Ronc: Ruska strategija destabilizacije oblikuje i BiH i Ukrajinu

Dugogodišnje davanje prioriteta ličnim interesima nad potrebnim reformama za izgradnju države dovelo do aktuelne političke krize u Bosni i Hercegovini, smatra Nadina Ronc, analitičarka vanjskih poslova specijalizirana za rusku vanjsku politiku i energetsku sigurnost.

Povodom izlaska njene nove knjige Daughters of Dissidents Need Not Apply, Ronc je govorila za Al Jazeeru o ljudskim pravima u svijetu, krizi u BiH i malignom ruskom utjecaju te o sličnostima između ratova u Bosni i Hercegovini i Ukrajini.

• Vaša knjiga nisu samo memoari, već i oštra kritika institucija koje tvrde da štite ljudska prava. Šta Vas je najviše razočaralo u tom sistemu?

– Ujedinjeno Kraljevstvo ima tendenciju držati predavanja svijetu o ljudskim pravima, ali stalno krši ta prava kod kuće. Moja majka i ja osobno smo iskusile posljedice ovog licemjerja, oblikovanog posljedicama očeve kritike britanske vanjske politike tokom rata u Bosni. Desetljećima kasnije, posljedice i dalje postoje. Duboko je razočaravajuće da zemlja koja se ponosi time što je “svjetionik” demokratije i dalje djeluje prema nedemokratskom kodeksu. Proturječje između vanjskog moralnog držanja Ujedinjenog Kraljevstva i njegove unutarnje stvarnosti razotkriva opasne dvostruke standarde – one koji potkopavaju same principe koje tvrdi da brani.

• Jedan od ciljeva knjige je potaknuti ljude da preispitaju narative koji im se plasiraju. Koji je najopasniji narativ koji danas dominira u vezi s izbjeglicama i disidentima?

– Za vrijeme rata u Bosni, građani zapadnih zemalja bili su puno susretljiviji prema izbjeglicama. U Ujedinjenom Kraljevstvu, kada smo stigli 1993. godine, a ja o tome govorim u svojoj knjizi, ljudi su bili puno gostoljubiviji. Ipak, kod mnogih se taj stav prema migrantima iz neevropskih zemalja promijenio. Naprimjer, u Ujedinjenom Kraljevstvu postoje desničarski pisci koji se slažu s ukrajinskim izbjeglicama, ali ne i s prihvatanjem bilo koga iz Gaze. A ovdje se radi o vjeri. Najopasniji narativ koji danas okružuje izbjeglice i disidente je njihova karakterizacija kao prijetnje kulturnom identitetu. Umjesto da se na njih gleda kao na pojedince koji bježe od progona ili se zalažu za pravdu, često ih se predstavlja kao “autsajdere” koji destabiliziraju društvene, ekonomske i političke sisteme.

Izbjeglice se posebno često označavaju kao “osvajači” ili “teroristi”, što potiče strah od kulturne erozije i ekonomskog pritiska. Ta ih retorika dehumanizira, prikazujući izbjeglice kao teret, a ne kao ljude koji traže sigurnost ili bolji život, što potiče isključenost i diskriminaciju. Zemlje koje se protive primanju izbjeglica trebale bi promijeniti svoj vanjskopolitički stav. Ne možete očekivati ​​da ćete se miješati u inostranstvo i onda pretpostaviti da ne biste trebali uzimati izbjeglice iz ratova koje ste pomogli početi ili produžiti.

• Kao neko ko je preživio rat u Bosni i Hercegovini, kako gledate na trenutnu političku krizu u BiH i vidite li izlaz iz nje?

– Iako nisam živjela u Bosni za vrijeme rata, bila sam izložena njenim političkim zavrzlamama od malih nogu. U Zagrebu su generali UNPROFOR-a bili česti gosti u našem domu, a kasnije sam u Velikoj Britaniji promatrala strane diplomate kako raspravljaju o sukobu. Ta su mi iskustva omogućila pristup perspektivama izvan onoga što je bilo dostupno novinarima na terenu. S 15 godina pojavila sam se na britanskoj televiziji kako bih razgovarala o Dejtonskom mirovnom sporazumu, pokušavajući dati smisao neizvjesnoj budućnosti Bosne iz tinejdžerske perspektive.

Današnja politička kriza u Bosni i Hercegovini direktna je posljedica Daytona. Odluka Alije Izetbegovića da prihvati sporazum zapravo je zemlju učinila štićenikom međunarodne zajednice, stvarajući strukturno paraliziran sistem nesposoban za nezavisno upravljanje. Etničke podjele su se produbile, a reforme su i dalje blokirane, pa se logičnim nameće pitanje: je li ovo bio ishod za koji se borila bosanska armija?

