Zabrana korištenja mobitela u školama: Nužna mjera ili pretjerano ograničenje

Zvono označava početak časa, ali mnogi učenici ne podižu pogled – ekrani mobilnih telefona i dalje im drže pažnju. Nekoliko klikova, nova obavijest, kratka razmjena poruka – a profesor je već počeo predavanje. Ova scena postala je svakodnevica u školama širom svijeta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Debata o zabrani mobilnih telefona u školama već godinama traje među roditeljima, nastavnicima i obrazovnim stručnjacima. Dok jedni smatraju da su pametni telefoni postali neizostavan alat u savremenom obrazovanju, drugi ih vide kao ozbiljan izvor ometanja, dekoncentracije i čak potencijalnog digitalnog nasilja.

U Kantonu Sarajevo, ali i širom BiH, sve je više inicijativa da se upotreba mobilnih telefona u školama striktno reguliše ili u potpunosti zabrani. No, koliko je takva mjera realna u vremenu u kojem digitalna tehnologija oblikuje način na koji djeca uče, komuniciraju i razvijaju svoje vještine?

Bosna i Hercegovina: ‘Čerin’ kao primjer zabrane

Među školama koje su se odlučile za potpunu zabranu mobilnih telefona je Osnovna škola „Čerin“ u Čitluku. Motivacija iza ove odluke bila je sve veća pojava virtualnog nasilja i neprimjerene upotrebe mobilnih telefona za snimanje nastave i učenika.

„Vidjeli smo da učenici sve više koriste telefone za aktivnosti koje nisu povezane s učenjem – od snimanja nastavnika bez dozvole do međusobnog maltretiranja na društvenim mrežama. Zato smo odlučili uvesti jasna pravila – telefoni nisu dozvoljeni u školi, a za hitne situacije učenici mogu koristiti školski telefon kod pedagoga ili u tajništvu“, objašnjava Marija Prusina, pedagog škole.

Iako su učenici u početku pružali otpor ovoj odluci, podrška roditelja i nastavnog osoblja omogućila je brzu prilagodbu. Prema riječima nastavnika, disciplina u učionicama se poboljšala, učenici su postali pažljiviji, a školski odmori življi.

„Učenici su pažljiviji tijekom nastave, aktivniji su na odmorima i više se druže. Školski odmori su postali življi – učenici više razgovaraju, igraju se i provode više vremena zajedno, umjesto da budu fokusirani na ekrane“, kaže pedagog škole.

Crna Gora: Nova pravila, novi problemi

U februaru tekuće godine, na inicijativu Ministarstva prosvjete, znanosti i inovacija, školski odbori osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori donijeli su odluku o zabrani upotrebe mobilnih telefona tokom nastave.

Iako je, kako su naveli, cilj zabrane mobilnih telefona poboljšanje koncentracije i smanjenje distrakcija, ne dijele svi učenici mišljenje da je ta mjera donijela pozitivne promjene.

Jasmina Beriša, učenica četvrtog razreda jedne srednje škole u Podgorici, smatra da se očekivani efekti nisu ostvarili i da je zabrana donijela više frustracija nego koristi.

„Iskreno, ne osjećam se bolje zbog ove zabrane. Mislim da nam oduzimanje telefona ne donosi nikakvu stvarnu korist, već nas samo ograničava. Ako neko želi da prati nastavu, pratiće je i sa ili bez telefona. Ako neko ne želi da sluša, naći će način da ometa – i bez telefona“, smatra Jasmina.

Među glavnim argumentima zagovornika zabrane jeste poboljšanje interakcije među učenicima i smanjenje njihove ovisnosti o ekranima. Međutim, učenica ističe da se desio upravo suprotan efekat – učenici sada još više posežu za telefonima čim dobiju priliku.

„Tokom odmora sada svi odmah vadimo telefone jer ih tokom časa ne smijemo koristiti. Ranije smo više razgovarali i družili se, ali sada svi jedva čekamo kraj časa kako bismo uzeli telefon, često zaboravljajući na interakciju uživo. Prije zabrane, telefon nam nije bio toliki fokus – sada jeste, jer znamo da ga ne smijemo koristiti kad želimo“, objašnjava.

Dok škole ističu da je među glavnim razlozima za zabranu sprečavanje virtualnog nasilja i neprimjerene upotrebe tehnologije, Jasmina smatra da kolektivna kazna nije pravi način da se to riješi.

