Srbinovski: EU mora biti odlučujući faktor u krizama koje potresaju BiH i Srbiju

Brojni su glasovi koji smatraju da je Evropska unija trebala bolje iskoristiti aktuelne krize u Bosni i Hercegovini i Srbiji te se nametnuti kao glavni i odlučujući politički faktor na ovom prostoru.

U Srbiji već mjesecima traju protesti na kojima studenti uz podršku stotina hiljada građana traže odgovornost političkog vrha zemlje za tragediju u Novom Sadu kada je u padu nadstrešnice na željezničkoj stanici život izgubilo 16 ljudi. Zvanični Brisel, osim nekoliko pojedinaca u Evropskom parlamentu, još uvijek nije jasno stao uz studente, već održava direktne kontakte s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, što izaziva žestoke reakcije studenata i opozicije.

Kada je u pitanju politička kriza u Bosni i Hercegovini, izazvana antiustavnim djelovanjem predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, Unija je dosta aktivnija, ali ima analitičara koji smatraju da se Brisel i oko ovog pitanja trebao aktivnije angažirati.

Politički analitičar i novinar iz Skoplja Dejan Srbinovski ukazuje da je ovo veoma važno pitanje, jer se situacija na Balkanu u posljednjim godinama smatra jednim od ključnih izazova za EU u smislu vanjske politike i stabilnosti regiona.

„U vezi s protestima u Srbiji i političkom krizom u Bosni i Hercegovini, Evropske unija je, u mnogim slučajevima, bila viđena kao presudni akter u rješavanju tih pitanja, ali mnogi smatraju da je propustila priliku da bude odlučujući faktor u oblikovanju političkih rješenja i stabilizaciji regiona“, kaže Srbinovski.

Prekomjerna birokratija i spore reakcije

Objašnjava kako postoji nekoliko razloga zbog kojih se može tvrditi da je Unija propustila šansu, kao što su „prekomjerna birokratija i spora reakcija; EU često djeluje kroz složene i dugotrajne procese, što može biti kontraproduktivno u kriznim situacijama koje zahtjevaju brze i konkretne odgovore; nedostatak jasne strategije je drugi razlog zašto EU je tokom godina bila neodlučna u pogledu toga šta tačno očekuje od zemalja Balkana“.

Dok je proces proširenja bio jasno definisan u prošlim decenijama, danas nije uvijek jasno šta EU tačno nudi, niti koje su konkretne koristi za zemlje koje žele članstvo, dodaje Srbinovski.

„Nedostatak jasnoće i koherentne strategije može stvoriti osjećaj frustracije i nepovjerenja među građanima Balkana, što dodatno utiče na političku stabilnost u tim zemljama. Tu je i rivalstvo sa drugim međunarodnim akterima. U posljednjih nekoliko godina, globalni geopolitički kontekst se promijenio, a rivalstvo između EU-a, Rusije i Turske postalo je vidljivije na Balkanu. Unija nije uvijek uspjela da se suprotstavi ovom rivalstvu na način koji bi osigurao njen uticaj i autoritet na Balkanu, pa je tako imala problema da postane ključni akter u kriznim situacijama“, kaže Srbinovski.

Međutim, ističe, važno je napomenuti da EU nije potpuno pasivna u regionu, i da su mnogi njeni akteri, posebno Evropska komisija i visoki predstavnik za spoljnu politiku, aktivni u pružanju podrške i pokušaju da stabilizuju situaciju. Na primjer, Evropska unija je u BiH angažovana kroz različite mehanizme i posredovanje, a u Srbiji je i dalje prisutna kroz dijalog sa Kosovom.

„EU je možda propustio nekoliko prilika da se efektivno nametne kao glavni faktor u kriznim situacijama na Balkanu, ali ovo je i dalje vrlo kompleksan region sa mnogo internih i eksternih izazova. Za EU, ključ će biti da ponovo izgradi povjerenje, poboljša svoju strategiju i postavi jasnije ciljeve kako bi bio prepoznat kao kredibilan i odlučujući faktor u stabilizaciji Balkana“.

Strah od pada zainteresiranosti građana za EU

Neki strahuju da bi nedovoljan angažman EU-a u nekim balkanskim zemljama, konkretno BiH i Srbiji, mogao dovesti do pada zainteresiranosti građana za ulazak u EU kao što se desio u Sjevernoj Makedoniji kada je EU na neki način okrenuo leđa tadašnjem premijeru Zoranu Zaevu, iako je proveo brojne reforme koje je Brisel od njega tražio.

Srbinovski ističe kako politika EU prema zemljama koje teže članstvu igra ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i političkih stavova.

“Unija je u posljednjim godinama doživjela unutrašnje izazove poput Brexita, krize migracija, i ekonomske nejednakosti, što je uticalo na njen uticaj u regionima koji su bili na putu pridruživanja, poput Balkana. Ako EU smanjuje angažman ili pokazuje nedostatak jasne podrške, to može izazvati osjećanje nezadovoljstva među građanima, što se vidi u slučaju Sjeverne Makedonije gdje je da je podrška EU, kao i u mnogim drugim zemljama Balkana, opala tokom posljednje decenije. Iako je EU dugo bio ključni faktor u procesu modernizacije i stabilizacije Sjeverne Makedonije, došlo je do smanjenja podrške za gotovo 20 posto u posljednjih 10 godina“.

Podsjeća da, kada je Zoran Zaev bio premijer, makedonska vlada značajno doprinosila procesu približavanja EU, naročito kroz postizanje Prespanskog sporazuma sa Grčkom o imenu zemlje, što je bila ključna tačka za napredak zemlje ka članstvu u Uniji.

“Međutim, kad je EU smanjio svoju podršku, predugo čekao da odobri početak pregovora ili je bio neodlučan u svom stavu, mnogi građani Sjeverne Makedonije su postali skeptični prema procesu integracije. To je izazvalo pad povjerenja u EU i u premijera Zaeva, koji je bio percipiran kao političar koji je obećao više nego što je mogao da ispuni zbog nesigurnosti i spore reakcije EU-a“, navodi Srbinovski.

Dodaje kako se sličan trend može desiti i u drugim zemljama koje teže članstvu u EU, jer građani mogu izgubiti vjeru u EU kao instituciju koja će im pomoći da ispune ekonomske, političke i institucionalne reforme.

“Ako EU ne bude dosljedan ili angažovan u podršci zemljama koje žele članstvo, političari u tim zemljama mogu izgubiti podršku, a građani mogu postati nezainteresovani za dalje napore na tom putu. Dakle, slabiji politički angažman EU može negativno uticati na interes građana za pristupanje, jer ljudi žele jasnu i neposrednu korist od tog procesa“.

Evropska unija treba da bude pažljiva i dosljedna u svom pristupu, kako bi zadržala podršku građana u zemljama kandidatima, zaključuje Srbinovski.