Ličnosti poput Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i Dragana Čovića te Hrvatske vlade radile su na slabljenju države, ali propadanje Bosne nije samo njihovo djelo. Ostali domaći političari pridonijeli su njezinoj stagnaciji, dajući ličnom interesu prioritet nad reformama. Bez temeljnog pomaka u unutarnjim i međunarodnim pristupima, značajna promjena ostaje malo vjerovatna.

• Koliko je snažan i opasan ruski utjecaj na Balkanu danas?

– Ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu dugo je bio destabilizirajući faktor i vjerovatno će nastaviti tim putem bez obzira na to ko vlada u Kremlju. Međutim, postupci Bidenove administracije nenamjerno su ojačali rusku ulogu u regiji. Nelegalnu izbornu reformu koju je Bosni nametnuo Schmidt podržali su i Biden i tada neizabrani britanski premijer Rishi Sunak. Ovaj potez direktno je utjecao na strateške interese Moskve, jačajući etničke podjele i slabeći političku stabilnost Bosne, a sve to tako da Putin nije morao poduzeti bilo kakvu direktnu akciju.

Ruska strategija na Balkanu uvijek se oslanjala na iskorištavanje političkih podjela i etničkih napetosti kako bi održala svoje uporište. Zapadna podrška Schmidtovoj reformi dala je Moskvi strateški dar, dopuštajući joj da pojača svoj utjecaj preko opunomoćenika i političkih saveznika bez direktne intervencije. Pogrešni koraci Zapada stvorili su okruženje u kojem utjecaj Rusije raste ne kroz aktivne mjere, već kroz posljedice pogrešnih zapadnih politika koje pogoduju dugoročnim strateškim ciljevima Rusije u regiji.

• Kao analitičarka ruske vanjske politike, kako procjenjujete dugoročne posljedice rata u Ukrajini na globalni poredak?

– Rat u Ukrajini duboko je preoblikovao globalni poredak, s dugoročnim posljedicama koje će se nastaviti razvijati u godinama koje dolaze.

To je ubrzalo fragmentaciju međunarodnog poretka. Posthladnoratovski poredak, karakteriziran zapadnjačkom dominacijom i institucijama poput NATO-a i EU-a, ustupa mjesto multipolarnoj strukturi. Ruska invazija produbila je jaz između Zapada i ostatka, s nezapadnim silama poput Kine, Indije i većim dijelom globalnog juga koji su zadržali stratešku neutralnost ili čak ojačali ekonomske veze s Moskvom uprkos zapadnim sankcijama. Rat je gurnuo Rusiju u dublje svrstavanje s Kinom, formirajući strateško partnerstvo temeljeno na zajedničkom protivljenju dominaciji Zapada. On signalizira pojavu protuteže zapadnom utjecaju, posebno u Indo-Pacifiku i Euroaziji.

Brzo širenje NATO-a, uključujući pristupanje Finske i Švedske, ojačalo je savez, ali je također povećalo vjerovatnost direktnog sukoba s Rusijom. Istodobno, evropske zemlje značajno povećavaju izdvajanja za odbranu.

Dugoročno, malo je vjerovatno da će rat u Ukrajini završiti jasnim rješenjem, ostavljajući za sobom zamrznuti sukob ili nestabilni sigurnosni vakuum sličan onome u Bosni. Ova produžena nestabilnost održavat će visoke razine geopolitičkih napetosti, povećati rizik od posredničkih sukoba i dodatno opteretiti kapacitet međunarodnih institucija za upravljanje globalnim krizama.

• Mogu li se povući neke paralele između BiH i Ukrajine?

– Postoje zapanjujuće geopolitičke paralele, posebno u tome kako su vanjske sile iskorištavale unutarnje podjele kako bi zadržale utjecaj i kontrolu. U oba slučaja, Rusija je odigrala centralnu ulogu u destabilizaciji političkog krajolika, podržavajući nacionalističke pokrete u Republici Srpskoj i podržavajući separatiste u Donjecku i Lugansku u Ukrajini, kako bi oslabila centralne vlade i spriječila bližu zapadnu integraciju.

Međutim, odgovornost se proteže izvan Rusije. U Bosni je Dejtonski sporazum okončao rat, ali je institucionalizirao etničke podjele, stvarajući krhki politički poredak koji ostaje ranjiv na ruski utjecaj preko Republike Srpske. Buduće rješenje u Ukrajini moglo bi slijediti sličan put, pri čemu bi Rusija zadržala utjecaj na separatističke regije, što bi dovelo do politički rascjepkane i nestabilne države.

Zapadna podrška Ukrajini odražava ne samo strateške i vojne interese, već i želju da se spriječi ruska dominacija u istočnoj Evropi. Ova dinamika naglašava obrazac koji se vidi u Bosni – vanjske sile oblikuju mirovne uvjete kako bi služile svojim geopolitičkim ciljevima umjesto davanja prioriteta lokalnoj stabilnosti i samoodređenju.

