Historičar: Putin želi američko ‘priznanje’ ruskih osvajanja u Ukrajini

Bilo u obliku Ruskog carstva, Sovjetskog saveza ili Ruske Federacije danas, stanare Kremlja oduvijek vodi želja da budu priznati kao „velika sila“.

Ove ambicije istražuje rusko-britanski historičar Sergej Radčenko u svojoj knjizi To Run the World: The Kremlin’s Cold War Bid for Global Power.

Radčenko je razgovarao s Al Jazeerom o potrebi Moskve za legitimnošću na svjetskoj pozornici i ruskoj invaziji na Ukrajinu.

• S obzirom na neprijateljstvo između Moskve i Zapada, živimo li u još jednom Hladnom ratu?

– U Hladnom ratu postojale su dvije suprotstavljene sile: jedna je bila Sovjetski savez, a druga Sjedinjene Američke Države. U današnjem okruženju imamo nešto što liči na tu konkurenciju, ali između SAD-a i Kine, ravnopravnih konkurenata, a ne Rusije. Iako bi Putin volio da jeste, Rusija zapravo nije u istoj ligi kao Kina i SAD.

Tokom Hladnog rata, postojala je jasna suprotnost između ova dva rivalska tabora – kapitalističkog i socijalističkog svijeta. Danas se čini da, na neki način, SAD, posebno s predsjednikom [Donaldom] Trumpom, i Rusija imaju više zajedničkih nego suprotstavljenih vrijednosti. Više ne slušamo o demokratiji nasuprot autokratije.

No, postoje i kontinuiteti, a ključni je prisustvo nuklearnog oružja. Ono neizbježno ostaje […] kao značajan dio slike.

• Do koje mjere želja za priznanjem pokreće politiku Kremlja?

– To je najveća stalna karakteristika između Hladnog rata i posthladnoratovskog perioda. Tvrdim da su vanjske politike Sovjetskog saveza, Kine i današnje Rusije prije svega vođene željom da budu priznate kao legitimne velike sile. To se vidjelo tokom sovjetskog Hladnog rata – željeli su priznanje da su ravnopravna supersila sa sličnim pravima poput onih SAD-a. Kroz to priznanje dobivali su legitimnost, a ponekad su bili spremni na kompromise.

To je bilo tačno i za [sovjetskog čelnika Josifa] Staljina. Ljudi su govorili razne stvari o Staljinu, od kojih su mnoge istinite, o tome kako je bio užasni diktator i neko ko je bio duboko ciničan i manipulativan… [No] čak i za Staljina su mali dobici, ali s američkim priznanjem bili bolji od većih dobitaka – bez američkog priznanja. On je uskratio podršku komunistima u grčkom građanskom ratu do 1947. godine jer je postojao dogovor s Britancima da je Grčka u britanskoj sferi utjecaja.

Dakle, taj princip priznanja izvana, posebno američkog priznanja sovjetskih dobitaka, mislim da se to nastavilo i prelilo se na rusku vanjsku politiku. Ako pogledate Putinovu vanjsku politiku danas, šta on želi više od svega? Želi američko priznanje ruskih dobitaka u Ukrajini kao legitimnih. Opsjednut je ovom idejom. On smatra da može odlučiti o sudbini Ukrajine ne pitajući Ukrajince i Evropljane o tome upravo zato što mu nije stalo do njih. Njemu je stalo do tog da mu SAD pruži status ravnopravne velike sile.

• Kako izgleda taj svjetonazor velike sile?

– To je u velikoj mjeri vizija Rusije iz 19. stoljeća kao velike sile u središtu vlastite sfere utjecaja, gdje može projicirati svoju moć na susjede. Sovjetski čelnici su države pored Sovjetskog saveza također smatrali državama unutar svoje sfere utjecaja – Staljin je bio imperijalista 20. stoljeća.

Zbog čega su mislili da na to imaju pravo? Sovjetski premijer Nikita Hruščov se 1963. godine sreo s [kubanskim čelnikom] Fidelom Castrom u kontekstu sovjetsko-kineskog raskola.

Castro ga je pitao: „Zašto se svađate s Kinezima?“

„Žele biti prva violina“, odgovorio je Hruščov.

