‘Rijeka ili smrt!’ – filmska priča o dekolonizaciji grada pod opsadom

Novi dokumentarni film Fiume o morte! (Rijeka ili smrt!), hrvatskog režisera Igora Bezinovića, istražuje neobičan period istorije Rijeke tokom okupacije tog grada koju je proveo italijanski pesnik i nacionalista Gabriele D'Annunzio 1919. godine. Događaj koji je ostavio trajan uticaj na grad, ali i evropsku istoriju, reinterpretiran u filmu Bezinovića, premijerno je prikazan na 54. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gde je osvojio prestižnu nagradu Tiger Award.

Ovaj film nije samo istorijski dokumentarac, već projekt koji uključuje stanovnike Rijeke u reinterpretaciji i oživljavanju D’Annunzijevog lika tokom njegove vladavine, pružajući na taj način jedinstvenu perspektivu na prošlost grada.

• Što vas je inspiriralo da snimite film o ovom specifičnom periodu riječke istorije?

– Kada bi se u Rijeci spominjao D’Annunzio, spominjao bi se površno. Vjerojatno je većina građana nekad i čula to ime, ali većina građana nije imala jasan narativ o tome tko je on bio i što se dešavalo tijekom okupacije grada 1919. godine.

Kada sam shvatio da je u Italiji ta priča jako dobro obrađena, i da postoji puno knjiga, članaka i eseja pisanih o njemu i njegovoj vladavini u Rijeci, dok kod nas ne postoji velika svijest o tom periodu naše povijesti, to je bio trenutak kada sam se zainteresirao za tu temu i kada sam shvatio da tu postoji nešto intrigantno.

Konkretno, u mojim ranim 20-tima, sam čitao knigu američkog anarhiste Hakima Beya, koja se zove Privremene autonomne zone, u kojoj ovaj pisac spominje D’Annunzija. Priča koju on spominje je priča o piratskoj utopiji i želio sam vjerovati da je ona istinita. Istražujući arhive, vidio sam da je Beyeva teorija prilično površna i shvatio sam da to nije priča koju ja želim ispričati.

Druga knjiga koja mi je u tom periodu bila važna je knjiga povjesničarke umjetnosti Claudie Salaris, koja je napisala knjigu Alla festa della rivoluzione (Na zabavi revolucije), u kojoj se bavila okupacijom Rijeke, kroz prizmu paralela sa 1968. godinom sa hipi-revolucijom i raznim drugim slobodama. Meni je, kao Riječaninu koji je o D’Annunziju najčešće čuo da se razgovara u kontekstu fašizma, bilo neobično da se u Italiji prezentira kao liberter ili netko tko se borio za slobodu. Tako da sam uskoro shvatio da se želim baviti njegovim likom u kontekstu okupacije Rijeke i iz perspektive samih građana koji danas žive u tom gradu, a ne iz perspektive samog D’Annunzija i njegovih pristaša.

• U uvodnom delu filma anketirani Riječani, uz nekoliko izuzetaka, ili ne znaju ništa o D'Annunziju ili samo kažu da je bio fašista. Šta je on bio za vas i šta ste učili u školi o njemu ili od svojih roditelja?

– Pitao sam neke kolege, sa kojima sam išao u školu, da li se oni sjećaju što smo i jesmo li učili o njemu. Niko od njih se nije mogao toga sjetiti.

Radim na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pa mi je jedan student, koji je prije nekoliko godina završio srednju školu, rekao da se on sjeća da je u jednom od udžbenika bio spomenut D’Annunzio. Međutim, ja se toga ne sjećam, davno sam išao u srednju školu, ali smatram da je jako važno taj dio povijesti koristiti u nastavi, što bi bilo vrlo značajno za povijest našeg grada.

U Italiji se D’Annunzio uči i na satovima povijesti i na satovima književnosti. Kao pjesnik i pisac, on postaje slavan krajem 19. stoljeća, a prvi put posjećuje Rijeku 1907. godine, kada je on već najpoznatijeg živući pjesnik, ne samo u Italiji gdje je imao status nacionalnog pjesnika, već je slavan i u svijetu. Tako da je on tu svoju umjetničku reputaciju iskoristio u svojoj političkoj propagandi.

• ‘Ovaj film predstavlja ogledalo današnjeg vremena’, glasio je deo obrazloženja žirija u Rotterdamu. Da li je Vaša ideja bila ta da iskoristite taj deo prošlosti koji se odnosi na D’Annuzijevu vladavinu, kako bi ste objasnili vreme u kojem živimo?

– U Rotterdamu je film osvojio nagradu za najbolji film festivala te nagradu filmske kritike, a meni je posebno drago da smo nedavno dobili i priznanje talijanskog nacionalnog sindikata filmskih kritičara, što me je posebno iznenadilo.

Kada sam radio film, radio sam ga u suradnji sa građanima Rijeke. Bilo mi je važno da ljudi koji danas žive u tom gradu prepričavaju taj dio povijesti. Također mi je bilo važno da gledajući film gledatelji razmišljaju o paralelizmima između sadašnjosti i prošlosti. Jedna neobična slučajnost je da se, samo deset dana prije naše premijere u Rotterdamu, dogodila inauguracija Donalda Trumpa, na kojoj je Elon Musk svoje i Trumpove pristaše pozdravio rimskim pozdravom. A slučajnost je zanimljiva zato što je snimka Gabriele D’Annunzija prva dokumentarna snimka rimskog pozdrava ikad snimljena. To je snimljeno upravo u Rijeci 20. septembra 1919. godine i taj zapis smo iskoristili u filmu. Tako da je taj paralelizam korištenja fašističkih elemenata zastrašujuć.