Ishod u Ukrajini, slično kao i u Bosni, mogao bi rezultirati zamrznutim sukobom koji služi i ruskim i zapadnim strateškim ciljevima, ostavljajući Ukrajinu politički rascjepkanom i ekonomski oslabljenom. Ovo bi odjeknulo bosanskom postdejtonskom realnošću, gdje furnir mira prikriva duboku strukturalnu nestabilnost.

• Vidite li sličnosti u propagandi koja je korištena tokom rata u BiH i one koja se koristi sada u Ukrajini?

– Postoje značajne sličnosti, posebno u tome kako se agresija opravdava, manipulira javnom percepcijom i jačanju nacionalističkih narativa. U oba slučaja, propaganda je poslužila kao alat za delegitimizaciju suvereniteta ciljane države i oblikovanje agresorovih akcija kao odbrambenih.

U Bosni je srpska propaganda prikazivala rat kao etnički sukob, a ne kao čin agresije snaga koje je podržavao Beograd. Ovaj narativ je Bošnjake postavio kao islamske ekstremiste, kako bi se srpske vojne akcije opravdale kao odbrana srpskog opstanka. Nedavni primjer je pismo [predsjedavajuće Predsjedništva BiH] Željke Cvijanović Evropskom parlamentu, u kojem se tvrdi da su Srbi napadnuti u Sarajevu, a da Bošnjaci mašu zastavama Hezbollaha i Hamasa. To je njezin pokušaj oživljavanja starih propagandnih načina koji su nas uveli u rat ‘90-ih. Nada se još jednom. Slično tome, ruska propaganda opisuje ukrajinski rat kao “specijalnu vojnu operaciju” za zaštitu govornika ruskog jezika, prikazujući ukrajinske vođe kao neonaciste kako bi opravdali vojnu agresiju.

I srpska i ruska propaganda koriste historijske pritužbe oružjem. Još 1990-ih srpski narativi pozivali su se na Kosovsku bitku i prikazivali Vatikan i zapadne sile kao antisrpske sile. Ruska se propaganda na sličan način oslanja na imperijalnu i sovjetsku historiju, uokvirujući Ukrajinu kao dio “ruskog svijeta” kako bi potkopala suverenitet Ukrajine.

Širi obrazac odražava zajedničku geopolitičku igru. Kao što je srpska propaganda promovirala ideju “velike Srbije” destabilizirajući susjedne države, ruska propaganda podržava ideju obnove ruskog utjecaja na Ukrajinu i bivšu sovjetsku sferu. U oba sukoba, agresori se prikazuju kao žrtve dok vojnim i političkim pritiskom potiču regionalnu nestabilnost.

• Koliko je međunarodna zajednica naučila iz balkanskih ratova ‘90-ih kada je riječ o sadašnjem ratu u Ukrajini? Gdje se ponavljaju iste greške?

– Ne bih rekla da su zapadni čelnici naučili nešto iz balkanskih ratova, jer se ključne pogreške ponavljaju u Ukrajini. Ali Ukrajina je jedinstven slučaj: prethodni predsjednik SAD-a Joseph Biden bio je vođen potrebom da svrgne Vladimira Putina da je njegova administracija podržala dugotrajni sukob, a ne da je krenula s rampe. Downing Street, vođen svojom fiksacijom na “poseban odnos”, slijedio je primjer. Kao rezultat toga, Evropa je uvučena u produženi rat u kojem je ideološko držanje često imalo prednost nad pragmatičnom diplomatijom. To je dovelo do strateških pogrešnih procjena, pri čemu su kreatori politike potcijenili dugoročne posljedice za evropsku sigurnost i ekonomsku stabilnost.

NATO-ova intervencija u Bosni 1990-ih preoblikovala je evropsku sigurnost nakon hladnog rata, a podrška Zapada Ukrajini označava novu geopolitičku promjenu. Međutim, Ukrajina je odmah dobila podršku Zapada, za razliku od Bosne, gdje je Zapad ustuknuo i svjesno dopustio genocid u Srebrenici i produžio rat kako bi pokušao spriječiti državu s muslimanskom većinom u Evropi.

Veliki neuspjeh u oba sukoba je nesposobnost rješavanja temeljnih političkih uzroka. Dejtonski sporazum institucionalizirao je etničke podjele u Bosni, stvarajući dugoročnu nestabilnost – rizik s kojim se Ukrajina suočava ako njezin sukob završi bez političke integracije. Diplomatski napori i dalje su slabi zbog nedostatka mehanizama provedbe koji bi osigurali poštivanje mirovnih sporazuma. Potcijenjeni su i vanjski utjecaji. Ruska destabilizirajuća uloga u Bosni je prekasno prepoznata, a ista se greška događa i u Ukrajini. Štoviše, rusko korištenje posredničkih snaga ostaje neriješeno, produžujući sukob i komplicirajući napore za rješavanje. Današnjim političkim vođama nedostaje strateška dubina ličnosti poput Churchilla i Roosevelta, što ograničava sposobnost izrade trajnih geopolitičkih rješenja.