom u februaru, da je “Ankara postala globalna sila u usponu koju Evropa ne može ignorirati”, te da je zbog toga potrebno preispitati odnose s Turskom.

Istakla je da trenutni geopolitički izazovi, poput slabljenja američke uloge u sigurnosti Evrope i uspona novih globalnih sila poput Kine i Rusije, zahtijevaju od Evropske unije da preispita svoj odnos s Turskom, ne samo u kontekstu članstva, već i u smislu izgradnje šireg strateškog partnerstva.

Analitičar Cenk Saracoglu smatra da Ankara snažne poluge pritiska, ali da su one više taktičke nego strateške, pri čemu se kao ključni adut ističe pitanje migracija. Evropa se oslanja na Tursku kako bi kontrolirala priliv izbjeglica, što primorava Evropsku uniju na očuvanje dogovora s Ankarom.

Za Al Jazeeru je pojasnio da Ankara shvata da Evropska unija neće odustati od svojih uvjeta koji se tiču ​​demokratije, ljudskih prava i odnosa s Grčkom i Kiprom, što ograničava njenu sposobnost nametanja svoje agende. Iako je Turska važan strateški partner, čini se da EU nije spreman učiniti značajne političke ustupke.

Što se tiče okretanja Turske prema BRICS-u kao alternativi Evropskoj uniji, Saracoglu to smatra više diplomatskim manevrom nego stvarnim strateškim zaokretom. Bez obzira na interes Turske za proširenjem svojih saveza, ona i dalje ekonomski zavisi od Evrope. Zbog toga će Turska nastaviti koristiti BRICS kao sredstvo za jačanje svoje pregovaračke pozicije, ali bez narušavanja odnosa sa Zapadom.