Opozicija u Srbiji jednoglasna – rješenje krize je u vladi narodnog povjerenja
Čelnici parlamentarnih opozicionih stranaka u Srbiji slažu se: miran izlaz iz situacije u kakvoj se zemlja odavno, zapravo nikad ranije nije nalazila, moguć je samo uz formiranje prelazne vlade.

Studenti u Srbiji prepešačili su čitavu zemlju i njihov bunt ne jenjava, a na svakodnevnim protestima u unutrašnjosti građani zasipaju kanonadama jaja institucije i lokalne političare koji su se donedavno ponašali kao tipični moćnici, uzurpatori vlasti. Energija koja je stvorena i teži ka promenama u društvu je ogromna, ali nije beskonačna, pa protivnici vlasti predsednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS) strahuju da bi polako mogla da nestane i pitaju se kako će na sve to reagovati politička opozicija.
Naši sagovornici, lideri parlamentarnih opozicionih stranaka u Srbiji slažu se u jednom: miran izlaz iz situacije u kakvoj se zemlja odavno, ili možda čak i nikad ranije nije nalazila, moguć je samo uz formiranje prelazne vlade, odnosno, kako su je oni u svom predlogu nazvali – vlade narodnog poverenja. Ipak, dosadašnji Vučićevi postupci i izjave uopšte ne ostavljaju mogućnost da bi takva vlada mogla da bude formirana. Šta, dakle, opozicija namerava da učini?
Nastavite čitati
list of 4 items- list 1 of 4Pritvor za sedmoricu Užičana: Građani protestuju, advokati obustavili rad
- list 2 of 4Evropski parlament raspravlja o povjerenju Ursuli von der Leyen
- list 3 of 4Crna Gora planira zabraniti blokade puteva kao oblik protesta, građani i civilno društvo protiv
- list 4 of 4Opozicija optužuje Dodika za izdaju, stranke iz Federacije smatraju da je država ponižena
„Ako tu stvorenu energiju budemo samo posmatrali i divili joj se kao planinskom jezeru koje se pretvorilo u vodopad, i ako ta voda ne bude okretala neku turbinu, to jezero će iscuriti, a struje neće biti. Postojeća situacija mora da se pretvori u političku akciju. Studenti su probudili Srbiju koja je bila u dosta apatičnom stanju, ali je sad na celom društvu, uključujući opozicione političke stranke, da nešto uradi sa tom energijom“, kaže Zdravko Ponoš, predsednik opozicione partije Srbija centar.
Ističe da je vlada narodnog poverenja jedini način da dođe do mirne i neminovne političke promene u Srbiji.
„Vlada narodnog poverenja bi omogućila mirnu tranziciju iz jedne nenormalnosti koja preti da iz krize preraste u haos – u normalnost. Značila bi održavanje regularnih izbora i ispunjenje studentskih zahteva, na koje postojeća vlast očigledno ne želi da odgovori“, kaže Ponoš.
Ukazuje da je postojala ideja da će studenti izaći u javnost sa političkim rešenjem krize, ali da su oni jasno stavili do znanja da to nije njihov posao.
„To što je opozicija izašla sa konkretnim predlogom komplementarno je s onim što studenti, ali i građani rade širom Srbije. To više nije samo studentski protest, nego buna koja se dešava na ulicama, u lokalnim skupštinama fakultetima i srednjim školama. Vlast to neće moći da reši kao što pokušava, da Vučić jednog dana preti, drugog dana nešto obećava, trećeg zakida plate prosvetnim radnicima i ucenjuje ih“, smatra Ponoš.
Naglašava da je opozicija predložila format vlade narodnog poverenja koji može da se dorađuje, da u njemu nema personalnih rešenja, nego da se on bavi modalitetom izlaska zemlje iz krize, „u roku koji je realističan, od šest do devet meseci“.
Jedini način da se mirnim putem izađe iz krize
I predsednik Nove Demokratske stranke Srbije Miloš Jovanović ističe da je predlog opozicije o vladi narodnog poverenja, u čijem stvaranju je učestvovala i njegova partija, jedini način da Srbija mirnim putem izađe iz krize.
„To je vrlo konkretan predlog koji načelno i efikasno formuliše cilj – da se stvore uslovi za odražavanje poštenih i slobodnih, demokratskih izbora, kakve Srbija nema godinama. Opozicija bi dalje trebalo da učestvuje u ’dizanju temperature’ i ogoljavanju tenzija koje režim Aleksandra Vučića takođe stvara godinama unazad. Niko nije dao nikakav drugačiji predlog, čak ni oni koji su kritikovali ideju o vladi narodnog poverenja, Zato bi opozcija najpre trebalo da razumnim argumentima objasni građanima da bismo svi trebali da stanemo iza tog zahteva, čitava Srbija koja nije SNS-ovska, svi građani i segmenti društva. Predlog je otvoren za rasparavu, može da se koriguje, ali je suštinsko rešenje vlada narodnog poverenja“, kaže Jovanović.