Osim toga, ako bi taj period usporedili sa općim medijskim narativom koji se u posljednje vrijeme propagira, rat se opet etablira kao nešto što je nužno. To je za mene zastrašujuće, zato što je to upravo bila D’Annunzijeva agenda.

Nakon što je završio Prvi svjetski rat i nakon što su se stvari pokušavale riješiti za diplomatskim stolom u Versaillesu, on je odlučio da se tome suprotstavi i vojnom silom je okupirao Rijeku. Dakle, upravo taj motiv ovisnosti ljudi na vlasti u današnem svijetu o kapitalističkim odnosima i o vojnim strukturama, to je nešto što neobično podsjeća na dane kada je fašizam nastajao, a to je bila 1919 i 1920. godina.

• Smatrate li da je taj period D'Annunzijevog boravka u Rijeci imao uticaj na kasnije fašističke pokrete u Europi?

– On je sigurno imao utjecaj na širenje fašizma u Italiji. Fašizam u Italiji je imao utjecaj na njemački nacizam i tako dalje.

Pjesma “Giovinezza”, kompozitora Giuseppea Blanca, koja je kasnije postala fašistička himna, pjevana je u Rijeci, a poznati su bili D’Annunzijevi govori sa balkona. Dosta je fašističke ikonografije prvi put implementirano baš u Rijeci.

Ono što je puno važnije od tih kulturnih artefakata je taj sistem sprege karizmatske ličnosti, kapitala, militarizma i medijske propagande. To je ono što je zapravo temelj fašizma, a ostalo je sve kulturna nadogradnja.

• Fašizam u Italiji je službeno osuđen, ali D’Annunzijev lik nije jednako kritikovan kao Mussolini. Mislite li da još uvijek postoji romantizacija njegovog lika u italijanskoj kulturi?

– Nakon što je njegov spomenik postavljen u Trstu, 2019. godine, sadašnja premijerka Italije Giorgia Meloni se fotografirala pored njega, a izjavila je i da je nacionalni heroj. Taj moment predstavljanja čovjeka koji je proglasio rat Italiji, nacionalnim herojem, je apsurdan.

• Vaš film kombinuje dokumentarne i igrane elemente. Na koji način ste birali statiste za film koji su obični građani Rijeke?

– Mi smo još 2020. godine objavili u svim lokalnim medijima poziv da snimamo film i da pozivamo lokalne stanovnike koji žive u Rijeci ili su iz nje da sudjeluju. Dobili smo stotine različnih prijava i napravili smo jako veliku bazu ljudi koji su bili zainteresirani.

Onda je došla korona, imali smo pauzu, i u drugoj polovini 2021. godine na ljeto smo krenuli snimati. Onda smo nastavili casting na način da smo kontaktirali apsolutno sve sportske klubove, udruge, zajednice u Rijeci. Svima smo javili da se film snima. A osim toga je casting direktorica Sara Jakupec radila nešto što se zove “street casting”, odnosno prilazila je zanimljivim ljudima na ulici i ispitivala ih da li bi sudjelovali u filmu. Osim toga imamo jednu scenu u filmu u kojoj osobno prilazimo ljudima sa mikrofonom i kamerom i pitamo ih da li bi sudjelovali u filmu. Osnovni kriterij po kojem smo u prvoj fazi birali ljude, bio je taj što smo čitali njihova motivacijska pisma.

Prijavljivali su se ljudi koji su jako željeli sudjelovati u pričanju priče o našem gradu. Ti ljudi su mi bili najzanimljivi, jer nisu imali ambiciju sudjelovati u bilo kojem filmu, nego baš u ovom. A to je nešto što ostaje u kao nasljeđe našem gradu.

Neki građani su bili informirani o D’Annuziju, a neki nisu imali pojma. Neki od njih su imali pozitivno mišljenje o njemu, ali većina je imala negativno.

• Iskoristili ste razne žanrove u filmu sa određenom namerom. Hteli ste da pokažete i taj performativni deo D'Annunzijevog lika. Zbog čega takav je izbor?

– Inače se bavim hibridnim filmom. Na Akademiji predajem predmet koji se zove Hibridni film, u kojem kombiniram dokumentarizam sa igranim, eksperimentalnim i animiranim filmom.

U ovom slučaju kombinirao sam dokumentarni i igrani film, s tim da je ovaj film prije svega temeljen na faktografskoj kronologiji. On je zapravo rigorozan i rađen je u suradnji sa puno povjesničara, ali je u isto vrijeme i moja autorska interpretacija. Zapravo, D’Annunzio se igrao sa gradom i građanima, te kroz neke svoje performanse i kroz svoju igru pokušavao provoditi tu vrlo atipičnu okupaciju. Moja ideja je bila da smo mi građani Rijeke danas ti koji se igraju s njegovom propagandom na način na koji se on igrao sa gradom.

• Smatrate li da je film otvorio novu raspravu o D’Annunziju ili se suočavate sa nekom vrstom otpora i pokušajem relativizacije?

– Otpor je dio rasprave. Na Facebook stranici udruženja “Unione degli Istriani”, postoji jedan rasistički post i napad na film. S druge strane, na kraju svake projekcije mi prilaze ljudi da se rukuju sa mnom. Bilo je puno interesa i pohvala. Ipak, moram naglasiti da film u Italiji još nije ušao u neki horizont šire publike. Nadam se da hoće, ali još uvijek većina u Italiji ni ne zna da taj film postoji. U Hrvatskoj je film sada u javnom prostoru i izrazito je gledan. Mada, moja ideja je da se stvori jedna priča koju mogu prepričavati i Hrvati i Talijani.