U društvu prijatelja, neko se prepoznaje kao vođa i to se dešava prirodno, zbog superiornih kvaliteta… Tako je Hruščov osjećao da Sovjetski savez zaslužuje biti velika sila i vođa socijalističkog bloka, jer je jednostavno bolji od drugih i zaslužuje to. Gotovo da nema smisla pitati zašto – jednostavno zaslužuju, zar ne?

Putin, na mnoge načine, nastavlja ovu tradiciju. Kad osjete da im drugi uskraćuju to pravo, oni osjećaju odgovornost da kroz nasilje potvrde taj svoj zahtjev za veličinom. I to je priča Putinove invazije na Ukrajinu. Zemlje koje spadaju u tu sferu utjecaja moraju se povinovati željama Kremlja, a ako neko to ne učini, poput Ukrajine, onda je to razlog da ih kazne kako bi drugima pokazali gdje im je mjesto.

Ako razmišljamo u globalnim okvirima, ako Rusija ima pravo na svoju sferu utjecaja, pomislili biste da i druge velike sile imaju pravo na svoje. Tu Putin ima neke dodirne tačke u razmišljanju s Trumpom. To se odmah vidi u Trumpovoj retorici o Panamskom kanalu, Kanadi kao 51. američkoj saveznoj državi, u načinu na koji priča o Grenlandu – sve to ukazuje na to da on zapadnu hemisferu doživljava u suštini kao američki teren.

Za vrijeme Hladnog rata, svaki izazov američkim globalnim interesima smatran je potencijalno značajnim. Bez obzira da li su se dešavali u Vijetnamu, Afganistanu ili Africi, sve je to bilo važno SAD-u jer su bili uključeni u globalnu borbu za utjecaj sa Sovjetskim savezom. Čak i u Zapadnom Berlinu, daleko od SAD-a, okruženom Istočnom Njemačkom pod kontrolom Sovjetskog saveza, Amerikanci su bili spremni doći do ivice nuklearnog rata da odbrane svoje pravo da tamo ostanu.

Danas se čini da je Trumpova vizija nešto drugo. Američki interesi više nisu globalni.

• Kako se razlikuju velike sile od ‘manjih’ nacija?

– SAD je bila velika sila čije je priznanje prirodno željela. No, postepeno i nevoljko, priznali su i Kinu kao silu koja ima gotovo prirodno pravo da bude velika sila.

No, u isto vrijeme su formirali veoma negativno viđenje mnogih evropskih država, osjećaj da je njihovo vrijeme već prošlo. Zaključili su tokom i nakon Drugog svjetskog rata da je Evropa potrošena sila. Neko vrijeme su mislili da bi možda Velika Britanija mogla nekako postati velika sila u Evropi, ali taj je utisak izblijedio kada je postalo jasno da je Velika Britanija samo otok, a ne imperija koja je u stanju nametnuti svoju imperijalnu veličinu, naprimjer, tokom Suecke krize.

Iako čak i danas imate neki oblik opsesije „Anglosaksoncima“ u Rusiji, kao da postoji neki oblik podmukle zavjere da se Velikoj Britaniji vrati status velike sile.

• Rusija ima brojne društvene probleme. Zašto ne iskoristiti tu energiju za unapređenje života Rusa?

– Država koja je historijski uvjetovana da misli o sebi kao o velikoj sili, prvenstveno zato što dominira nad svojim slabijim susjedima, definiše veličinu kroz tu prizmu. Drugim riječima, osjećaju se velikima samo kad su u stanju dominirati nad drugima – to onda naglašava veličinu Rusije u očima mnogih Rusa. I mislim da će to staviti iznad gotovo bilo čega drugog.

Jedna od stvari koja se dogodila u Sovjetskom savezu je ta da, u konačnici, ta pogodba nije opstala. Sovjeti su tvrdili da su velika sila, ali su bili nesposobni da obezbijede osnovne potrebe svom narodu.

Rusija danas pokušava pronaći ravnotežu: s jedne strane, projicirajući imperijalnu veličinu i prodajući je svom narodu; s druge strane, još ima toalet papira. I da, kvalitet života nije na nivou na kojem bi bio kad bi se Rusija fokusirala na svoje unutrašnje probleme i kad ne bi vodila ratove protiv susjeda. No, situacija nije toliko teška kao što je bila u SSSR-u. To pruža veću otpornost nego što je to bio slučaj sa sovjetskim modelom.

Napomena urednika: Ovaj intervju je malo uređen radi jasnoće i sažetosti.