Schumacher: Dodik je provincijski lider čije konce povlače na drugom mjestu

Milorad Dodik je provincijski lider kome se konci povlače na drugom mjestu i sumnjam da je prvi čovjek Srbije Aleksandar Vučić sretan zbog odluka koje je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska napravio u posljednjim danima, kaže za Al Jazeeru Hanns Schumacher, nekadašnji viši zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Carlosa Westendorpa.

Njemački političar i diplomata Schumacher služio je na mnogim ambasadorskim pozicijama, između ostalog u UN-u u New Yorku i Ženevi te u Bagdadu. Od 1997. do 1998. godine bio je viši zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu, a sada je savjetnik Vlade u Kuvajtu za provedbu Kuvajtskog programa sanacije okoline za prevladavanje šteta od invazije na Irak 1989/90.

U razgovoru za Al Jazeeru kritizira odluke Berlina i Brisela kada je riječ o Bosni i Hercegovini, smatra da su počinjene greške postavljanjem nekih visokih predstavnika koji su ugrozili zamah koji su u BiH napravili njihovi prethodnici, te kategorički tvrdi da je Dodik trebao biti sankcioniran znatno ranije.

Ono što treba podsjetiti je činjenica da je Schumacher bio veoma aktivan kada je Dodik prvi put postavljen za premijera RS-a 1997. godine, te je dobro upoznat s djelovanjem i retorikom ovog političara iz Laktaša.

• Bosna i Hercegovina se nalazi u jednoj od najvećih političkih kriza nakon rata i to u prilično ‘nezgodno’ vrijeme kada je administracija SAD-a zauzeta krizama na Bliskom istoku i u Ukrajini, a Evropa se još pokušava konsolidirati nakon što se predsjednik Trump okrenuo protiv saveznika. Strahujete li da sada nema ko zaustaviti djelovanje Milorada Dodika?

– Tačno je da su Dodikovi politički potezi, junske odluke Narodne skupštine RS-a, jasna reakcija visokog predstavnika Christiana Schmidta i prvostepena presuda Suda BiH doveli osjetljivi državni sastav BiH do prijelomne tačke. No, Dodik je provincijski lider kome se konci povlače na drugom mjestu.

Stoga, nije važno pitanje „možemo li ga zaustaviti“. Moje pitanje je da li su oni koji imaju moć da zaustave ova dešavanja, osiguraju poštivanje Daytona i sačuvaju, kako mandat nalaže, „sigurno i osigurano okruženje u BiH“ spremni koristiti tu moć do krajnjih granica?

Novi komandant snaga EUFOR-a, general-major Florin-Marian Barbu, odmah je djelovao nakon Dodikovog verbalnog odbacivanja odluka Suda i potvrdio kako su snage EUFOR-a adekvatno napravljene da odgovore na sve sigurnosne izazove, uključujući i rezervne snage koje se mogu brzo razmjestiti. Nadam se, ako bude potrebe, da će ove riječi biti potvrđene u stvarnosti.

• Stiče se dojam kako je visoki predstavnik Christian Schmidt pokrenuo neke procese u BiH bez pokrića. Prije dvije ili tri godine ste ga nazvali ‘beskorisnim političarem’. Imate li i dalje to mišljenje o njemu?

– Moj stav prema politici Berlina, kada je riječ o važnoj poziciji visokog predstavnika, uvijek je bio kritičan i zasnovan na mojim vlastitim iskustvima. To je vjerovatno utjecalo na moju reakciju odmah nakon imenovanja Christiana Schmidta.

Odbijanje kancelara Helmuta Kohla da imenuje popularnog Michaela Steinera na ovu poziciju daleke 1997. i postavljanje nesposobnog Carlosa Westendorpa umjesto njega, zatim nekoliko godina kasnije i njemačko insistiranje da pošalje Christiana Schwarz-Schillinga, sa kojim se svaki zamah dobiven radom Wolfganga Petricha i Paddyja Ashdowna izgubio – sve je to neslavna glava njemačke politike.

Tomu mogu dodati, sa gorčinom, moje prilično ubrzano i iznenađujuće raspoređivanje na mjesto višeg zamjenika visokog predstavnika nakon helikopterske tragedije 1997. (pogibija zamjenika visokog predstavnika Gerda Wagnera i još nekoliko zaposlenika UN-a i OHR-a kod Prokoškog jezera), samo da bi izgubio političku podršku dolaskom nove Vlade u Berlinu. No, što je bilo, bilo je. Upoznat sam sa kritikama na račun Schmidta, za navodno favoriziranje hrvatskih stavova, nekada čudne istupe i poteze…

Počeo sam vjerovati kako oni koji napadaju visokog predstavnika zapravo napadaju one koji stoje iza njega, bilo da je riječ o EU-u, SAD-u, neodlučnom Vijeću za provedbu mira, a naročito pasivne zastupnike i vlade oba entiteta koji ne ispunjavaju svoje odgovornosti. Budite sigurni da Schmidt ima uvijek političko pojačanje za svoj rad.

Pogledajmo unazad: njegove dvije velike intervencije uz pomoć Bonskih ovlasti, odnosno izmjene izbornog sistema i njegovog funkcionalnog paketa 2022. i paket integriteta prošle godine bile su istinski neophodne promjene u procesu pristupa BiH Evropskoj uniji.

Uspjeh i ovog i bilo kojeg drugog visokog predstavnika ovisi o odlučnim, zajedničkim potezima onih koji su iza scene – EU, SAD i Velika Britanija. Iskreno, još 1997. godine s Bobom Gelbardom, odvojene politike i pristupi američkih specijalnih predstavnika nisu uvijek bili korisni u postizanju rezultata, da to blago kažemo.