„Razumijem razloge, ali mislim da nisu dovoljno jaki da opravdaju ovako strogu zabranu. Ako je problem u neprimjerenom snimanju ili zloupotrebama, onda bi kaznu trebali snositi oni koji zloupotrebljavaju telefone, a ne svi učenici podjednako. Sprečavanje digitalnog nasilja trebalo bi se rješavati edukacijom i jasnim sankcijama za one koji prekrše pravila, a ne oduzimanjem telefona svima“, zaključuje.

Mišljenje psihologa: Oprez s restrikcijama

Međutim, pitanje zabrane u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, čini se, nije jednostavno.

Stručnjaci upozoravaju da naglo isključivanje digitalne tehnologije može imati i negativne posljedice.

„Djeca su odrastala s digitalnim uređajima i njima je normalno da su stalno povezani. Kada im se to iznenada uskrati, može doći do frustracije, pa čak i anksioznosti. Neki učenici mogu osjećati nesigurnost ako nemaju mogućnost da brzo kontaktiraju roditelje ili provjere informacije koje ih zanimaju“, objašnjava Amina Osmanagić, magistrica psihologije i školski psiholog.

Prema njenim riječima, mobiteli nisu samo distrakcija – oni mogu biti i alat za učenje.

„Mnoge škole koriste digitalne platforme, edukativne aplikacije i online izvore u nastavi. Potpuna zabrana mobitela znači i isključivanje mogućnosti da se tehnologija koristi u edukativne svrhe“, dodaje Osmanagić.

S druge strane, ona ističe i pozitivne strane ograničavanja korištenja telefona. Primjerne su razlike između učenika koji kod kuće imaju ograničeno korištenje mobilnih telefona i onih koji to nemaju.

„Učenici u školama s restriktivnijim politikama pokazuju bolje međusobne odnose, više komuniciraju uživo i manje su pod stresom zbog društvenih mreža. To su važni faktori za njihov socijalni razvoj“, kaže Osmanagić.

Roditelji: Balans između discipline i realnosti

Tema zabrane mobilnih telefona u školama izaziva podijeljena mišljenja među roditeljima, nastavnicima i samim učenicima. U Kantonu Sarajevo, Upravni odbor Vijeća roditelja svjestan je izazova koje donosi upotreba mobilnih telefona, ali, kako navode, rješenje nije crno-bijelo, smatraju da zabrana ne može biti jedino rješenje.

„S jedne strane, jasno je da telefoni mogu ometati nastavu i da se moraju postaviti neka pravila. Ali s druge strane, ne možemo ignorisati činjenicu da su digitalni alati postali dio svakodnevice naše djece“, navode iz Vijeća roditelja.

Roditelji naglašavaju da problem ne počinje u školi, već kod kuće.

„Ako sami roditelji nemaju kontrolu, ako dijelte u kući koristi mobitel bez ikakve kintrole, onda će ograničenje bilo koje vrste van kuće za njega/nju biti poprilično neprihvatjivo. Jedino kroz zajednički rad: škola – učenik – roditelj možemo napraviti dobro okruženje u kojem će se sprovesti kontrolisana upotreba mobitela“, kaže Dalibor Tanić, predsjednik Upravnog odbra Vijeća roditelja Kantona Sarajevo.

Oni se zalažu za fleksibilnije modele – naprimjer, ograničenu upotrebu mobitela tokom pauza ili u posebnim edukativnim situacijama.

„Ne treba nikako zaboraviti i onu negativnu stranu korištenja interenta i mreža. Bilo da se koristi tokom nastave, što svakako treba zabraniti, ili nakon, mobitel ima svojih dobrih i loših strana. Mislim da je najvažnije da ne donosimo odluke koje mogu izazvati bilo koju vrstu reakcije“, zaključuje Tanić.

„Najgore što možemo uraditi jeste donijeti zabranu bez objašnjenja. Djeca moraju razumjeti zašto neka pravila postoje i kako im mogu koristiti u budućnosti“, kaže još jedan od roditelja.

Zabrana ili kontrolisana upotreba?

Debata o mobilnim telefonima u školama očito nema jednostavan odgovor. Dok jedni vide stroge restrikcije kao neophodan korak ka poboljšanju koncentracije i discipline, drugi upozoravaju da bi zabrana mogla donijeti nove probleme, uključujući osjećaj otuđenosti i nemogućnost prilagođavanja digitalnoj budućnosti.

Škole koje su provele zabranu, poput OŠ „Čerin“, bilježe pozitivne rezultate – učenici su pažljiviji i manje zavisni od telefona. No, psiholozi i roditelji, ali u učenici upozoravaju da bi fleksibilniji pristup mogao donijeti bolje dugoročne rezultate.

Na kraju, možda pravo pitanje nije „zabrana ili ne“, već kako pronaći balans između digitalne pismenosti i zaštite obrazovnog procesa.