Pored toga, naglašava Jovanović, opozicija bi trebalo da „pravi akcije“.
„Srbija ima posla, to sad već može da se kaže, sa diktatorskim režimom i ozbiljnom represijom. Tim akcijama bi trebalo stvarati dovoljno velik pritisak koji bi naterao Vučića da konačno prizna da je vlada narodnog poverenja rešenje bez kog se ne može, i da se za najviše devet meseci od formiranja takve vlade organizuju pošteni izbori. U pitanje su šarolike akcije: građanska neposlušnost i blokade neuralgičnih tačaka bolnih za vlast“, kaže Jovanović.
Kao primere takvih akcija on navodi blokade auto-puta i jednodnevnu blokadu gradilišta svetske izložbe Expo 2027 koja bi trebalo da bude organizovana u Beogradu, koja je po mnogima svojevrstan dragulj u kruni Vučićeve vladavine, jer bi taj projekat zbog svoje obimnosti mogao da postane izvor ogromnih koruptivnih poslova.
Jovanović ističe da bi čitava opozicija trebalo da učestvuje u takvim akcijama jer bi to još efikasnije uzdrmalo vlast.
„Režim neće sam od sebe prihvatiti racionalno i jedino legitimno rešenje, vladu narodnog poverenja, jer je režim sve samo nije racionalan, a još manje je legitiman“, ističe Jovanović.
Trude se da dobiju što širu i političku i društvenu podršku
Predsednik opozicionog Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović naglašava da opozicija mora da radi na dva koloseka, od kojih je prvi da „u punom kapacitetu pomaže vaninstitucionalnu borbu koja se odvija na ulicama svih gradova u Srbiji“.
„Praktično ne postoji nijedan zaseok u kome nema protesta građana, studenata i političkih aktivista. Srbija se nikada nije nalazila u tako tenzičnoj situaciji i suočena sa takvim društvenim podelama koje prete da zemlju odvedu iza granice prihvatljivog, da društvo dovedu preko granice građanskih sukoba. Zato je celokupna parlamentarna opozicija i izašla s predlogom vlade narodnog poverenja, s ciljem da te tenzije dovede do razumnog i prihvatljivog nivoa, da otvori mogućnost za stvarno ispunjenje studentskih zahteva, i da pripremi uslove za buduće fer i slobodne izbore, jer je činjenica da će društvene tenzije u nekom trenutku morati da se razreše pre svega na političkom terenu“, kaže Grbović.
Ukazuje da se opozicija trudi da dobije što širu i političku i društvenu podršku za ideju vlade narodnog poverenja.
„Čini mi se da u dobrom delu javnosti sazreva svest da je taj koncept jedini održiv model koji može da predstavlja putokaz za izlazak iz krize. Drugi korak nakon toga je stvaranje jake opozicione alternative, stvaranje jedne ili više lista političkih stranaka koje se grupišu prema određenim vrednosnim okvirima, kako bi se građanima zaista pružila mogućnost da izaberu onu opciju koja nudi stvarnu korenitu promenu“, kaže Grbović.
Međutim, predsednik Srbije Aleksandar Vučić nekoliko puta je naglasio da ni prelazne ni ekspertske niti bilo kakve slične vlade neće biti „dok je on živ“. Jedine mogućnosti za njega su ili izbor novog mandatara ili prevremeni parlamentarni izbori.
Grbović tim povodom naglašava da bi opozicija i protivnici Vučićeve vlasti trebalo da prestanu da se u tolikoj meri fokusiraju izjave predstavnika vlasti i anticipaciju njihovih budućih poteza.
„To ne bi bila ni prva, a neće biti ni poslednja stvar za koju su oni tvrdili jedno, a posle su slagali. Prvog dana nakon pada nadstrešnice su rekli da ona nije rekonstruisana, pa je onda rečeno da dokumentacija o rekonstrukciji ne može da bude objavljena jer je državna tajna, pa smo videli da je nadstrešnica ipak rekonstruisana, a i dokumentacija je objavljivana. Isto tako što su tvrdili da nisu korišćeni zvučni topovi, jer ih Srbija nema, a onda smo čuli da ih država ima, ali da su neraspakovani, da bismo došli do toga da su raspakovani, da su bili na terenu, ali da možda nisu korišćeni. Laž je jednostavno manir vlasti, ne treba na to da se fokusiramo, već na nastavak vaninstitucionalnog pritiska“, kaže Grbović.
Eventualno raspisivanje i održavanje izbora prema njegovom mišljenju samo bi otvorilo prostor za nove podele u društvu.
„Sa ovakvom tenzijom i pod izbornim uslovima koji nimalo nisu promenjeni u odnosu na prethodne izbore, eventualno raspisivanje izbora predstavljalo bi skoro neprijateljski čin prema društvu. To bi otvorilo prostor za nove i tenzičnije podele, pa je to opcija koju bi unapred trebalo čvrsto odbaciti“, kaže Grbović.