I ne zavidim Schmidtu što mora sarađivati sa ljudima poput Richarda Grenella i ostatka Trumpovog tima koji stavljaju važnost na geopolitičke monoetničke blokove zbog čega je za BiH još teže nadići etničke podjele.

• No, budimo iskreni, Dodik je počeo priču o secesiji još 2006. godine. Da parafraziram Alexandera Rhoterta: Dodik koristi posljednju presudu kao alibi ili opravdanje za nešto što je odavno isplanirano.

– Milorad Dodik je loš prevrtljivac. Kada sam mu kreirao put da postane premijer RS-a na poznatoj sjednici Skupštine RS u Bijeljini, nekoliko dana prije Božića 1997. godine, kategorički je tvrdio da je za Dayton i nekoliko sedmica kasnije su ga bošnjački i hrvatski zastupnici izglasali.

Od tada postepeno jačanje njegovih političkih izjava i pokušaji secesije od BiH nisu ništa novo. Ne bih išao tako daleko da kažem kako prati neki konkretan plan ili raspored, ali sigurno je da stalno izaziva državni autoritet. Je li mogla i trebala međunarodna zajednica ranije djelovati? Možda su ga trebali jednom udariti u pozadinu, naprimjer 2021. kada je negirao genocid u Srebrenici. Ipak, lako je govoriti sa strane i o nečemu što je bilo davno.

Istina je da su političke okolnosti u kojima je Dodik donio svoje posljednje odluke drugačije od prethodnih. On je sam povukao paralele između ruske agresije nad Ukrajinom (uz podršku ruskog narativa o „specijalnoj operaciji“) i geopolitičke složene situacije RS-a. Što Rusi budu uspješniji u postizanju ciljeva na istoku Ukrajine, to će visoki predstavnik i EUFOR biti češće pozvani da postavljaju ograničenja secesionističkom Dodiku koji voli provocirati.

Neko bi mogao reći, u najkraćem, kako se cjelovitost BiH brani i na frontovima Ukrajine.

• Slažete li se sa Rhotertom da treba pojačati vojno prisustvo u BiH, naročito u Brčko distriktu? Je li to izvodljivo, s obzirom na dinamične promjene geopolitičkih okolnosti?

– Tražiti prosto povećanje vojnog osoblja u BiH izgleda kao jednostavan potez. Budimo iskreni: trenutno političko okruženje u Evropi – a naročito u Njemačkoj – nije baš pogodno za traženje dodatnog slanja vojnog osoblja. Međutim, još vjerujem u deklariranu posvećenost EUFOR-a za razmještanje i aktiviranje rezervnih snaga, ako bude potrebe. Oni su trenutno posvećeni samo obuci bh. snaga.

Objava proširenja njihovog mandata za djelovanje na terenu i osiguranje opće sigurnosti mogla bi istaći potrebnu političku odlučnost za djelovanje, ako dođe do konkretne secesionističke akcije.

No, ono što je sada ključno je to da EU postane odlučniji i djeluje sa više „jake sile“ prema Dodiku i RS-u, u obliku ekonomskih sankcija, bilo kolektivnih ili nacionalnih. Ne smijemo više okolišati oko Orbana i dozvoliti mu da odugovlači sa daljim potezima.

Dodikova pozicija na vlasti u RS-u nije sigurna koliko se misli. Je li Aleksandar Vučić u Beogradu, uprkos svoj izgovorenoj podršci Dodiku, zaista sretan zbog njegovih provokacija sada? Usuđujem se sumnjati. Trenutno ima usijano pitanje sjevera Kosova, ekonomske izazove iz Brisela, istinske nemire u Srbiji. Ovo je jako fluidna situacija – vidimo secesionističke parole, ali još nije kasno da se to zaustavi.

• Bili ste viši zamjenik visokog predstavnika u BiH Carlosa Westendorpa dvije godine po okončanju rata. Kada pogledate na taj period danas – da li biste uradili neke stvari drugačije?

–  U odgovoru na Vaše pitanje iskoristit ću poznati slogan iz predizborne kampanje Billa Clintona: To je ekonomija, budalo! Zanemarili smo je, a BiH se bori sa jako opasnim odlivom mozgova. Predugo smo je iskušavali, de facto od 1995. godine, sa mrkvom EU benefita, a da nismo ništa od njih donijeli ljudima na terenu. To je jedna stvar.

Druga stvar uvijek kruži oko pristupa Bonskim ovlastima. General Eric Shinseki, tadašnji komandant SFOR-a i komandni general američkih snaga u Evropi, jednom me kritizirao: Jednom kad počneš operaciju, ne oklijevaš i vodiš je skroz do kraja. Komentirao je angažman 1.000 vojnika SFOR-a koji su pokušavali zaštititi veliku operaciju povratka Bošnjaka, koju sam pokrenuo, ali smo je zaustavili u startu jer je postala preopasna zbog otpora Srba i Hrvata.

Dejtonski sporazum je Bonske ovlasti dao visokom predstavniku, ali njihovo korištenje je bilo pitanje koje je dijelilo i koje je bilo sporno među državama učesnicima i Briselu, sve do sada. Valentin Inzko, visoki predstavnik sa 12 godina mandata, nije ih koristio nijednom.

Bolne odluke su morale biti nametnute od prvog dana, umjesto da se prepuste zastupnicima koji su i dalje bili istraumatizirani ratom. To bi sigurno unaprijedilo proces izlječenja.