Nova vlada kao farsa
O izjavama Vučića slično mišljenje ima i Jovanović koji ističe da se na izjave da prelazne vlade neće biti „dok je on živ“ ne bi trebalo previše osvrtati, jer je Vučić „osvedočeni lažov“.
„Žao mi je što to moram da kažem, ali to je činjenica – taj čovek je skoro patološki lažov. Celu svoju vladavinu zasnovao je na laži kao na legitimnom metodu političke borbe i komunikacije. Nezavisno od toga šta on priča, to kako će se stvari odvijati zavisiće zapravo nas i pritiska koji budemo sposobni da napravimo, od toga da ne prihvatimo da budemo robovi i da nam neko slomi kičmu. Dokazano je da Vučić, lakše nego bilo ko drugi, podleže pritisku, i zbog toga je i zgazio nacionalne interese i Ustav Srbije. Ako se stvori takav pritisak Vučić neće imati kud, jer ni mnogo veći, ozbiljniji i hrabriji ljudi ne bi imali kud, pa će morati da sedne za sto i prihvati predlog opozicije“, uveren je Jovanović.
Vučićevo rešenje koje bi podrazumevalo novu vladu sa novim mandatarom kojeg bi Vučić odabrao, Ponoš ukratko ocenjuje kao – farsu.
„Nova vlada i novi mandatar je zapravo sve isto, ali sa nekim novim imenima. Spominje se da Vučić čak razmišlja o nekoj svojoj ekspertskoj vladi, ali to je farsa, to je vlada u kojoj Vučić pozajmi neka imena pa ih onda potroši. Takva vlada ne može ništa da reši, ona ne bi imala legitimitet, ona ne može da ima široku podršku, jer je vlast drastično izgubila podršku, i takva vlada bi samo produbila krizu“, kaže Ponoš.
Kada je raspisivanje izbora u pitanju, Ponoš upozorava da bi takva Vučićeva odluka bila „još gora stvar“.
„To je direktan poziv na obračun na ulici. Raspisivanje izbora u okolnostima u kojima ne postoje nikakvi uslovi za izbore – poziv je na ulične sukobe, i nijedna ozbiljna vlast to ne bi uradila. Ova vlast, nažalost, nije ozbiljna i odgovorna, i ne bih isključio mogućnost da krenu tim putem. Vlast bi trebalo da ima u vidu da je parlamentarna opozicija koja je predložila vladu narodnog poverenja rekla da neće izaći na takve izbore, i ne znam s kim bi vlast išla na izbore, možda ako naprave, kao i do sada, neku svoju nazovi opoziciju, koju će posle da integrišu u vlast“, kaže Ponoš.
Za razliku od ideje o vladi narodnog poverenja, u srpskoj opoziciji, sasvim očekivano, ne postoji konsenzus oko toga da li bi za demokratizaciju Srbije trebalo tražiti i očekivati podršku iz iniostranstva, pre svega iz Evropske unije.
Samo na ‘domaćem terenu’
Pavle Grbović, čija partija Srbiju vidi kao građansku, evropsku, demokratsku i sekularnu državu, podseća da kriza u zemlji traje dovoljno dugo da javnost „nema pravo na luksuz da očekuje da će sa bilo koje strane doći otvorena podrška ne opoziciji, već građanima Srbije“.
„Ipak, ne smemo da padamo ni u neku vrstu očajanja, već da se borimo za naklonost evropskog javnog mnjenja i da širimo mrežu kontakata sa javnošću evropskih zemalja kako bismo građane tih država obaveštavali šta se zaista dešava u Srbiji. Pomaci se već vide i verujem da će se u nekom trenutku reflektovati i na zvaničnu politiku zemalja članica Evropske unije, ali ne očekujemo da će to biti tako brzo i da to bude ključni element naše borbe, koja će pre svega morati da bude dobijena na domaćem terenu“, kaže Grbović.
S druge strane, za Jovanovića u borbi za demokratsku Srbiju taj „domaći teren“ jedino i postoji.
„Ne volim da se iko meša u naše poslove, i ne verujem u demokratizaciju i uvođenje reda sa strane, jer bi to bio samo još jedan pokazatelj naše nezrelosti i nespremnosti da sami uređujemo sopstveni život. Zato se ja ne obraćam svetskoj javnosti, ni na Zapadu, ni na Istoku, to me ne zanima. Ako nam je potrebna njihova pomoć, onda bolje da se ništa ne radi, jer svaka ta – uslovno rečeno – pomoć, posle se naplati i nije pomoć. Ovo je naš posao, naša kuća i naši problemi, i zbog toga i rešenja moraju da budu naša. Stvar je na nama i samo na nama“, ističe Jovanović.
Zdravko Ponoš, penzionisani general i nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Srbije na ovo pitanje odgovara u maniru iskusnog vojnog komandanta.
„Mi ne treba da čekamo iskrcavanje saveznika, mi treba da se borimo za slobodu, a saveznici ako dođu – dođu“, zaključuje Ponoš.
